Probala sam jučer, ide mi na živce sve to, ide mi na ganglije puno toga, idem i ja drugima, ali ovo je mjesto na kojem liječim svoje frustre i briga mi se to što njima nekima drugima, ko ih njih jebe, dižem živac.
Ukratko, meni je jučer išlo na živce to sa Vukovarom.
Prisjećanje na pad grada prozvanog herojem postalo mi je najsličnije manifestaciji Dana žena. Na taj dan žene dobiju neku zaklanu biljku, potapše ih se po ramenima umjesto po guzici, pohvali ih se u središnjem dnevniku, napiše im se školski sastavak, djeca u vrtiću pjevaju, nevjerni muževi hodaju okolo s buketima, i to je to. Ništa se radi tog dana ženama nije okrenulo na bolje. Niti ih je taj dan netko doživio drukčije. Osobno, osjećam se na taj dan kao da me netko bezobrazno podjebava jer pripadam skupini potlačenih masa, koje su krive samo zato jer su se rodile krivog spola, ali sad su dobile, ipak, eto, jedan dan u godini da im se titraju jajnici. Kad ih se već sve ostale dane tretira, ili ko` nerazvijenu masu, ili ko` đubrad, ili ko` glupe sponzoruše, ili ko` ono nešto za jebanje, ili ko` sveopću opasnost.
Čini mi se da su Vukovarci tu u prednosti, jer oni imaju dan kad je heroj pao i dan kad je heroj ustao, imaju dakle, dva dana posebnog tretmana.
Na taj dan, bilo koji od dva navedena, oni se okupe i onda ponavljaju sve te strahote koje su prošli. Mi, ostatak svijeta, gledamo ih na televizijskom pladnju, s kojeg nam oni poručuju da nismo ljudi ako taj dan ne suosjećamo. Jer mi nismo oni koje su ubijali, nisu nama gazili po glavama, nisu nas sakatili, silovali, nisu nam ništa i mi sad moramo šutke i sa težinom na srcu gledati u njihove patnje koje još uvijek traju. Ne znam točno čemu sve to prisjećanje ima služiti. Ne donosi ništa dobro, otvara stare rane, otvara ih, servira mi spikerica samilosna pogleda, s ponosom, onako, slavno, vidite li vi te napaćene ljude, njihov težak život, i svu tu bol koje se nakon 19 godina nisu, a nikad ni neće riješiti? Vidite? Imate li se vi prava buniti na ovako sveti dan boli i patnje? Nemate!
I onda taj jedan dan svijet stane, ogorčeni i nesretni ljudi puni negativnih emocija prohodaju s jedne strane grada na drugu, pred njima ponosno kroči sijeda gospođa s hladnom ondulacijom, kao Tito onomad na čelu kolone, i da, to je taj dan, to su ti osjećaji, a vi svi, svi vi koji živite svoje živote na ovaj dan i ne osjećate ništa, vi ste jadni, nehrvati, nekatolici, neljudi i životinje!
I onda to mene živcira. Živcira me svak` tko se lovi dirigentske palice kojom namjerava regulirati moje osjećaje. Živcira me jer je to agresija na moju privatnost i osobnost, a to je nešto sve što imam.
No, da ne ispadnem skroz neosjetljiva i samo sebi okrenuta kučka, imam u džepu još neke doživljaje naše povijesne zbiljnosti. Moje povijesne zbiljnosti, za našu ne mogu odgovarati, previše je tih različitih iskaza i doživljaja, ja imam, i oslanjam se, samo na svoju.
Pada Vukovara se ne sjećam, tog dana posebno, jer sam onda bila student - podstanar bez televizije, bez dodira sa svijetom, svijet u ratu mi se onda činio vrhunskom debilanom, jer po nekoj zdravoj logici i razumu, rat nikome nije i ne može i neće donijeti ništa dobro, jer takvi su zakoni matematike, fizike, metafizike, a tko je tu koga prvi napao, tko je prvi rajcao, tko nije odgovarao, zar je to bitno kad je bilo očito da se masa pomamila i da je, i u mirnim krajevima, preko noći postalo po život opasno govoriti neke riječi kao što su opština, lep, mleko, i da nitko, ali bitno i zanemareno bilo je to, da apsolutno nitko nije radio na tome da se rat spriječi. Dapače. Čak, štoviše. Radilo se na tome da se rat razbukta. Radilo se jako uspješno na tome. Zato mi onomad sam pad Vukovara nije predstavljao poseban dan, bili su to dani u nizu sveopćeg ludila.
Radi nagle promjene jezika i jezikoslovlja, činilo mi se u to doba, po prvi puta u svojem mladom životu, da živim u zemlji u kojoj itekako moram paziti kojim se riječima služim, i nikako mi nisu bili jasni oni ljudi koji su govorili da tek sad imamo slobodu, a do sada smo morali šutjeti. Možemo sad iz sveg glasa pjevati, ali neke pjesme su bile odjednom zabranjene i preko noći propale u zemlju, moglo se je glasno pjevati, ali ne bilošto. Netko je od nas živio u obrnutom svemiru. Ili u krivoj zemlji.
Osim slobode biranih riječi koje je rat svima nama donio, dobili smo i slobodu provaljivanja u tuđe stanove. U mojem mirnom kraju, dalekom od granata, u tome su prednjačili upravo sitni vukovarski kriminalci. Prepoznatljivi su bili po divljanju u autima vukovarskih tablica, po nepoštivanju zakona, upornoj vožnji kroz crveno i tom svojem kaubojskom ponašanju koje su pravdali padom svojeg grada i ratnim traumama. Osim takvog isticanja, bilo je poznato da su naoružani i da žive u praznim srpskim apartmanima. Kako je mogao netko, tko je pobjegao navrat-nanos na more s oružjem u ruci, razlikovati srpski stan od slovenskog i hrvatskog, prava je misterija, isto kao što je misterija da policija nikad nije kažnjavala njihovu vožnju, nošenje oružja, kao ni uništavanje tuđe imovine. Nekim čudom, živjeli su zaštićeni kao polarni medvjedi. I živjeli su neuporedivo bolje od svojih bivših sugrađana koji nisu ispekli zanat kriminalaca, nego su izgubljeno tumarali po udijeljenim im hotelskim sobičcima.
Daleko od granata i ratnog ludila, na dijelu zemlje koji je još uvijek donekle funkcionirao, bilo je sasvim jasno i očito da je, s erom jednonacionalne slobode, započela i era kriminala. Što su znali iskoristiti i mnogi domaći spretni ljudi debelog obraza i bez previše razmišljanja riješiti svoju životnu egzistenciju. Srpski stan? Jebem im srpsku mater, samo nek se vrati, majčicu joj milu jebem!!! Kao da je u najmanju ruku gospođa vlasnica penzionerka u tom trenutku jahala po tenku i peglala Slavoniju, pa je skroz zaslužila da joj se otme.
Po speglanim i sređenim dužnosnicima koji su jučer paradirali silovanim gradom, učinilo mi se da nikad neće doći to vrijeme u kojem će se glasno reći da Vukovar nisu gazili samo srbočetnici, pregazili su ga svi ti "junaci" koji su se pozivali na te neke tuđe patnje i sebi u njihovo ime grabili nešto što im nikada ne bi pripalo, pod izlikom osvete uveli kriminal na velika vrata, i što je više moguće sjebali i onaj dio zemlje koji nije bio pod granatama. Sjebali sve. Pod izlikom upravo srbočetničkog i tzv. JNA nasilja.
I dan danas oni ponosno kroče na čelu kolone da se prisjete onih svetih dana kada je nošenje oružja bilo časno, a nepoštivanje zakona opravdano, i čini mi se kako nas silno žele vratiti u to vrijeme i kao da se ti ljudi iz patničke kolone isto žele vratiti tamo, vratiti i ne zaboraviti, kao da nema nikakvog sutra, šanse, nade, nema ničega, sjebani smo skroz i to je sve što u meni budi to prisjećanje na taj dan. Na dane kad je postalo jasno da kad nema nikoga tko će kazniti maloga kriminalca, iznad njega sjedi samo još neka gadnija zvjerka i tako sve redom prema vrhu. I ako malome nisi mogao ništa jer bi dobio zauzvrat mahanje pištoljem i pozivanje na Vukovar, odakle ti uopće ideja da bi s velikima moglo biti drugačije? Naivno je bilo ikada vjerovati da je pobjedom u ratu Hrvatska zaista riješila svoje demone. Isto tako je naivno vjerovati da su Srbi Hrvatima najveći demoni.
Isto tako, izgleda da je uzaludno činiti bilošto kad naivni ljudi stradavaju.
Iako me cijeli taj loš igrokaz, u kojem se netko jako želi sakriti nabacujući mi prašinu krivnje i suosjećanja ravno u mozak, najviše od svega nervira, priznajem sebi da najbolnije od svega je gledati u te ljude koji benavo koračaju iza svoje perjanice i dalje naivno vjerujuć da svo je zlo tamo preko Dunava.
I još mi uvijek nije jasno zašto tako bauljaju tom cestom, zašto beskonačno ponavljaju gradivo, zašto im konačno ne sine da su ih kupili za par obećanja, par pridjeva o gradu heroju, žrtvi, slobodi, nezavisnosti, jesu li zbilja toliko ograničeni da zbilja vjeruju kako je taj jedan dan, kojeg su za svečanu paradu dobili, nešto radi čega moraju onima na čelu kolone vjerovati i pokazivati toliko zahvalnosti i privrženosti. Ili su ti napaćeni ljudi rođeni da budu vječite nečije, biločije žrtve, ili su dobili nešto više od patnje kojom se razbacuju...
Ne razumijem.
Post je objavljen 19.11.2010. u 17:07 sati.