Velika čuna treba više vremena da ustane i krene. Kad sam već tako mlitava, sigurno sam i velika. Pa mi zato toliko treba.
Eto. Riješen misterij lijenosti.
Dobro, platila sam jutros jedan račun. Mamin račun, jer ona je išla na put, pa onda ja plaćam njene račune. Pa se vratila s puta, a ja ih još nisam platila. Pa sam jutros. Krasna kćer.
Sutra imam za platiti osiguranje za auto. Na maminu karticu i 12 rata.
Prekosutra tehnički i registracija. To u kešu. Usput pokupit neku robu za dućan.
U sve to ugurati struju za tri mjeseca. Nije problem platiti struju, nije problem otići u minus, ali ono čekanje u redu, pa brate miliiiii. Jedan Hep u gradu, radi samo prijepodne a u hep-u radi samo jedan šalter. Na ulazu stoji aparatić za uzimanje brojeva a na aparatiću bijeli papirić i Aparat je u kvaru, stanite u 1 red poruka. Jedan red, jedan šalter, jedan sat stajanja u redu. Ma odite u klinac krasni.
Složiti kalendare. Nije ni to problem. Treba samo sjesti i raditi.
Složiti fotomontažu za dnevni od S. Sat-dva.
Naći vremena za sobu od S. Tri-četiri-pet dana
Još nešta trebam...
Dogovoriti sa G. ono fotografiranje. Jedna kava, po ure-ura.
Učiti html i css. Cijeli život.
Stavit robu sušit. 5 min.
Oprat pod. 15 min.
Pobrisat prašinu. Stalno i opet.
Poduplat zadnja dva jer se odnose i na stan i na dućan. Jebemusunce.
Sredit račune u dućanu. Uf.
Pripremit iste za knjigovođu. Jebemu koj ga kurac plaćamo kad mu sve pripremam.
Posložit robu u ormaru i stare stvari pretvoriti za krpe za pod. Da ne hodam više u dronjcima. Bolje hodat gola.
I na poslu isto imam taj neki zbrkani redoslijed stvari...
Kad ništa ne zapisujem. Kad to sve izgleda tako glupo kad zapišem.
I ovako vježbam pamćenje. Hodam okolo s kroničnim osjećajem da nešto trebam učiniti ali se ne mogu sjetiti točno što. Puno toga trebam ali ne znam odakle krenuti. Kako se organizirati. Čemu sve to? Evo ga, opet preispitivanje.
Fuj preispitivanje...
Ući više jednom u taj kineski dućan i pogledati šta ima. Možda ima nešto od pamuka i povoljno.
Razriješiti više jednom taj misterij.
Da li nam siromaštvo teško pada zato jer se moramo odricati ili zato jer još uvijek živimo u svijetu obilja? Nedostupnog obilja. Da je barem sve okolo siroto, da li bi bilo lakše biti sirot? Da li je teže živjeti u gradu bez izloga ili svaki dan prolaziti kraj nedostupnog blještavila?
Ili je kineska roba skroz ok? U odnosu na one krasne izloge s razvikanim imenima u koje isto nemam razloga ulazit.
Naručila sam robu si preko Amazona. Jer su te stvari, koje se tako nekako zovu razvikano, tamo upola cijene.
Pa ekonomišem.
I uništavam hrvatsku privredu.
Kao da Hrvatska ima privredu...
Ali zato ima kineske dućane i miss sixty i šoping centre i svašta nešta.
Zbrka, opet...
Posložiti sve to nekako.
Ništa nisam učinila...
No, treba naglasiti da hvala bogu da smo se vratili na normalno vrijeme i da se ujutro osjećam bar donekle prisebnom...