Ponedjeljak, prvi dan nakon vikenda je uvijek dan u magli i bunilu. Trebalo bi ga zakonom zabraniti. I uopće nema veze što se današnji ponedjeljak zvanično zove utorak. Nije ni bitno kako se dani zovu. Postoje samo oni dani koje trošim na poslu i oni krasni dani u nizu nakon kojih prvi dan obično gubim u pokušajima da se sjetim tko sam, gdje sam i zašto je tako važno predano raditi za crkavicu. I s obzirom da nije važno, zašto li je onda tako važno sjediti na jednom mjestu i bespomoćno čekati da taj dan prođe.
Danas je taj dan. Prvi nakon onog niza. Još smo se sinoć naganjali po krevetu i silno puhali i stenjali i sve to ono što nas veseli, i onda pokušavali što prije zaspati jer svi su satovi jutros navijeni bili na samo šest. Meni to zaspavavanje obično ne ide. Taman kad trebam utonuti, nešto me drmne i onda počnem smišljati genijalne stvari. Nešto tipa zašto su neki ljudi uspješniji a neki nisu. U bilo čemu. Poslu, seksu, sportu, zabavi.
Pa si sve nešto pametujem dok on mirno i bezazleno diše odavno u svojem bunaru od snova.
Uf, kako mu zavidim.
I onda jutro. Mračno i okrutnije od svih okrutnih. Jutros kiša, kiša, kiša i zid od magle kod Ravne Gore. Preživila. Stigla na posao. Tupo blejila. Sve čega bih se sjetila da moram činilo mi se kao brdo koje se valja ravno na mene bespomoćnog kukca.
Ne mogu. Ne samo da sam pospana nego je to neštu u glavi kratko kao kratki udari struje. Tu i tamo nešto kratko bljesne, ali nema snage ni za što konstruktivno. Kao ni za pranje stakla, sređivanje računa, kovanje planova, slaganje kalendara, smišljanje nečeg novog, sve je samo tupo bunilo. Pa pomalo gradim most od prošlih, onih što se zovu, onako, radnih dana i sjećam se što bih sve trebala, što sam smjerala i što ću sve to neki dugi dan. Ne danas. Danas mi se užasno spava. Danas samo znam da moram puno toga, ali ne znam kako. Sutra je dan za sve to.
Sjetila sam se u svom tom bunilu da smo jučer nešto pričali o erekciji. O problemima, bolje rečeno. Neerekciji. I kako je to ukratko opisao da jednom kad krene jebat i kad to ono kad se krene krene, stvarno krene bez razmišljanja, onda to jednostavno ide samo tako. A onda kad se krene sam sebi čuditi i pitati se što, ustvari, radi i hoće li u tome uspjeti, jednostavno padne. I ne ide više.
Pa sam pametno zaključila kako sam ja ta koja se stalno nešto sama sebe ispituje i čudi i da nije ni čudo da se ne pokrećem. Nego samo tako mlitavo visim. I da moram jednostavno krenuti. Kao pišonja u jebanje. Visoko podignute glave ravno naprijed bez samoispitivanja ima li to smisla i gdje će mi glava završiti. Nema druge nego samo tako.
Sutra zaozbiljno.
Erekcija samo takva.
Uf, kad se naložim odmah ujutro...