Lani u ovo doba skrivali smo se po šumarcima, skrovitim prenoćištima, smišljali izlete, gledali se pohotno, nismo imali budućnosti, živjeli smo kao cvrčci bez muzike, ali zato uvijek sa buteljom i nečim sočnim za pod zub, za pod jastuk, da uljepša trenutak do nepodnošljivosti. Nije bilo ničeg sutra, samo neko možda, ako, ko ga jebe i budućnost, živimo sada, ovo sada je tako ranjivo, učinimo ga što ljepšim, imamo premalo ovoga sada...
Danas sam mu lijepo oprala špaher, uredno i slasno smazala sve što je za ručak priredio, poslagala suđe u mašinu, pogledala košulje, oprala vuneni džemper (jer on misli da ja to znam, a ne zna da nitko tako dobro kao ja ne zna promijeniti veličinu vunenom džemperu, život je lutrija, opustit se treba) položila ga vodoravno (možda ovaj put ipak ostane u originalnim omjerima, možda mi upali) skinula suhu robu sa žice, poslagala štipaljke u košaricuu, gledala preko balkona u žuto lišče i slušala djecu kako u parku vrište.
Raščupana teta u flekanoj pamučnoj majci skida robu i gleda s balkona, krasan prizor, a vani je hladno, jebeno hladno za ljubavnike u autima, uvukla sam se u stan, u toplo, u svjetlo... još jedna kućanica... eto...
Post je objavljen 10.10.2010. u 21:30 sati.