Neću pisati prijave o tome kako se i dalje ucjenama borim da od ljudiju naplatim dugove. I koliko se pritom osjećam glupo, jadno i bezvezno. I koliko mi se od svega toga sve manje da raditi. Kad istovremeno moram biti čistačica, ekonomistica, dizajnerica, šoferka, šalterica i izbacivač iz diska. Ili, kad već nisam brdo od mišića i rođeni lopov, onda da sam barem uspješna ucjenjivačica. U iskamčivanju duga bez kamata. Sva ta zanimanja na jednoj hrpi, sve to čini budalu od poduzetnika u Hrvatskoj. Koja se još uvijek busa u prsa s nečime, a još nije smislila zakon koji bi stao na rep neobavezi plaćanja dugova. Osim Hep-u, njima kad ne platiš, onda te isključe. Koj klinac da ja isključim? Vizitku? Plakat? Sebe? Koga briga? Odakle meni monopol...
Osim toga, otkrila sam da je baš dobro to što nemam internet kod kuće. Internet mi je postao najveće zlo, a nisam ni primjetila. Samo se prikopčam za njega i tupavo blejim. Čitam portale i trudim se silno da sve što pročitam zaboravim. Jer njihove informacije su čisto smeće u primozgu. Ova pokazala celulit, ona pokazala gaćice, ovoj se otegla plastična usta, onoj ispala sisa, ovaj ode u zatvor, onaj pušćen iz zatvora, kiša i snijeg po Gorskom Kotaru. Pa je sve tako bzvz i onda ja to sve tako vrtim u nadi da ću naći nešto s vezom. Na kraju, samo tupo blejim. Na pragu meditacije i totalne isključenosti.
Ovako, bez interneta, skroz sam uključena. Pa malo pobrišem prašine, malo posložim stvarčice, malo gledam po praznim zidovima, malo se čudim u kako to malenom stanu živim, malo legnem u krevet. E, onda opet, blejim u tupavi televizor. I vrtim četiri programa na kojima isto sve želim zaboraviti. Njihova imena, njihove glupe radnje, njihove kompjutorske simulacije i njihovu lošu glumu.
I onda se na kraju čudim zašto tako teško pamtim u zadnje vrijeme.
A svu energiju ulažem u trud da zaboravim.
Ovako, bez interneta i sa samo četiri plačimajko programa, latila sam se i knjige. A i to mi je malo teško pratiti. Čitam ta slova, a mozak ode u šetnju, čitam dalje, on se ne vraća, ne da mu se. Jedino ga tu i tamo pričepim dok pišem. Pa više nit ne čitam. Sad pišem.
A i, kuckuc, počela sam malo trenirati na friškom zraku. Vraćam se kući rumena kao najzdravija seljančica i nekako sva sretna. Zaboravila sam već kako malo znojenja i trčanja znaju biti dobra droga.
I tako, malko po malkoc, razmišljam da si isključim i onaj internet na poslu...