Insomnia me opet lovi. I to neko duboko nezadovljstvo od predavanja i neborbe i neimanja motiva. Nije mi dalo spavat sinoć. Pa sam u tri palila teve i gledala nešto korejsko o nekom čudovištu gušterastom na dvije noge koje trči okolo, jede ljude pa pljuje njihove kosti. Nije bilo loše, čak štoviše, dapače, bilo je nešto u svemu tome.
Poslije, oko četiri, zaspala kao malo dijete poslije priče za laku noć.
Danas ne radim ništa, opet blejim u tv. Blejim, blejim i blejat ću dok mi ne dopizdi.
Pao mi je pritom napamet scenarij za seriju. Dugačku i bogatu zavrzalamama. O jednom beskućniku i siromašku koji tako živi siroto i prosi tamo dole kod željezničkog prijelaza kod Art kina. Ako mu se jako približite, osjetit ćete vonj mokraće i još nečeg gadnoga. A onda dođu neki dobri ljudi i oduzmu mu to sve što je imao, učine ga mirišljavim i dobro obučenim gospodinom sa lijepom ženom, djecom, kućom, vikendicom, velikom firmom i gomilom obaveza. I sad se on bori da povrati svoj identitet beskućnika, ali mu ne daju i stalno postavljaju nove zamke. I na kraju, naravno uspije. I zadnja scena bude kako opet sjedi u kasno ljetno popodne, na svojem starom mjestu, sa osmjehom na licu i limenom zdjelicom i onom umazanom mačketinom koja mu se mota oko nogu. A dobrim ljudima plan propadne.
I da, onda još jednu reklamu. Nikolinu Pišek u svojoj novoj ulozi prebijene žene kako sva raščupana i sa šljivom ispod lijevog oka, zavodljivo pući usta i maznim glasom govori u kameru: zato jer vi to zaslužujete... to čist za one žene koje si ne mogu priuštiti skupu kozmetiku, pa da ne misle kako one ne zaslužuju ništa. Tako da stavimo točku na I bez točke svim onim odurnim porukama sretnih i bogatih i razmaženih bjelkinja koje nam poručuju da smo luzerice ako nismo kao one. Ili, onako čist bzvz, da se zbuni publika naviknuta na klišeje.
Televizija. Droga mozgu današnjice.
Gledala sam onda i intervju sa malom Remy ljevičarkom koja hoće bit prijateljica sa dečkima bez seksualnih konotacija. Smišna mala. Ali dozlaboga draga. Čini mi se da sviđa se ona i Stankoviću. Bez seksualnih konotacija, naravno. Da je kojim slučajem naše društvo uređeno tako da se u njemu jako cijeni pamet, znanje, rad i odricanje, Remy bi sigurno bila sponzoruša i opet pjevala o nepravdi, ona je od onih koji traže ravnotežu i voli bit drugačijom.
Kreativnost je super stvar, ali treba imati razumijevanja i prema onima koji ga nemaju. Isto kao što treba imat razumijevanja prema muškarcima koji pri pogledu na žensko meso zaboravljaju da je ispod istog njihova prijateljica, nego misle na pizdu, sisu, seks, jer si ne mogu pomoći, jebiga, Remy.
Mužjak mi se danas nije javljao, poslao je sinoć srcedrapateljsku poruku kako mu jako falim dok hoda sam gore s dvije planinarke, da li da mu vjerujem? Da li da ne? Da li je to uopće bitno. Ipak, nekako ga više vidim kao sretnog pijevca koji uživa u kočoperenju pred kokama, nego nekog snuždenka kojemu fali neka tamo usrana i izgubljena đevojka u odmakloj dobi mladosti.
Poslije ćemo se čuti, on će se smijati i jaukati nad mojim cjelodnevnim ležanjem i pregladnjivačkoj nesvijestici, a ja ću tuliti kako mi ionako nema pomoći. I kako, eto, ustvari, nije uopće loše tako jedan dan pustiti sve u klinac krasni i ne činiti ništa. Bez ikakvog plana, obaveze, pustiti baš sve, sve, sve u tri lepe strinine i prepustit se ničemu. Činiti to nešto što možemo samo mi, egocentrični samci koji sve podređuju sebi i svojim mušicama, svidjelo se to vama ili ne, svejedno je. Iskorijenit nas treba. Za razliku od onih vrijednih sposobnih koji su stalno u pokretu i planovima i obavezama i sve nešto, držnedaj.
No, tkogod bio u krivu/pravu, najtužnija vijest ovog vikenda je ta što više doma nemam interneta. Papirče mi je donio ogroman račun i rekao da nikad više neće palit ruter, a ako ga upali da mu onda jebem sve. Upalio ga je istu večer. Ali samo na 15 min da si skine poštu, naravno. Papirče je isto jedan egocentrični, sjebani, stari momak kojeg znadem još s faksa, a slučajnost ( u koju on odbija vjerovati ) je htjela da unajmim stan bez internet priključka odmah iznad njega, i tako smo upali u poslovni odnos dijeljenja net veze, a ovu ulicu, u svojim glavama, učinili pravim utočištem za izgubljenu ekipu srednjih godina. Tako poželjnima, a tako nedostupnima, tako nepopravljivo sjebanima.
Papirče mi se tu i tamo upucava, naravno, sve preko skajpa i net-a, ta moderan smo svijet, zar ne, ali nekako, nikad me nije privlačila ta njegova seksualna dezorijentiranost i to mahanje šapetinama kao da su u najmanju ruku ručice neke nježne gospođe, iako, navikne se svaka raga na svog gospodara, na neku čudnu foru, žene vole zavoljeti muško meso ubrzo nakon prvih par snošaja, od nečeg što im isprve i nije bilo posebno privlačno, dobiju nešto što im baš super miriši i baš lijepo izgleda, čudna je ta majka priroda kako se tako okrutno igra s nama, svejedno, Papirče me ne privlači toliko da bih se usudila isprobavati teoriju privlačnosti, i eto. Iako se sad otkrilo da jako liči na Onura i da je primijetio kako ga žene drukčije gledaju otkad je ijadu i jedne noći, ali, opet, ne sviđa mi se ni Onur.
Upucavanje mi laska. Čini život lakšim i podnošljivim dok Mužjak šeće okolo s drugim kokama. Svako upucavanje laska, osim majmunskih urlika radnika sa skele, e to već iritira.
Zgodno je to, otkad postoji internet, ne moram ni izaći iz kreveta, ne moram ništa neg upalit komp i eto prilike upucavanjima i laskanjima. Čist, onak, malo.
Danas, dakle, nema interneta, nema portala, nema pizdarija, nema laskanja, bilokakve vrste. Svejedno, ne izlatim van iz stana. Možda ni iz kreveta. Pa makar me sve kosti bolile, molile i cvilile. Danas se ne dam.
Ne.
Post je objavljen 14.11.2010. u 19:18 sati.