translator goes berserk

petak, 28.07.2006.

Smrt deklinaciji, sloboda brandu

Discovery vam predstavlja jedan od najboljih filmova godine 'nastao prema bestselleru John le Carre-a Gorki lijek'. Dok čekate Brižnog vrtlara i vrijeme kratite foršpanima, naići ćete na primjere poput sljedećih: Vidimo se u Kansas City-u! Je li to Charlie-v pištolj? Morat ćemo pobjeći iz Wichita-e.

Prijevodi Discoveryja inače su mila majka u odnosu na Blitz Film i Video, ali ovakve su stvari... kako bih to rekla... Prilično elementarne. Strana vlastita imena podliježu deklinaciji, i to bez bilo kakvih crtica, zvjezdica i kružića - dekliniramo ih kao da su hrvatska. Dakle: nominativ: Jozo, genitiv: Jozi; nominativ: James, genitiv: Jamesa (a ne James-a, James-u, ili nedajbože, James u svim licima, bez bilo kakve deklinacije). Do varijacija dolazi jedino u nekim suglasničkim skupinama koje malo čudnije izgledaju, i u padežu koji nije nominativ mijenjaju vizualni i auditivni identitet, tipa, Oprah-Opre, a ne Oprahe. Ženska imena poput Sarah i Norah u izgovoru se sklanjaju najnormalnije (poput naših Sara i Nora), dok su u pismu okamenjena, odnosno zadržavaju isti, nominativni oblik u svim padežima. (Hvala Scorpyju na korekciji i objašnjenju!) Naravno, ima tu još varijacija i pravila, kao i iznimki, ali jedno je stopostotno i sigurno - nema crtica! Crtice su u igri kod akronima i kratica. Recimo, MoMA (Museum of Modern Art) deklinirat će se ovako: MoMA, MoMA-e, MoMA-i itd.

Ima još jedno pravilo koje se prilično ignorira, a odnosi se na situaciju kad imena i prezimena dolaze skupa, u istoj rečenici. Uzmimo za primjer ime i prezime Denis Periša. Denis Periša je, u nominativu, hakirao blogove homoseksualaca da im pokaže koliko su naivni. O potezu Denisa Periše, u genitivu, Šibenski je list objavio članak. U konačnici su homoseksualci s Oporbe Denisu Periši, u dativu, poslali mail i rekli da mu sve opraštaju jer je sladak.

S druge strane, čitali smo nedavno o Petri Sanader. Petra Sanader, u nominativu, studentica je Akademije dramskih umjetnosti. Novinski su stupci nedavno bili puni Petre Sanader, u genitivu, zbog debija mlade glumice na Dubrovačkim ljetnim igrama. Velika je to čast ukazana Petri Sanader, u dativu, ali i pozamašan materijal za žute i ostale tiskovine.

Znači, pravilo, možda s natruhama seksizma i nejednakosti u jeziku, ali svejedno pravilo: Kod muškaraca se deklinira i ime i prezime, a kod žena samo ime. Između ostalog, to je način da skužite da je, recimo, nagrada za Bornu Marić nagrada za žensku osobu, a nagrada za Bornu Marića nagrada za mušku osobu.

Kako za hrvatska imena na hrvatskom, tako i za američka, engleska i ina imena u Hrvatskoj vrijedi: Ne govori se, sto mu gromova i već jedanput, o Brad Pittu, već o Bradu Pittu! Niti je Brižni vrtlar film s Ralph Fiennesom, već s Ralphom Fiennesom.

Ali oni su brand, čula sam jednom. Kad kažeš Brad Pitt, to je više od imena i prezimena - to su njegovi filmovi, to je cijela filozofija! On se tako zove, ne zove se Brada ni Bradu ni Bradi. Sličan žalostan primjer kao kad mi je vraćen prijevod koji sam radila na hrvatski, za firmu koja ima svoje lijepo ime, koje još ljepše podliježe deklinaciji i u toj gramatičkoj kategoriji ne gubi svoju prepoznatljivost - tražili su da svugdje ostavim njihovo ime u nominativu jer 'žele maksimalizirati konzumaciju svoga branda'. Nije se radilo o Coca Coli, ali to je isto kao da kažete da je Coca Cola samo Coca Cola, a čim govorimo o Coca Coli, to je neko drugo piće. Jer na boci ne piše Coca Coli, pobogu. A brand je ono što piše na boci.

Takva je filozofija žalostan primjer samoproglašene autonomije marketinškog i reklamnog sektora, ili barem njihove izoliranosti od humanistike u Hrvatskoj, humanistike u najširem smislu. U Americi su skužili potencijal interdisciplinarnosti, dok se u Hrvatskoj još vjeruje da su ljudi koji završe filozofski fakultet - filozofi. Ili profesori.

Filozofiju interdisciplinarnosti izbjegavamo u širokom luku, ali zato zdušno prihvaćamo englesku ortografiju i sintaksu. Nježno ću ovo priopćiti onima koji toga nisu svjesni: da Amerikanci imaju padeže, deklinirali bi svoje brandove!

utorak, 25.07.2006.

Fatalna totalka

Pisala sam o naslovima filmova, pa da se ne ponavljam, napomenut ću samo da sam u tri dana pogledala dva fatalna filma. Fatalna, o, i je apsolutni pobjednik natjecanja za najatraktivniji pridjev sezone. Jučer je bio preljub, danas nesreća. Fatalna, naravno. Za preljub nisam imala odveć zamjerki, a nesreća je bila nadasve edukativna za nas koji volimo i slušati i gledati da naučimo štogod novoga. Primjerice, kad vam netko počne pametovati, najefektnije je ako mu/joj odbrusite: Nemoj mi patronizirati! Nisam znala ni što je Staples Centre, ali sad znam da je to - kongresna dvorana.

Udubila sam se u sjajan film pa nisam uzela olovku i papir da post festum razveselim sebe i vas. Ali uzela sam omot DVD-a s par sličica i vrlo malo teksta. Za te se tri rečenice ne isplati uključivati spell checker, a ni plaćati lektora. To ionako nitko ne čita. Misle oni. E, pa, ja čitam, i sram vas bilo sve po spisku, Blitz Film & Video Distribution.

Na stranicama by vodeći filmski distributer u Hrvatska , naći ćete još malih radosti. Najviše ih, koliko sam brzinski mogla primijetiti, muče strane riječi za kojih mi nemamo ekvivalente, tipa restaurant ili geisha.
Jedan blic multiple choice za ljude iz Blitza - što vam je činiti? a) angažirajte prevoditelje b) angažirajte lektore ili c) angažirajte pismene ljude koji znaju strani jezik i dovoljno hrvatskog da ne bude uočljivo i smiješno. Što se mene tiče, sva su tri odgovora točna, ali bilo bi skroz kul da krenete od bilo kojeg!

subota, 22.07.2006.

SUSHI PARTY

Ovih dana radim smanjenim intenzitetom. Ne zato što nemam posla, već zato što si mogu malo više priuštiti da mi se ne da. Pa izmišljam što ću raditi. Moj checklist, zadnji tjedan dana:

E, o ovom zadnjem mišljah pisati. Volim sushi - ljubav me pukla u Mannheimu, prije nekih 5 g., i nije pukla do dana današnjega. Bugarski su mi sushiji bili najslađi, možebitno zbog dobrog društva i finog vina, a ni zagrebački nisu bili loši. Kad god kupujem umake, rezance i bambus za wok, uzmem malo i pogledam sve te stvarčice za sushi: fino upakirane tamnozelenocrne listove algi, rižu, wasabi, pa marinirani ukiseljeni đumbir, mnjam. I svaki put odlučim da ću se okušati i nikako da stignem. Sve do sad.

Najprije teorija. Prvi izvor: reklamni letak uz Blue Dragon orijentalne proizvode - to su, za one koji ne znaju, Japan, Kina i Indonezija u vrećicama i konzervama, spremni za maltene fastfood konzumaciju. Primjer: komadići svježeg đumbira inače se pacaju po tjedan dana, u mješavini rižina octa, sakea i mirina (rižinih vina) i šećera, a vi lijepo kupite teglu s autentičnim okusom Istoka za 20 i nešto kuna, friško s police i spremno za uporabu.

Isprinatala sam valjda 20 listova s rijetkih preciznih Internetskih stranica, uzela marker u ruke, i ajmo! Što se smije, što se ne smije. Što je nigiri, što maki , a što futomaki. Bilo je čisto zabavno, dok nisam došla do slika i shematskih objašnjenja kako to sve srolati. Tada sam prvi put, u 3 ujutro, zatrpana papirušinama, skužila da bi moglo postati komplicirano. Pa sam odložila sushi-teoriju i otišla spavati. Sanjala sam samuraje, koji nisu vitlali katanama, već oštrim noževima za sushi i rugali mi se što ja tupim nožem za kruh iz svoje kuhinje planiram nasjeckati japansku deliciju.

Ujutro sam, uz kavu, kao prvu stavku na svojoj šoping listi napisala: 1. oštar nož. A onda redom:
riža (za sushi, s preciznim uputama za kuhanje), rižin ocat (za miješanje s rižom, kad se ohladi, da bude što ljepljivija), paketić nori algi, 10 komada, prostirka od bambusa, malo veća od tih listova algi, za rolanje sushija (listići su jako tanki i nepodatni kad se smoče) i punjenje po želji (najčešća kombinacija: svježi krastavac, kozice ili gamberi, sezamove sjemenke) Ja sam dala mašti na volju i kupila pola Metroa - kavijar crveni i crni (nešto niže kvalitete, al sjajan okus i još ljepši izgled), svježa rotkvica, fini dimljeni losos i surimi štapići (ako ste se ikada pitali što su oni srolani crveni komadi na pizzi s plodovima mora, to je to - zamjena za rakovo meso, mljevena i sprešana - ne pitajte što je unutra, al fino je). Naravno da sam pretjerala - tek sam poslije skužila da će od svega toga biti dosta koliko u oko stane (odnosno, koliko u sushi stane).

E sad, rolanje je problem. Kažu, citiram, self-correcting process - što više vježbaš, sve si bolji. Jedan sushi majstor predložio da, ako prva rola ne ispadne dobro, tu pojedeš da skriješ dokaze. Već sam se vidjela na kraju dana: naduta od riže i algi sa sporadičnim štapićem i pokojim račićem, bez bilo kakvih dokaza da se tu nešto dogodilo. Upute nisu pomogle, ali zato sam našla fine slikice koje jesu, nakon duge i teške muke. Bosanski su suhi majstori skužili da slika govori više od tisuću riječi. Uz slike je sve jasnije: zašto sloj riže ne smije biti predebeo ni pretanak, kako nadjev stavljate na kraj bliže sebi, a na daljem kraju ostavljate nekoliko centimetara da se može zalijepiti... I stvarno jest stvar vježbe. Oštar nož je obvezatan kuhinjski aksesoar, i treba ga smočiti vodom da klizi kroz algu, a da pri tom ne zgnječi rižu.

Mene su malo zbunile količine, ali sad sam pametnija: za punjenje treba doista svega po vrlo malo - jedan osrednji krastavac dovoljan je za nekih 6-7 rolada, što je oko 5 puta toliko sushija. S pola kile riže i paketom algi napravite 10 rolada. Za serviranje: nezaobilazan ljuti ljuti stvarno ljuti wasabi (kupuje se u tubi) i već spomenuti marinirani đumbir, soja umak u malim posudicama, i štapići. Savjet: ne budite blesavi da kineske štapiće tražite u kineskom dućanu, kao što sam ja to radila, ne našavši ih u Metrou. Treći Kinez u kvartu, s kojim sam se sporazumijevala 10 minuta, sad se razveselio što je skužio što mi treba, otrčao otraga i donio mi paketić od 6 drvenih olovaka. Ima ih u Billi i u Superkonzumu, oni su veći Kinezi od Kineza.

Ispalo je otprilike ovako:





A završiti moram u leksičkom duhu, da ne bi ispalo da nepce s jezikom veze nema:
Sushi glosar
Jezični vodič kroz sushi

srijeda, 19.07.2006.

KAKO SE PREVODE NASLOVI FILMOVA

Pojma nemam. U svojoj sam ih karijeri, u pozamašnu broju prevedenih filmova, prevela zanemariv broj - mahom se radilo o niskobudžetnim američkim trakavicama ili pak zaboravljenim višebudžetnim njemačkim dramama koje su se prikazivale u 1.15 h radnim danom. Sori tu disapojnt sve one koji iz sporta pljuju po prevoditeljskom nepoznavanju brojki, višku eufemizama i kretenski naslovima: nama naslov u 95% slučajeva stigne u paketu s DVD-om ili VHS-om i skriptom za film. Komu se sviđa, super, komu se ne sviđa, opet super. Jer nije da te netko nešto pita. Nije da će ti sad dati film i scenarij i reći ti, kao osobi koja film pogleda najmanje tri puta (zbog prirode rada s titlovima) i koja je udubljena u tematiku, da ga ti pokrstiš na hrvatskom. Ipak si ti samo prevoditelj, a ne brand doctor, marketinški stručnjak ili osoba za PR u uredu distributera.

Da mi se to sviđa, ne sviđa mi se. Ali ne mogu baš ništa - to su mehanizmi jači od onih u mojoj mašineriji. Kažu, stvar reklame i privlačenja publike: ne prevodi se po naslovu, nego po radnji. Da bude što efektnije i atraktivnije. To sad otvara kompleksno i osjetljivo pitanje ciljne skupine. A otvara i još jedno debilnije pitanje: Kome je palo na pamet da ljudi, osobito u današnje vrijeme poplave informacija, NA TEMELJU NASLOVA odlučuju koji će film u kinu gledati? A najdebilnije od svega je što onda, ravnajući se frojdovskim mehanizmima primjenjenima na teoriji marketinga i branda, uz malo jungovskog nesvjesnog, film prekrste u JA U LJUBAV VJERUJEM. Da biram filmove po naslovima, taj bih pogledala otprilike nikad, a možda ni tada. But that's just me. A možda bi me, kad malo bolje razmislim, toliko zaintrigirao da bih ga otišla pogledati, uvjerena da nema šanse da je taj film gori od pridruženog mu naslova. (Nakon odgledanog filma, odgovorno tvrdim da šanse ima).

Gledala sam ševca i pijevca. Ne u Kustošiji, nego u Cinestaru. Nije me privukao maštovit naslov, već španjolsko osvježenje i provjeren redatelj. I Anina preporuka. Poslala mi je link na tekst o filmu, ali odlučila sam ga pospremiti i pročitati kad pogledam film. I bi tako. Film pogledala. Tekst pročitala. Dobar film, dobar tekst. Al naslov mi, brate, ostade nejasan. Iz više razloga.

Naslov originala: Crimen Ferpecto. Doslovan, ali marketinški neprihvatljiv prijevod naslova: Ferpektan zločin. Prevoditelj je također smatrao da je taj doslovan neatraktivan prijevod najbolji, pa je to i napisao u prvom titlu filma. Nisu se baš uskladili. A nitko nije tražio povrat love zbog krivog filma. 'Oprostite, ja sam platila za Ševac i njegov pijevac, a dobila neki tamo Ferpektan štaveć. Prevarena sam, vratite mi lovu.' Htjela sam ja, al su me spriječili. Šteta.

Ševca sam skužila u prvih 5 minuta, a pijevca tražim i dan danas. Ima jedna koja bi mogla biti koka, ali ne znam zašto bi bila koka... Ili je pijevac alter ego ševca? Moglo bi biti, ali pijevac aludira na ševac, a u tom slušaju ništa od alter ego teorije. Pretpostavila sam onda da je dotična koka (koja uopće nije neka koka, a ni kokoš) ipak pijevac iz naslova, i cijelo vrijeme napeto iščekivala da je razotkriju kao prikrivenog transseksualca. Ona bi prijevod imao smisla. Ali nije se dogodilo.

Bilo kako bilo, ne treba čekati da dođe plima da bude rima: sigurna sam da ševac i pijevac otvaraju novi trend u eksploataciji marketinškog potencijala prevedenih naslova filmova. Distributeri su skužili kako odškrinuti još jedna vratašca koja vode u potrošačku podsvijest: ni manje ni više nego stihoklepstvom! Umjesto dosadašnjih naslova, koji su obavezno morali sadržavati pridjev divlji, savršeni ili opasni te imenicu pljačka, mafija, udarac ili ubojstvo (da ne zaboravim ljubav, romansu i poljubac), uskoro ćete u kinima i na telki susretati naslove u stilu: Muška puška, Boli kad se voli, Mačka i pljačka, Nokaut i aut, Zvijezde koje jezde i slično. Eventualne diskrepancije naslova i sadržaja mogu vam zasmetati, ali tad ćete već sjediti u kinu u svojstvu sretnog konzumenta takve vrste zabave. I svi sretni. Dok se ne pojavi neki novi Fellini i tuži distributera jer mu se prijevod ne sviđa. E da mi je dočekati taj dan!

petak, 14.07.2006.

Malo o cenzuri

A jesam se nasmijala! Ova mi tema često izmami osmijeh na lice, a katkad me uhvati i onaj histeričan stripy-smijeh (Samo što ja ne lupam rukom o stol i vičem Stripy! Ja vičem cenzura! hahahaha cenzura! Dušu mi je razgalio već sam maštovit topic foruma,
Prevoditelji koje treba zatuć metlom, ali ovo me oborilo sa stolca:

Jedna od prvih stvari koje su me naučili na javnoj televiziji bila je, kratko i jasno, psovki nema. U teoriji to nije zvučalo tako strašno. Ali već u prvom filmu koji sam dobila skužila sam da će u praksi ići nešto teže. Pa sam pitala hijerarhijski više pozicionirane jel to vrijedi baš za sve filmove. Tada sam bila friška ko pecivo iz poezije Vjekoslave Huljić pa su rekli da bez iznimke vrijedi. Koji atak na kreativnost, koje gušenje moga prevoditeljsko-prozno-poetskog izričaja!

Kaže ljuti Kinez Amerikancu: Fuck you! Ja pišem: Goni se. Kinez nastavlja: You fucking cunt! Ja pišem: Idiote! Kinez ne prestaje: I fuck your criple mother, you fucking son of a fucking bitch. Ja pišem.... Goni se, idiote?!?!?!

Sve je dobro dok se radnja ne smjesti u geto. Ili, ne daj Bože, u zatvor s dominantno afroameričkom populacijom. I što da ja sad tu radim? Da ih prevodim na međimurskom narječju i s ublaženim vulgarizmima? Nema druge. Pa nemoj tako... I nož u želudac. Mislim, poruka je jasna i bez debilnog titla, jel tako?

Ja bih psovala kad oni psuju. Al ne smijem. Barem ne prije 23.30 h. Kad ne smijem psovati, onda bih opalila po žargonu. Al i žargon prolazi kroz lektorski filter. Sad mi ne pada na pamet nijedan primjer da to ilustriram, ali, vjerujte mi na riječ, taj filter zna od seljaka iz Alabame napraviti oksfordskog džentlmena.
Čula sam jednom od jedne pametne gospođe sljedeću konstataciju: Pisana riječ jača je od izgovorene. Živa istina. Po toj bi logici titl bio još jači, zbog svoje osvijetljenosti, zbog toga što tako bljesne na ekranu. Kužima ja te ćudoredne spike, ali ne kužim zašto ne mogu napisati jebem ti majku ili jebi se kad osoba na ekranu tu svoju izjavu još i poprati pripadajućim, prilično nedvosmislenim gestama?

Mislim, mogu. Ali najprije moram poslati dopis onima koji o tome odlučuju. Pa kaže:


I još samo nešto: Čujem česte kritike na račun glagola seksati se, koji prevoditelji često koriste. Jel vam sad jasno zašto? Mislim, u titlu se dopušteno ševiti, ali eto, trudimo se biti raznovrsni i što manje voditi ljubav i spavati zajedno. Ne stane u titl.

ponedjeljak, 10.07.2006.

BLOGERSKA KULTURA

U prethodnom sam postu napisala kako je za mene blog utjelovljenje internetske demokracije kakvu ja volim: napišeš što hoćeš, zaokruženu cjelinu, i ostaviš prostor za diskusiju i komentare za one koji se osjete pozvanima nešto reći. Uskoro je stigao i pravi primjer takve demokracije. I žalostan primjer informatički pismenog primjerka koji sigurno misli da je bon-ton nešto za jelo. Bez suvišnih komentara, slijedi kronologija:

7.7.2006. OZ zatvor mi je napisao komentar da posjetim njegov blog.

10.7.2006. Otišla sam na Oz blog, podsjetila se na sjajnu seriju HBO-a i razveselila kad sam skužila da ide repriza. Pogledala sam opis bloga, a ondje piše:
Ovde nisu dobrodošli pederi nego fanovi serije "OZ"!!!! (sic!)
Nikako mi se to nije svidjelo, pa sam autoru ostavila sljedeći komentar:
Mislim da ti je komentar u boxu s desne strane krajnje neumjesan i homofobičan. Ako si takav fun Oz-a trebali bi ti biti jasni uzroci, posljedice i porijeklo homoseksualnosti u seriji, ako već ne i u stvarnom životu. U svakom slučaju, loša reklama za blog!

Primjećujete, nisam mu rekla da je primitivac i loša reklama za hrvatski narod, već sam bila maksimalno civilizirana i pristojna. Za razliku od dotičnog gospodina, koji mi je ostavio ni manje ni više nego 6 komentara. Uživajte u njegovu bogatom verbalnom izričaju i prokreativnim idejama. I, naravno, posjetite Oz blog!

17.24 h jebo te homofob kujo te jebo, sigurno si lezba lezbačo!!!
17.25 h lezbo lezbasta jebo te tomo krasić
17.26 h sa moše studira ekonomiju
17.27 h trenira kara-te!!!
17.27 h kužiš... kara te... a? kužiš? kara te, hahah
17.31 h ne dolazi mi više na blog tuko. nisam ja homofob nego, ustvari jesam, treba sve pedere
u jednu državu i nek nestanu. a to sam napisao zato da ljudi ne misle da to gledam
zato što se tamo žvale dva muškqarca... jebo te homofob.!!!

No comment.

petak, 07.07.2006.

Zašto JA ne volim forume?

Volim NOVO. Ili, bolje, otvorena sam i gorljivo podržavam NOVO. Nove misli, nova djela, nove ideje, nove tijekove misli, nove sadržaje i forme. Veseli me pomak s mrtve točke, pa makar okrenuo u smjeru da ocrta kružnicu. Iako ja sve to volim i podržavam, imam svoju privatnu klasifikacija preferencija. Recimo, više volim čitati s papira nego s ekrana. Linearnog ću se teksta s većim guštom uhvatiti nego nelinearnog (nota bene, sve sa svrhom i razlogom, sve u svoje vrijeme i na vrijeme), a hipertekst mi katkad, osim ako ne želim u moru linkova nešto naći i imam samo cilj na horizontu, izaziva laganu nervozu. Nije to baš ono klasično postmoderno shizofreno stanje, već lagano titranje iznutra. Probudi se ono 5-6 godišnje dijete u meni, koje je od svega najviše mrzilo Disneyeve slikovnice s više završetaka. Sad kužim poantu i postmodernu struju u dječjoj književnosti, ali tada sam se čak bavila mišlju da ja to lijepo izrežem i posložim u jednu 'urednu' knjižicu, a alternativne putove i završetke bacim u koš. Kog vraga nisu mogli sve lijepo napisati, od početka do kraja?

Naravno, nije stalo na slikovnicama s više završetaka. (Mislim da su se iste onda zvale 's više svršetaka' -ah, ta jezično i materijalno nevinija vremena!). Tu je, zapravo, tek počelo. S vremenom se živčano titranje pretvorilo u titraje intelektualne znatiželje. Združeno s dubokim poštovanjem prema pisanoj riječi, dovelo me u šumu svih njezinih oblika i medija po kojoj šećem i danas. Uz već spomenutu klasifikaciju preferencija. Ali kako je danas sve TEKST, ili veze s tekstom u širem ili užem smislu ima, područje borbe postaje sve nepreglednije, ali i dinamičnije. A ja, osim što volim NOVO, volim i DINAMIKU.

Forume sam otkrila puno prije bloga - otprilike kad sam počela kopati po Internetu da vidim što glas naroda ima za reći o mojim titlanim umotvorinama. Pa bih tražila topice poput: sramotni prijevodi, blamaža od prijevoda, katastrofalni prijevodi, tragedija od prijevoda i slično. Kritičari katkad znaju biti baš kreativni. Naravno, nigdje nisam našla topic poput genijalni prijevodi, sjajni prijevodi, fascinantni prijevodi ili hvalevrijedni prijevodi. Vjerojatno zato što nam je posao da budem genijalni, sjajni, fascinantni i hvalevrijedni, pa se pisati o tome treba jedino ako svekoliko pučanstvo u sastavu 10% visokoobrazovanih i 20% pismenih procijeni da u titlu nije sve napisano. Kao informatički pismena mlađa populacija, forumaši ne spadaju u spomenute postotke, ali glas onih koji spadaju daleko se čuje, a komentari koje komentiramo i o kojima pišemo utjecaj su okoline koja ne mora biti informatički pismena.

I tako sam ja surfala po forumima. I titrala. Ali ne od intelektualne znatiželje. Ovaj bi post, košto jednom moja kolegica Blini pametno reče, mogao poprimiti razmjere Rata i mira ako se ne zauzdam, pa da skratim: Pokušala sam i s forumašenjem, ali držalo me ravno dva dana. Za razliku od bloganja, koje me već mjesecima ne pušta.

Ne volim tu formu i ne sviđa mi se princip izlaganja sadržaja. Kratkoća je blagoslov za one s kratkim attention spanom. Moj bi svaki post na forumu poprimio takve razmjere da bih na kraju toj osobi poslala mail, napisala blog ili tražila telefonski broj da sve lijepo objasnim. (Dobro, slažem se, to je već moj problem). Meni je to kao chat koji uključuje gomilu ljudi, a razmjena je sporija i ne vidiš odmah da ti je došla poruka. Meni je to ultrausporen telefonski razgovor s gomilom dodataka kojima cilj nije da eliminiraju buku u priopćajnom kanalu:

1. Omiljeni smajlići u nezamislivim količinama:


2. Goleme slike i animacije. Ajd vi čitajte normalno kad imate ovo u vidnom polju:


3. Potpisi u vidu citata, mudrih izreka, opsežnih poslovica, koji se fontom, bojom i oblikom gotovo spajaju s postom

4. Kvadratični citat citata ispod citata na koji se komentira komentar

I tako dalje i tako bliže. Meni je blog utjelovljenje internetske demokracije kakvu ja volim: nitko nikom ne upada u riječ, svi kažu što imaju i otvore prostor za diskusiju. Male zaokružene cjeline. A ja sam kontrolfrik. Jasno mi je da ni u forumu nitko nikom ne upada u riječ (još!). Znam da forum ima svojih prednosti i podržavam svaki oblik diskusije, od one na placu pa do javne tribine. Nailazila sam na forumima na sjajne i kvalitetne stvari. Zato upozorenje za sve forumaše (Oedipo, draga, prosvijetli me!) koji će se sad obrušiti na mene: Naslov je Zašto JA ne volim forume. I naravno da me zanima zašto ih vi volite!

P.S. Slike su preuzete s foruma anglista na stranicama FFZG-a. Topic se zove Ajme koja blamaža od prijevoda i jedan je od rijetkih koje redovito pratim.

ponedjeljak, 03.07.2006.

Kratak dodir s alternativom na jezični način

Barokni naslov nastoji nadomjestiti kratkoću sljedećeg posta: naime, u slanju mailova i sređivanju računa i papira prođe mi dan, pa naiđoh usput i na fizički dokaz prošlotjedne traume. Ni sama ne znam kako sam se našla u istom filmu s ekipom obučenom u odore kontrasnih boja, a još mi je veća misterija kako su me privoljeli da im prevodim, odnosno mucam na zadanu, meni prije neznanu temu. Sigurno su me hipnotizirali. Ili neurolingistički isprogramirali. Trećeg nema.
Upletoše me nabrzinu u svoje klupko, u indijsko-američko suzvučje religije, alternativne medicine, književnosti i ljepote življenja. Sve od navedenog, i upravo navedenim redoslijedom, ja samo želim što prije zaboraviti zbog a) nepostojeće pripreme b) nemogućih uvjeta rada c) bruke pred svekolikim gledateljstvom.
Naiđete li, ili ste već naišli na nešto što formom ili sadržajem podsjeća na moj gornji kratki solilokvij, ili zanemarite, ili imajte milosti. Kolegama nudim potencijalno korisnu kompenzaciju:

Yoga glosar engl-hrv
Yoga glosar engleski, s objašnjenjima
Kratak glosar alternativne medicine
Opsežniji glosar alternativne medicine

subota, 01.07.2006.

POSPREMANJE - 1. dio

1. Isprintana recenzija Bijelih zubi od Zadie Smith (iz Zareza, napisala Biljana Romić)
Knjiga je iz 2001. g., u izdanju VBZ-a i u prijevodu Selme Dimitrijević - po broju stranica, pozamašan pothvat, ali pravi užitak za čitanje. Prvi roman Zadie Smith, do sada već možete čitati još par uspješnica.
Ključne riječi koje sam podcrtala u tekstu by B. Romić: hibridni spoj matice i kolonijalnih izdanaka, obiteljska saga široka zamaha, topos blizanaca koji istošću potvrđuju razlike, kriza identiteta čiji su nositelji marginalci, crne rupe iscrtanoga svijeta u kojemu svatko nalazi svoju sreću, mladost autorice (imala je 21 g. kad je počela pisati roman) (op. moja na ovo zadnje - majko moja!)

Osvrt iste autorice na prijevod + moje opaske:
Kaže Biljana Romić da je 'šteta po roman što mu prijevod nije manje kvrgav i što je odviše robovao engleskoj sintaksi' (slažem se, dušom i tijelom!), što je 'nejasno kad se prelazi u drugi govorni registar, a kad se ostaje na razni književnog standarda' (težina i vrijednost odabira registra vrlo se često zanemaruje u prijevodima - osobito televizijskima, u titlovima, gdje se smatra da je prostor premali za takve manevre. Odgovorno tvrdim da to nije istina.). Kao problem se navode i pasivne konstrukcije i glagolske imenice, te neuporaba vokativa, opet boljka mnogih prijevoda.

Nekoliko primjera neadekvatnih prijevoda zabilježenih by moja malenkost:
1. 'Ti si pametan kolačić, Irie' (smart cookie)
2. 'Joyce je čitala biologiju na koledžu.' (she read biology)
3. 'Nitko u kućanstvu Joyceovih nije pravio šale o Darwinu.' (made jokes)
4. 'On je Irie viđao samo na bljeskove, kad bi se došla kući otuširati.' (in flashes, in a flash)

2. Jutarnji list od 13. ožujka 2004. g., kolumna Dan za danom Radovana Stipetića pod naslovom Ciao se ne može prevoditi s Bog.

Ukratko: autor se osvrće na komentar Živka Kustića koji kritizira 'navadu TV prevoditeljica da talijanski pozdrav ciao prevode s Bog.' Prijevod se, dakle, ne sviđa ni Kustiću ni Stipetiću, ali daju različita objašnjenja: Kustić spominje etimologiju riječi ciao, ali i da se Božje ime u tom kontekstu ne smije spominjati uzalud, dok Stipetić prigovara što se ne koristi, odnosno izbjegava pozdrav Zdravo!

Moj kratak i jezgrovit komentar (po potrebi sam ga voljna proširiti): Pješački otok na kojemu svakodnevno stoje prevoditelji (ne samo prevoditeljice, na koje se obrušio Kustić) nalazi se na raskrižju raznoraznih viših i nižih institucija od kojih svaka misli da je tu da ih nešto nauči i da bi njoj trebali najilustrativnije služiti. Iz perspektive osobe pored koje svakodnevno prošiša mnogo takvih institucijskih cestovnih, tračnih i zračnih vozila, poruka: sugestije su više nego dobrodošle, tuđim znanjima i iskustvima se klanjam, ali JA ću na kraju odlučiti koja mi od njih trebaju, a koja ću pospremiti za drugi put, jer JA imam uvid u CJELOKUPNU situaciju na raskrižju, odnosno u svoj AUTORSKI RAD, odnosno u PRIJEVOD.

3. Nevezane crtice iz Houellebecquove Platforme (prigodna lektira u jeku turističke sezone za cinike bez iluzija):

* Turističkim je poduzećima ciljda ljude usreće po određenoj cijeni u određenom vremenskom razdoblju.(str. 176.)
* Sve smo se troje našli zarobljeni u društvenom sustavu poput kukaca u komadu jantara. Nismo mogli natrag. (str. 138/39.)
* Osobno o industrijskoj proizvodnji nisam imao blage veze. Potpuno sam se prilagodio informacijskom dobu, što je značilo da nisam nizašto. Valerie i Jean-Yves također su baratali samo informacijama i kapitalom; oni su ih rabili inteligentno i konkretno, a ja rutinski i birokratski. No da nas, primjerice, blokira neka strana sila, ni nas troje niti itko od mojih znanaca ne bi bio u stanju ponovno pokrenuti industrijsku proizvodnju. (str. 186.)
* Samo su katolici uspjeli pronaći pogrebno rješenje koje funkcionira. Činjenica je da je kod njih smrt veličanstvena i dirljiva jedino zato što je poriču.

Sjajno. Bacila sam 7 papira u smeće. 777 777 777 777 more to go.