Čangrizava i nervozna. Nema veze s južinom. On bi to znao fino procijeniti, rekao bi prošla te je ovulacija, sad si u silaznoj putanji. Baš je fino imati tako nekoga tko posjeduje sposobnost razlikovanja tih finih uzlaznih i silaznih putanje. I tko to može tako suptilno odvaliti bez imalo primisli da ženu u silaznoj putanji najviše od svega veseli usporedba s vrećom hormona koji se uzdižu i silaze. Ženu u silaznoj putanji ništa veseli, a sve živcira. E, to bi već trebao znat, dok tako vrijedno računa one dane u kojima sam topla, meka i jebežljiva i one u kojima ne mora toliko paziti hoće li ga na vrijeme izvuči, ali zato mora bit na oprezu sa riječima kojima barata.
Živcirali me tako jutros jutro, kiša, to što sam se probudila, to što sam kasnila, to što me ranom zorom nazvao, e to me je razveselilo, ali onda sam mu odmah počela kukat, zapomagat, njrgat i žalit se na sve što me živcira pa tako i njegovu ideju da naučim kako se kaže bukva na engleskom. Koj će mi klinac bukva na engleskom??? Pa još ranom zorom u silaznoj putanji...
Poslije me opet zvao. Dok su me nervirali kiša, posao, ljudi, roba koju moram naručiti, život kojeg moram živjeti, u svemu tome dogovorili smo se ići u Pariz. Jer ja nikad nisam bila, jer je prilika, jer, eto... da imam još nešto radi čega ću se živcirati. Pa sam se živcirala jer nemam para za Pariz, pa sam našla avion koji bi nam pasao, pa sam se opet živcirala. Jer mi se čini da živimo u neko predapokaliptično doba i da treba iskoristiti svaku priliku. Živjet kao cvrčak. Pa sam se nervirala jer ne znam svirat kao cvrčak.
Onda se je i on pokušavao nešto žaliti, jer i njemu kiša pada, ali njegova putanja je ravna kao crta kliničke smrti, osim ako se malo prehladi ili dovoljno ne naspava, e onda je i on mimoza, all danas nije taj slučaj. Danas na svaku njegovu pritužbu ja imam veću. Jer nemam plaću, jer ne znam napravit posao, jer me nervira kad mi govori kako trebam napravit posao, kao da on zna, kao da itko zna, jer se nisam posrala od nedjelje ujutro. Da, to je najgore od svega. Već tri dana skupljam u sebi i nosam naokolo: ružu hrvatsku pikantnu, šopsku salatu, tri mandarine, četiri banane, polovicu kruha kukuruznog, četiri tortilje pikantne, salatu od rokule, kolač od šipka i mascarponea, dva nara, trlje pečene u mrvicama i pinjolama, jedan sendvič s vratinom i kiselim krastavcima, jednu ogroooomnu salatu, dva kroasana... i još štošta da sam zaboravila, sve to stoji negdje tri dana posloženo i zaglavljeno i ne želi van.
I onda danas u inat svemu nabrojanom nisam htjela niš jest. Samo jedan kroasan i tri kave. Treću u četiri popodne. Nikad više večeras neću zaspati.
E, onda sam bila živčana jer sam bila gladna.
I jer sutra moram bit u autu cijelo jutro i skupljat okolo robu i svašta nešta i jer šefonju nisam vidjela ima već 14 dana.
I jer sam pola sata nakon radnog nevremena otkrila da na pozivnicama koje printam cijeli dan, imam grešku na naslovnici. Klasična priča, svi se ubiju od čitanja sitnih slova a ono očito ne vide.
Onda sam se od muke posrala.
Barem nešto.
Post je objavljen 09.11.2010. u 20:58 sati.