Koji krac, ama baš svi ljudi, ama baš svake godine, čekaju da padne snijeg, e da bi onda oni sebi stavljali zimske gume. Pa onda od svih budala njih, ja ne stignem na red. A taman sam lipo prišla i više nego po ure prije kraja radnog im vremena, svejedno me odjebalo da nek se vozim na starim gumama po surovom istarskom suncu, ko me jebe i mene, budalu. Sreća moja da je onaj serviser na crno, ničim izazvan, valjda u najboljoj namjeri da preduhitri moju glupost i lijenost, već izvrtio mi ljetne gume nazad, a stare zimske naprijed. Da se možeš makar izvuć` iz snijega, ako te zadesi... poručio mi milo još prije više nego mjesec dana, dijete drago. Rekoh mu da nije mor`o, jer sa` ću ja, samo što nisam, kupit nove zimske.
Aha.
Opet, srećom, sreća, sreća je svuda oko mene, ha, nije bilo snijega, ni s od snijega, samo sunce i to. Nebo voli Istru, svima ostalima figa, na. :P
Stigla doma, ostavila limenka sa starim gumama na pristojnoj kosini, sve u nadi da se sutra nećemo zajedno odsanjkati na susjedovu ergelu. Sve nešto projiciram kako bi najgore moglo bit. A onda napravim kao da mi se skroz jebe za to najgore što bi moglo bit. Kao da neće biti. Kao što je onomad Tito govorio. Živimo kao da ćemo zauvijek u miru a spremajmo se na rat. Isto nam se piše, pa zar je bitno? Tako su, uglavnom, učili nas dok smo bili djeca u školskim klupama. Pa se sad čudimo kako smo izrasli u ljude koji jedno govore, a drugo rade, a ono što misle skrivaju najbolje od svega. A baš smo onomad bili fina poslušna dječica u malim klupičicama.
To kad se rijetko vraćam doma na majčino mlijeko, čini mi se ponekad kao da se vraćam u neki poznato/nepoznati svijet gdje više ne znam da li pripadam/ne pripadam, kao kad tu i tamo sanjam neki grad koji ima svoje ime, stanovnike, kuće, a ne postoji nigdje drugdje nego u mojim snovima. Tako ovdje postoje ta neka sjećanja na te neke ljude čije ljušture još uvijek hodaju okolo i podsjećaju na one male pametne glavice iz onih malih klupa. Prije par godina našli smo se mi tako, nekoć pametne glavice, a sad ponajviše debele guzice, na nekom okruglom datumu, u nekom zimski praznom restoranu, da si vidimo u što smo izrasli. Poučak je da smo izrasli u neke ljude koji nekako preživljavaju, a onaj mali, nekoć najgori od svih, kojemu ništa nije išlo, ni matematika, ni čitanje, ni pisanje, ni tjelesni, ma niš, niš, e taj je izrastao u uspješnog poduzetnika koji vozi neki bijesni Audi nešto, ima uspješnu firmu koja razvaljuje i svemu tome pripadajuće - mladu, zgodnu dvadesetogodišnjakinju koja rađa sinove. A mi ostali, svi smo ostali iste budale.
Nešto tu ne štima. Krivo su nas učili tom životu, kad u njemu najbolje prolaze oni, kojima se ništa od učenja nije primalo. A što je nakomičnije od svega, nije bio on neki huligan, trudio se silno da bude dobar, ali nije mu išlo, jbt ga.
Bit će da je trud taj koji se broji. Bit će.
Pokazalo mi se to, rođenoj ljenivici, više puta. Npr, jedna od mojih mnogobrojnih cimerica iz studentskih dana. Školski primjer. Mama joj je bila psihologica, pa je i ona htjela. Ali, bila je malkoc ograničena, a to se onako, vidjelo odmah, teško je kužila, trebalo joj je crtat, ponavljat, pojednostavljivat, a ona bi onako, kako su je na fakultetu učili, zauzimala položaj osobe koja pažljivo sluša, vježbala lagano kimanje glavom i, onda, u nedostatku boljeg argumenta, vadila bi svoj čuveni štit koji bi počinjao sa moja mama bi rekla... Silno mi je išla na kurac sa svojom pametnom mamom, koja uopće nije bila toliko pametna koliko ju je ova veličala svojom krečanom od moždanih stanica. Bilokakobilo, nekako je upisala fakultet (pričalo se da je to bilo onako, kuverte i to...) ali, pala je već na čistki od prve godine, nije mogla toliko toga ugurati u glavu, pa obraditi, pa još sebe obraniti od svih tih pitanja.
I onda, nakon tog prvog udarca, mudra joj je majka otkrila kako upornost pobjeđuje. Da se kojim slučajem rodila kao sin, poruka bi glasila: ne jebu lepi, jebu uporni, sinko, ovako, sigurno je bilo nešto pristojnije u điru što je malu osokoliko da nastavi sa studijanjem. Što je značilo upisati polugodinu i onda slušati pola predmeta s jedne, pola s druge, sve zajedno slušati predmete od osam ujutro do osam navečer. Na čemu sam joj, iako mi je njena ograničenost katkad dizala živac, iskreno skidala kapu. I čudila se otkud joj volja da ustaje ujutro, i onda po cijele dane strpljivo sluša te neke stvari koje jedva razumije i onda, puna nerazumijevanja, trpa te neke, čudne joj, činjenice u glavu, izlazi sva smušena na ispite i nada se da će jednog dana dobiti tu diplomu i tim činom postati akademskom građankom i konačno će moći onoj nastavnici iz srednjoj škole, što joj je u oči rekla kako je nemoguće glupa, pokazati kako je pogriješila. Jer diploma s njenim imenom vrištat će da je postala intelektualka! I da su svi što su je zvali glupom pogriješili. A bilo ih je...
Na kraju, naravno, uspjela se dočepat tog prevažnog papira. Mučila se ko` vrag na ražnju, ali je u svim tim svojim zamišljenim poduhvatima uspjevala.
Uspjela me, između ostalog, još u ono doba uvjerit da diploma/nediploma, ne govori to ništa o čovjeku. I da uspjeh isto ne govori ništa o sposobnosti, inteligenciji, mudrosti. I da, ako ikad zaglibim, bolje mi je popričati sa zidom, ogledalom, jastukom, a ponekad i prijateljem, nego da tražim pomoć psihologa. Jer tko zna što se sve skriva iza te diplome, a kad si već i sam/sama u banani, onda baš nisi u stanju proučavati tuđe intelektualne sposobnosti, pa se lako tako nać` u situaciji da ovisiš o nekome kome diploma visi na zidu samo zato da bi dokazao kako i on/ona može imati diplomu, e, hm...
Ponekad me samo, u cijelom tom saznanju, isto tako pomalo strah, dok gledam plačimajko vijesti one naše, gdje pokazuju onu tragikomičnu ekipu u polukružnim klupama, pitam se tako, koliko je među njima onih koji su tamo samo da bi nekome nešto dokazali, npr, to da nisu tako glupi i nesposobni, jer da jesu, ne bi sad imali saborske plaće i odlučivali o našim budalastim glavama. Iako, često vidim na njihovim licima onaj bedasto ograničeni izraz koji je isto tako krasio stisnuto lice bivše mi cimerice.
No, možda ipak, možda samo umišljam...
Sad je bitno samo da plivam opet doma, opet u uspomenama... sutra bijeg, čim prije... odmah poslije ručka... pa kaf`ce, pa tako to...
Post je objavljen 27.11.2010. u 21:32 sati.