translator goes berserk

utorak, 30.05.2006.

Je li nomen omen i kakve to veze ima s bullyingom?

Uobičajen radni dan, jedino što je nešto kasnije počeo. U pol deset umjesto u 7. Ni ne sjećam se kad i kako, ali instantno sam ušutkala alarm na mobitelu i okrenula se na drugu stranu nakon što sam, više u snu negoli u polusnu, zaključila da mi ništa nije tako hitno. Naravno, vizura se promijenila dok sam, uz kavu, pregledavala mailove i tablice s rasporedom. Ali one thing at a time. Sad imam novu taktiku: koliko mi to vrijeme i manevarski prostor dopušta, najprije radim stvari koje su mi najmanje hitne. Recimo: najprije radim seriju za ponedjeljak, a tek ću večeras pripremati materijale za prijevod na sutrašnjem sastanku. Nekako mi je logično da ću se za sastanak pripremiti koliko god mi to vremena oduzelo, dok nisam baš sigurna da ću, na kraju dana i dok kišica rominja, između serije za utorak i inviting postelje izabrati ovo prvo. A znam da gužva u nedjelju i ponedjeljak može biti samo veća, manja nikako.

I tako, pijem kavu i paralelno nabadam titlove, gledam što ima nova na blogovima i skypam se s frendicom. Gdje si, što ima nova, kad ćemo se vidjeti i zašto baš danas pada kiša. I o tome kako je rodila njezina sestra. Beba je velika i nikako nije htjela van. Super, a kako se zove mala tvrdoglava slatkica? Ni manje ni više nego... Vatroslava! Hmm... Sad da malo skočim na jednu drugu, ali povezanu temu - imam jednu vrlo taktičnu frendicu. Kad god bih je pitala kako mi nešto stoji, ili kakva mi je frizura, a njoj se dotično ne bi sviđalo, rekla bi: Pa zanimljivo je. Ili: Meni se sviđa (čitaj: svi će drugi misliti da je katastrofa). Tako sam i ja rekla da je ime vrlo zanimljivo i upečatljivo. Kao što i jest. Drugo pitanje: Kako li će je zvati djeca u školi? Vatra? S dugim ili kratkim a? (ne znam što je gore). Ili Slava? Došle smo tako i do toga kako nema okrutnijih bića od djece i ja se onda prisjetih svojih iskustava s nečim što se onda nije zvalo bullying, ali je to bilo baš to, sad kad bolje razmislim.

Osnovna škola u provinciji. Ja rastom mala, a želja za znanjem golema. Davno naučila čitati i bilo mi iskreno čudno što drugi ne znaju. Tu sam prvi put pobrala nesimpatije i vrlo bistro i brzo skužila da je bolje da šutim i pravim se da su to na papiru ispred mene ideogrami koji prvašici ne govore ništa, a ne dobro poznati znakovi koji pričaju priču. Pa se nikad nisam javljala kad je učiteljica pitala tko zna. I jedva čekala tjelesni jer sam bila malo smotana pa je to ostalima davalo osjećaj nadmoći koji ih je onda tjerao da se više druže sa mnom. Tablicu množenja sam isto znala dosta ranije, al nisam se ni tu baš gurala. Skužila sam princip. Al nije sad baš da sam namjerno dobivala trojke i četvorke, pa je nakon svakog kontrolnog i zadaćnice ostalo dovoljno štofa za mržnju. Službeno sam slovila za 'ufuranu'.

Dvije tete u Njemačkoj brinule su se za sezonsku opremu najmodernijom garderobom. Bile su osamdesete, a ono što sam ja nosila bila je Kinder-varijanta Cyndi Lauper i Nene. Sjećam se roza kompletića - uske hlače i majica do koljena koje sam obožavala. U tome sam došla u školu, a cure iz susjednog razreda (pod vodstvom moje sada najbolje prijateljice) vikale su za mnom da sam obukla hlače i ispod suknje. Nisam plakala, ali bih se jako zacrvenjela, što je nešto što prati sve moje intenzivne emocije do dana današnjega. A frizura - posebna priča. Vlasi su mi, kako bih to rekla, uvijek bile nestašne. Iz dječje perspektive to se nije činilo tako, pa su me prozvali čupava kokoš. Nakon nekog vremena dobila sam novi nadimak, nadahnut serijom Đekna. Sjećate se Đekne? Da, ono, Đekna još nije umrla, a ne zna se kad će... E, pa, u toj je Đekni bila jedna Jeka - ne sjećam je se točno, ali znam da je bila seoska lapača i da je nosila kosu svezanu u rep sa strane, kao jednu kečkicu. Mama i ja smo krotile moju čupu na glavi, a jedan od pokušaja bila je i kečkica sa strane koja mi je donijela nadimak Jeka (alias čupava kokoš). I i dalje ufurana. Ali zato su me dečkići gledali ispod oka i u spomenarima ispod imena simpatije uglavnom stavljali onoliko iksića koliko ima moje ime. i naravno da su mi i oni, u skladu s onom 'tko se tuče, taj se voli' dodatno zagorčavali život.

Nije sve to dugo trajalo, ne znam točno kad je prestalo i nisu mi ostale neke traume od toga - zato me i iznenadilo danas, kad su Vatroslava i bullying to odjednom vratili. Zaključila sam da sam dobra i ispala, kako je moglo biti: imam minimalan broj neuroza i trauma po godini života. Ili se još nisu manifestirale. Ili uspješno potiskujem, pa ću onda, kad budem imala svoju kćer i netko je tako bude maltretirao, sa smiješkom na licu potpaliti školu i značajno i šifrirano reći: čupava kokoš. Ili 'za čupavu kokoš'. Pa se vi pitajte što su pjesnik, pisac i prevoditelj htjeli reći.

subota, 27.05.2006.

KAKO SAM SE OSAMOSTALILA

Biti il' ne biti. Tražiti nešto što se naziva stalnim poslom (i redovito podrazumijeva 'sigurnost', ma što to značilo, i mizernu lovu u državnoj, a pristojnu lovu u privatnoj službi za koju ste obično, u mojoj struci, prekvalificirani) ili se upustiti u svoje vode- nek su divlje, al nek su vlastite. Pa sad ti poslaži zla i izaberi najmanje. Ako voliš da ti je dobro u životu. A ljudi uglavnom vole.

Meni je, recimo, bitno da se stalno nešto događa. Samo nek je muving. Jedno se jutro ustajem u 7, jedno u 10. Jednu noć liježem u 2, jednu u 12. Uzmem si tjedan dana usred studenog i otputujem u Rumunjsku. Kako naći poslodavca koji će mi omogućiti takav raspored? Teško. Ili nemoguće. Jedino... Budem li sama sebi sklapala raspored, tako će izgledati. Bingo!

Nisam previše razmišljala o tome što može krenuti krivo – to je moj modus vivendi. Idemo, pa ćemo usput rješavati probleme. Čini se zanimljivo? Sjajno, go for it. Čini se da bi moglo biti komplikacija? O njima ćemo razmišljati kad se dogode, ako se dogode, u nadi da se neće dogoditi.

I počela ja. Terorizirati sve znance i upoznavati se s neznancima iz srodnih branši: slala mailove, sms-ove, faksove, propitkivala se kod obrtnika, vlasnika d.o.o.-ova i samostalnih djelatnosti, zvala knjigovođe i tražila preporuke, printala RRiF-ove pravilnike i poslovne obavijesti, uspoređivala i mozgala, i na kraju odlučila: samostalna djelatnost iliti samostalno zanimanje – to je za mene. Ovako sam si to objasnila: želim, za početak na najjednostavniji legalni način biti pravna osoba. A to znači moći izdavati R2 račune (a to mogu), tromjesečno plaćati PDV (to radim) i početi si uplaćivati doprinose za mirovinsko i zdravstveno (radim i to).

Samostalna djelatnost/zanimanje, što je to? Pravno se tretira slično kao obrt, s tim da s Komorom nemate posla (što ima svojih dobrih i loših strana). Sve više ljudi i firmi, za divno čudo, zna što je to, za razliku od prošle godine u ovo doba, kad sam skoro u T-mobile centru morala ostaviti bubreg, tri bočice krvi i lijevi kažiprst da mi daju mobitel za poslovne korisnike. Malo se neki još zbune kad tražite R1 na svoje ime i prezime i JMBG (jer to je vaš matični – toliko o tajnosti toga podatka-izvikujem ga 4 puta dnevno u svakom dućanu i na svakom šalteru!), ali sad već mnogi imaju posebno polje u obrascu računa za samostalne djelatnosti.

Prvi korak, ako se dobro sjećam, bila je općinska porezna uprava. Ne znam kako je kod vas, ali ova moja je relikt iz doba Titove Jugoslavije – zdanje, ne baš velebno, ali s dovoljno mjesta za mitinge i sastanke sindikata, samo što ikonografija više nije ista – zvijezda u šahovnicu, plavo umjesto crvenog i obrnuto, a bijelo i dalje u sredini. Tete referentice piju kafu i puše, a i rašpice za nokte su u pripremi. Al su zato bile ljubazne i sve mi objasnile. Ja sam imala malu zavrzlamu s promjenom mjesta prebivališta, al neću vas sad s time zamarati – ono što je važno je da sam imala zeleni obrazac (P-PDV, kupuje se u Narodnim novinama – mislim da su mi trebala tri primjerka, al kupila sam 5, 6, samo da se ne moram opet vraćati) i RTO obrazac (ne pitajte me što je to, al tako se zove). To je dovoljno da postanete sretni PDV obveznik, odnosno obveznica i vlasnik samostalne djelatnosti. Ovdje moram napomenuti da sam ja prethodne godine, radeći honorarno, premašila dozvoljeni neoporezivi bruto iznos i MORALA ući u sustav PDV-a. Situacija se malo komplicira za građane koji žele plaćati porez, a ne moraju (malo morbidno zvuči kad to ovako sročim, ali pratite me, znate na što mislim, jel tako?) – mogu otvoriti djelatnost, ali ne obračunavaju odmah PDV ili takvo što, nisam vam sigurna. Inače, općenit savjet iz iskustva koje sam stekla hodajući s papirima od jedne uprave do druge: pokušajte se telefon raspitati što i kako dok ne dođete na lice mjesta i uvijek sve papire nosite sa sobom: putovnicu, domovnicu, matični list, diplomu preslike osobe i žiro računa te sve što dobijete na usputnim postajama. Bolje nositi naramak papira negoli da vas vrate zbog nečeg što niste mislili da je potrebno, trust me!

Oni koji rade za nekoga znaju da postoji dio platne liste koji je nemoguće dešifrirati: neto od bruta, bez i sa doprinosa, poreza prireza odbitaka... Šuma riječi od kojih neke nešto znače, neke baš i ne, a suma sumarum i ono što sam htjela reći jest sljedeće: kužili vi to u situaciji posloprimca ili ne, pobrinuti se za sve navedeno zadaća je vašeg poslodavca. Vi samo pokupite svoj neto i to je to. A u samostalnoj djelatnosti, kao što joj i samo ime kaže, radite sve sami. Izrada radne knjižice. Prijava za zdravstveno u Zavodu (sa svim papirima). Prijava za mirovinsko (tu sam zapisala što mi je trebalo: preslika osobne i žiroračuna, radna knjižica, te tiskanice SOD, M11P i M1P – opet, što god to bilo, oni u Narodnim novinama će znati!)

U međuvremenu sam se još učlanila u jednu udrugu prevoditelja – negdje su mi tu potvrdu tražili, negdje ne – i izradila žig, što je svima bilo užasno bitno. Jedino pitanje koje su neki postavljali bilo je imate li žig – nikakvi obrasci, nikakva rješenja. To im je valjda bila dovoljna potvrda da sam pravna osoba. (A pojma nemaju da se kod mene na placu žigovi izrađuju bez ikakvih dokumenata. Mislim, nisam ga ja na placu izradila, slučajno znam).

Kad je, nakon otprilike 2 tjedna, primarna papirologija bila gotova, trebalo je čekati RJEŠENJE. E, sad, rješenje vam je jedan papir kojim vam država napismeno DOPUŠTA da joj počnete plaćati mjesečne doprinose. Prije vašu lovu ne prima. I tako sam ja čekala, brat bratu, 6 mjeseci – kažu da sam dobro prošla. Disciplinirano sam stavljala lovu sa strane, tako da me nije nespremnu dočekao peteroznamenkasti iznos. U rješenju piše mjesečna osnovica za koju se uređuje obračun doprinosa, a ona nije određena po konkretno mojim mjesečnim primanjima, već prema standardu visoke stručne spreme, a iznosi, pazite sad, oko 6800 kn! Od toga državi odlazi oko 2400, s tim da se, za razliku od prošle godine, osnovica podigla za oko 400 kn. Valjda to znači da su plaće išle gore. Ne znam baš. Pa je tu još knjigovođa i njegovi troškovi. (O odabiru knjigovođe i kooperaciji mogla bih napisati cijeli jedan post. Jednom i hoću). Sve u svemu, treba sve to 'prevesti'.

Otisnula sam se tako, nakon svega toga, uz povoljan vjetar koji me nije napustio, i bilanca za proteklu godinu izgleda dosta dobro. Muvinga je svakako dovoljno, katkad i previše. Ali ja se ionako ne volim dugo odmarati. Dobro je biti sam svoj šef, svi kažu, a ja ni ne znam točno jer nikad nisam okusila onu drugu stranu. I bolje, mnogi kažu. Vidjet ćemo.

srijeda, 24.05.2006.

Farewell to pain ili kako sam završila prijevod

Znate onaj osjećaj kad vas netko gnjavi i davi kod vas doma, a ta vam je osoba draga, al samo hoćete da što prije ode? A kad ode onda vam bude žao što ste jedva čekali da ode. Ili kad se napokon naručite kod frizerke, nakon dugih tjedana očajavanja nad izrastom i tom metlom na glavi te traženja rupa u rasporedu, a na sam dan kad se gnijezda na glavi treba riješiti, učini vam se da vam frizura nikad nije bila ljepša? Tako se ja sad otprilke osjećam. Jedan dio mene, mislim. Ovaj drugi jedva čeka da se skljoka u krevet.

Zašto sam se prihvatila toga teksta? Obogatit se neću, a ništa ni od slave, bojim se. 400 kartica teksta uguranih u sve pauze, vikende, kave, između titlova, članova obitelji i bliskih prijatelja. I mogu vam reći da je svima već lagano puna ona stvar koja nije kufer mene i moje Knjige (ne bez razloga napisano s velikim K). Osim mojih mazohističkih poriva, koje sam već natuknula, sviđa mi se koncept prevođenja knjige (iako ja taj označitelj ne volim, jer označeno uvijek ima svoj rod, žanr ili bližu odrednicu, ali ovdje ću je, iz raznoraznih razloga iskoristiti). Sviđa mi se kad je najprije pročitam, pa fotokopiram da mogu po njoj šarati, pa to istraživanje koje me uvodi u svijet o kojem ništa nisam znala, a sad, na kraju, mogu napisati magistarsku radnju. Sviđa mi se kad se na petom poglavlju vratim unatrag i uspoređujem percepciju iz vizure novostečenog znanja, pa onda brdo stvari izmijenim i gradim novu koncepciju. Bajka. A stvarnost?

Stvarnost je da vremena nema, a love je još manje. Stvarnost je da vam nijedan naručitelj neće dopustiti da date najbolje od sebe i svoga znanja u nešto što će se na kraju ukoričiti. Stvarnost je da ćete i to malo love vidjeti tko zna kad (čast časnim izuzecima!), ergo, između levitiranja i snatrenja u svojoj bajci morate se zaraditi za pristojan život i doprinose radeći mnogo prozaičnije poslove.

Budna sam jutros od pet. Ispred mene gomila teksta i papira, čitam odlomke parcijalno, za cijeli tekst nemam vremena. I što više čitam, sve bih više toga mijenjala. Prijevod, suprutno od ovoga što u mome naslovu piše, nikad nije završen.

Ali gotova je barem prva faza, moja. Prisilila sam se kliknuti 'send' i uputiti svoj najrecentniji razlog iza tjedan dana nespavanja njegovu drugu fazu. Koja pripada nekom trećem. Nadam se ne nekom lektoru mesaru.

Moram se korigirati: Nije da ja ne spavam. Samo imam malo čudno vrijeme spavanja. U ponedjeljak i utorak sam, recimo, živjela prilično konvencionalno: u krevet oko 1, na noge u 7. Pristojno. Al samo zato što sam radila izvan kuće. Jučer popodne sam se već raspištoljila: popodnevni spavanac od 5-7, kava, pa lagani obrok oko 10, puding oko 11 (sve P.M.), a kako sam u 2.30 ujutro, još za kompom, malo prigladnila, razmišljala da uzmem jogurt, a onda sam si ipak napravila tost. Nakon par sati opet sam bila za stolom, uz ranojutarnju kavu, a već par sati planiram na spavanje, al stalno me nešto spriječi. Al evo, idem sad. U srijedu, usred tjedna, 17.30, ja se tuširam i idem spavati! Do CSI-a, to ne propuštam. A onda opet sve ispočetka.

nedjelja, 21.05.2006.

Radna nedjelja

Radna nedjelja

http://img137.imageshack.us/img137/2261/sunday005blog1sc.jpg

petak, 19.05.2006.

Simultanoadhockonsekutiva

Ne znate što znači ovo u naslovu? Ništa tragično. Nije tragično ni kad odvojim riječi od kojih se gornja besmislica sastoji, a vi i dalje ne znate o čemu ja to vama sad opet. Ali kad vam treba osoba da vam obavi neku od gore navedenih radnji, a vi ne znate što je to, a dogovarate posao - e, to je tragično.

Jučer sam isključila mobitel kroz jutro jer sam imala puno posla pa da mi ne stvara dodatni stres. Zaboli me želudac samo od zvonjave, glupih upita i još glupljih zahtjeva. Pogledam oko podne: 5 propuštenih poziva i četiri poruke. I cincilin odmah. Javim se, a osoba s druge strane se pobrine da nadmaši glupe upite za cijeli tjedan, a možda i malo više. Dobar dan, ovdje promrmlja nešto iz firme promrmlja opet, vas su preporučili iz XY da ste dobri u AB području pa sad mene zanima... Znate, mi imamo svoje prevoditelje, koji nam stalno prevode... I slušajte sad pitanje, odnosno izjavu tjedna: Ali ti naši stalni prevoditelji nekad ne mogu pa nam treba netko da nam bude stalno na raspolaganju.Pa helou?!?! Moj je odgovor bio u stilu upita: Da, ja vam, znate, stalno mogu, osim kad ne mogu. I izdiktiram ja njoj svoje uvjete i cijene, a ona će se meni kao javiti. I zove, za sat vremena. Ja se javim, spremna za novu idiotariju. I nije me razočarala: Eto, znate, mi imamo tu i tu konferenciju tada i tada, pa bi nam trebalo simultano odnosno konsekutivno ili kako seto već zove prevođenje... Duboki udah. Izdah. I umjesto u dernjavu, krenem ja u prosvjetljivanje neuke raje i budućih poslodavaca, u nadi da će, ako meni ne pomogne, pomoći mojoj djeci (koju ni u ludilu neću pustiti da rade ovo što ja radim - the pain belongs to me!!!), ili eventualno njihovim praunucima.

Slijedi, ekskluzivno, mala škola usmenog prevođenja za sve vas kojima te usluge jednom zatrebaju, ili sve što pojma nemate a niste pitali jer ste mislili da znate:

1. SIMULTANO PREVOĐENJE: Najlakše se prepoznaje po tome što vam za takvu akciju nije dovoljan samo prevoditelj/ica koje ćete angažirati, već vam treba i oprema. Oprema je kabina za dva prevoditelja i opremom za njih (slušalice, mikrofoni i pultovi), prijamnici za ljude u publici koji će slušati prijevod i sva okolna tehnika koja se obično iznajmljuje (ili preko prevoditelja ili to radi naručitelj posla osobno) od tvrtki specijaliziranih za audio-video opremu. Kad krene, prevoditelji se zatvore u svoju kućicu i piče: govornik strani, vi hrvatski, govornik hrvatski, vi strani. Obično se izmjenjuju svakih 15-20 min, ovisno o dogovoru. Meni osobno draži oblik od KONSEKUTIVNOG, iz jednostavnog razloga što imam više mira, a time i koncentracije - nitko mi ne namiguje niti upada u misli i riječi pokušavajući biti duhovit.

2. KONSEKUTIVNO PREVOĐENJE Čest oblik na sastancima, manjim seminarima i radionicama, budući da je nabavka opreme dodatna i nemala stavka u troškovniku, a i prostori u kojima se manji skupovi održavaju neadekvatni su za postavljanje opreme. U konsekutivi imate ispred sebe papir i olovku i radite bilješke, pomoću kojih onda, kad govornik izgovori smislenu cjelinu, reproducirate na hrvatskom što je pjesnik htio reći (često krvav posao!). Naravno, katkad se ljudi zanesu pa im treba mahati da prikoče, a sve to baš i nije blagotvorno za vašu koncentraciju.

Ima još jedan oblik koji ja zovem simultano bez opreme, a čula sam i izraz ad hoc prevođenje. To vam je kad odradite blok konsekutive za 'naše', s engleskog (ili nekog drugog stranog jezika) na hrvatski, a onda uslijede pitanja, rasprava ili prezentacije na hrvatskom, a vi lijepo sjednete do stranca i simultanizirate mu šapatom u uho. Nije problem kad je stranac jedan, max dva. Al kad ih imate četvoro, a od vas se očekuje ad hoc, to je već ad absurdum. Ali i te kako se radi. Šparati se mora!

Od linkova za wannabe profesionalce poput mene, danas jedan, ali vrijedan: Interpreters Training Resources

srijeda, 17.05.2006.

KUHINJA NA MOJ NAČIN

Obožavam kuhati. Osim kad moram. Ili kad to znači sjeckanje luka i povrća između titlova i kartica, a često je to to, jer često radim doma. Osim što dobro kuham (majke mi, ljudi kažu!), radim to i iznimno brzo, pa se onda podrazumijeva da ću, od nas dvoje umornih i gladnih, ja biti ta koja će od tri stvari u frižideru maštovito napraviti jednu, i to finu. Nažalost, obično mi uspije, pa si onda nekako odredim i sutrašnju sudbinu. Nije da moram. Ali jesti moram. A od pizza, tjestenina i lazanja te rafiniranih miješanih salata s piletinom što se nude na letcima s besplatnom dostavom lagano mi je zlo, pri samoj pomisli: na faksu sam ih toliko pojela da sam vjerojatno sama zaslužna što one neke što prije nisu imale adresu na letku (nego samo broj telefona) sad imaju i vanjsku terasu!

Dok sam živjela doma, nisu mi dali da se previše motam oko štednjaka. Godinama se prepričavala kako mi je mama ostavila da 'okrenem' polugotovo meso, a ja stručno procijenila da to treba malo bolje 'ufrigati' pa umalo zapalila kuhinju. Meso nisam umalo zapalila, nego skroz. Već sam tada pokazivala sklonost eksperimentiranju: ono, najprije kupim nešto zato što mi se sviđa kako miriši ili izgleda, pa onda smišljam što ću s tim (piletina s mangom nikad mi nije sjela iako volim kombinaciju voća i mesa, ali još uporno kupujem mango u nadi da ću ga s nečim iskombinirati). Za života u studentskom domu bilo je malo nezgodno (znate, ono, previše papira, sve u jednoj prostoriji, a kombinaciju odjeće, parfema i dinstanog luka da i ne spominjem), ali kad sam se dokopala autonomije prave kuhinje i štednjaka, umijeće je uzelo maha. Skužiš brzo što s čim ide, a što ne ide (katkad na teži način), što se više, a što manje kuha, i skužiš pravo značenje onoga što ti mama kaže kad je pitaš koliko se to i to kuha, a ona kaže: Dok ne bude gotovo!

Zato baš ne volim peći kolače: ne dopuštaju toliko kreativne slobode. Ako piše 5 jaja, a ti ih u frižderu imaš 4, onda moraš otići i kupiti peto. A ako hoćeš napraviti kajganu od 5 jaja, a imaš 4, za povećanje količine fino će poslužiti malo mlijeka i šampinjoni. Negdje sam pročitala da i s kolačima možeš i te kako eksperimentirati, ali nou tenks. Ionako nisam neki sweet tooth, a ako počnem, pa mi dobro krene, morat ću još i desert spravljati. Radije ću se okušati u sushiju. Javim vam kako je bilo.

Gomilu ideja i kombinacija dobila sam, nećete vjerovati i kroz svoj posao. Baš to volim: jedan dan prevodim kompoziciju traktora (i molim Boga da nitko po mome prijevodu taj traktor ne pokuša sastaviti), a drugi dan male tajne velikih kuhara. E ovo drugo mi se posebno svidjelo - tu nije bilo bojazni da ću svojim prijevodom nekome upropastiti jelo. Svoje barem nisam. Uz neke od televizijskih kuhara počela sam obraćati pozornost na egzotične začine, primijenila metode kuhanja povrća koje se potom zapeče (pa je hrskavo izvana, a mekano iznutra), a wok zauzima posvećeno mjesto u mojoj kuhinji.

Osim u svakodnevnom životu praktičnih stvari, naučila sam i neke za struku praktične, pa ću ih podijeliti s vama. Recimo, pretpostavljam da vas većina zna što je đumbir, ali sigurno ne znate da u Super Konzumu na ploči iznad te gomoljaste delicije piše ginger. (mislite da bi sljedeći put trebala u nabavku sa spužvom i kredom?) Jasno mi je da yuzu nema svoj ekvivalent, ali ginger ima.

Slijede glosari prebogati sastojcima i metodama, a što se recepata tiče, moja je prva postaja Coolinarika, ali sigurna sam da ćete i među ovima koji slijede naći zgodne ideje. Bon appetit!

Sjajno i pregledno
Hrvatski glosar i recepti
Još malo hrvatskog i puno recepata
Hrvatski, latinski, engleski i njemački
Začini
Sve o siru


NEVEZANI APDEJT:

Razmišljala sam, a isto tako par puta na Bablovom blogu navela da kako mi se čini da nema smisla opcija komentari on/off, jer komentare doživljavam kao integralni dio teksta bloga, kao jednu od osnovnih karakteristika ove forme koja je work-in-progress i koja je otvorena stalnom uređivanju autora i komentatora, te editiranju u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, i stoga ih ne želim skrivati, odnosno odvajati od primarnog posta. Čini mi se da su avatari (koji se vide samo u opciji komentari off ili kad otvorite boks za komentiranje, što vas vodi ustvari do istog prozora) unijeli male promjene u moju percepciju i samu formu bloga, a komentari više zadobili oblik odvojena foruma. I sad ih eksperimentalno ukidam, dok ne upoznam avatarsko društvo i razmislim o implikacijama blogoforuma.

četvrtak, 11.05.2006.

Erata corrige

Na kompu imam folder pod nazivom ERATA. Nekako mi kul zvuči, bolje nego kiksevi, pogreške, primjedbe, prijetnje ili jezikova juha. Zalijepim već spomenute pisane primjedbe unutra i čekam da prođe dovoljno vremena da osjećaj neadekvatnosti i posramljenosti pred nekima od njih prođe pa da se mogu dobro nasmijati.

O nekim sam svojim zapamćenijim kiksevima već pisala, ali dajte da vam sada ispričam kako sam jednom umalo obmanula naciju po važnom političkom pitanju iliti što se dogodilo kad je netko od faca iz MMF-a došao procijeniti ondašnje stanje u Hrvatskoj.

Ja bila dežurna na javnoj televiziji. Dežurna znači biti ondje cijelo poslijepodne, prevoditi materijale za tjedne emisije koji pristignu (a koji su svi pod HITNO), a u međuvremenu servisirati novinare raznoraznih redakcija koji svi citat otvoren znaju engleski, ali trenutačno imaju važnijeg posla ili ih boli glava citat zatvoren. Često se od toga izgubi glava, užasno je stresno, jer možete zamisliti da je jedna stvar uvijek hitnija od druge, a svakome je opet njihova najhitnija. I tako, u jeku trke i zbrke, zovu mene da prevedem par rečenica za središnju info emisiju nešto prije 7. Mora biti gotovo za 15 min, pa na lekturu, pa na usnimavanje joj nema mjesta u desku brzo brzo nađi gdje ćeš to preslušati i skinuti (u TV žargonu skidanje znači prevoditi bez teksta - jedino što imate je govornik, koji je često Finac iz Kine koji govori engleski s norveškim akcentom, i zvuk koji nije uvijek bogzna kako kvalitetan uz sve pozadinske šumove). I sjednem ja i slušam što tip mrmlja, da, Hrvatska je super, a u zadnje vrijeme NIJE POSTIGLA NEKI ZNAČAJAN NAPREDAK. Hmmmm, sumnjivo. Ti stranci koji dođu obično nas hvale i govore kako smo postigli, u najmanju ruku, zavidan napredak, što on to priča. Poslušam još jedanput, čini mi se isto. Izjava je od tri rečenice, potpuno izrezane iz konteksta. Još jedanput. Glavobolja se intenzivira. Novinari mi kucaju na vrata skopa i kažu da se požurim. Zvoni mobitel. Dolazi lektorica. Damn you all... I ja to napišem, predam, i zaboravim. Spustim se do svoje sobice s kavom u jednoj, a ručkom u drugoj ruci (7 uvečer prošlo, mind you), a već zvoni mobitel: Urednik vas moli da dođete gore. I odem ja, a on meni (osobno, inače je komunikacija obično preko njegovih ađutanata): Sjednite. I sjednem ja. Uzmite slušalice. Što ja sad ovo. Poslušajte. I ja poslušam, i jasno čujem (s druge vrpce i na drugom skopu) da Hrvatska JEST POSTIGLA ZNAČAJAN NAPREDAK. I onda, nakon te male lekcije iz moći i znanja, krene uobičajena jezikova juha s litanijama o mojoj nesposobnosti i prijetnjom dopisa službi za prevođenje. Što bi bilo da on nije pročitao? Mislim si, najmanje što možeš jest pročitati, ali šutim. I mislim (poslije, kad sam se smirila), pa moglo je sve to i malo drukčije. Pravilo broj jedan: Ako ne kužiš, odnosno ne čuješ, ne potvrđuj niti negiraj, piši što je neutralnije moguće.

Jednom sam, u sličnim okolnostima, po završetku skidanja titlova za neku reportažu u Brisanom prostoru, u sekvenci koja je neformalni razgovor i gdje apsolutno ništa nisam čula, pokušala biti snalažljiva pa sam, zaključujući iz slike i kretnji, napisala titl: Dodajte mi, molim vas, vino. Gledatelji su sutradan zvali i pitali jel prevoditelj gluh, jer tip je, navodno, pisao Jeste li gledali Labuđe jezero?

Filmovi su posebna priča. Uz VHS ili DVD uvijek dobijete tekst, odnosno transkript, ali on je katkad takva katastrofa da bi ga i moja baka bolje 'skinula'. Pogrešno napisani toponimi, imena, brojevi, gomila nedosljednosti. Pravilo broj dva: ne vjeruj tekstu, osim u kombinaciji s onim što čuješ i što nađeš o datom materijalu iz drugih izvora. I ja to znam. Ali katkad je sugestija, u kombinaciji s umorom, dekocentracijom, gomilom posla, moćna stvar:
Brat joj dođe na vrata usred noći i moli je da prespava. Ona srdita, ali pušta ga, okreće mu leđa i kaže: Donijet ću ti plahtu. Tako je čula osoba koja je skidala skript, a čujem tako i ja. I napišem. Ali ostali su čuli: Ne vjerujem da padam na ta sranja. Hmm, da, shit, sheet, shit happens!

Nije stvar samo u slušanju, naravno, već i u krivom izboru rješnja: Katkad mi se sklopka u glavi, pod utjecajem unutrašnjih i vanjskih događanja, jednostavno krivo okrene, kontekst odjedanput vidim u drugom svjetlu i prije nego što se bilo što dade spasiti, odeeeeeeeee... Pa sam tako napisala da se čovjek odvezao do planine, a on se ustvari pokušao sunovratiti (drove over a cliff). Pa sam napisala, ovo je posebno zabavno crtica tužno, da joj muža nikako nema doma, da stalno radi vani (a on bio u teretani, work out!!!) Omaške u brojkama, pretvaranjima mjernih jedinica, brojeva odjeće i sličnoga da i ne spominjem.

Eto, nekoliko bisera iz moje riznice. Ima ih još, a i bit će ih, sigurna sam. A trudim se, kao i moje kolege i kolegice, ali savršenstvo, pogotovu u prijevodu, nemoguća je i nedostižna ideja. A elementarne stvari koje svatko treba znati, sudeći po pismima, mailovim i telefonskim pozivima od gledatelja koji su, uz dužno poštavanje, potpuni laici na polju jezika, a o prevođenju da i ne govorimo, nikad nisu elementarne. I svatko griješi. Voditelji svih emisija na svih televizijama zatrokiraju tu i tamo. Plasiraju se loši prilozi, kvizovi, talk showovi, voditelji. Jednu emisiju odrade loše, drugu dobro. Čemu onda očekivati savršenstvo u ovome segmentu? Kad neki stranac progovori riječ hrvatskog i četiri puta fula padež, rod i broj, klanjamo mu se i hvalimo ga na sva zvona. Podnosimo i pače, oduševljeni smo, pokušajima Francuza koji se strašno žele pohvaliti svojim znanjem hrvatskog, pa onda četiri napamet naučene rečenice čitaju četiri sata, i osam puta kažu 'vala svima i istakne par ljudi koje želi posebno po'valiti. Zdrave kritike nikad dosta, ali, molim, with respect! Ili još bolje, prijavite mi sve što vas muči, pa ćemo to skupa prodiskutirati :)

petak, 05.05.2006.

S-S-S SPOL I R-R-R ROD

Kako to neki dan pročitah u jednom meni dragom blogu, i kako to doista često biva, tražila sam danas jedno, a naišla na drugo. Pa sam umjesto 10 kartica prevela 5. Vražji Google i cijela ta priča pretraživanja s stotinama tisuća završetaka! I kopam je tako, i dalje sam na temi dvojezičnog obrazovanja i lingvističkih nijansi, tražim neku specifičnu vrstu mainstreaminga koja ima veze s mainstreamom, a opet nema, i nabasam na Rječnik termina o jednakosti između muškaraca i žena. E sad, ja sam kao mala skupljala salvete, značke i razglednice (i privjeske za ključeve - naslijedila sam zbirku od tate, ali brzo sam ih rasturila), a sad sam velika, pa skupljam knjige, CD-ove i DVD-ove, a rječnici i glosari svih vrsta posebna su mi strast. Pa nisam mogla da ne pogledam. A možete i vi.

Ja i glosarima i rječnicima uvijek pristupam vrlo kritički: može vam poslužiti od prve, od druge ili treće, može vas odvesti do četvrtog i upaliti vam neku lampicu koja će odvesti do vaše lampice, a možete se i dobro nasmijati. Gore spomenuti rječnik termina učinio mi se zgodnim: na bosanskom je jeziku (ili kako se već ta BHS-sinteza naziva), što znači da će prijevod iliti prijenos na hrvatski svakako biti potreban. Ali ne baš u svim slučajevima. Naišla sam na doista korisna objašnjenja nekih pojmova, dok bi se o prijevodu, odnosno ponuđenoj varijanti prijevoda, dalo diskutirati. Ali nešto mi je posebno zapelo za oko...

Mislim, teško da ne zapne: U 15 stranica rječnika nekih 50 puta se ponavlja engleska riječ GENDER, a ponuđeni prijevod za nju je... GENDER! Pa imate ''sistem gendera'', ''neadekvatnu gender ravnotežu'', ''gender jednakost i ravnopravnost'' itd. Prije negoli krenem u sažimanje problema, moram vam reći da sam slušala kulturalne studije (i imam problem s prijevodom sintagme ''cultural studies''!), feminističku, psihoanalitičku, strukturalističku i poststrukturalističku kritiku, na dodiplomskoj i postdiplomskoj razini te na seminarima i radionicama između. Ne volim to previše isticati u svakodnevnoj komunukaciji i životu, osim kad moram i kad imam živaca to umotati u papir inteligentne svakodnevice. Ali u ovom slučaju moram spomenuti, jer dobijem fleke kad mi netko kaže da su spol i rod isto. Ili slično. Ili koga briga. Wroooooong!

Da ostanem pri glosaru od kojega sam i počela: u njemu se radi jasna distinkicija između engleskih pojmova 'sex' i pojma 'gender'. Na najkraći i najjasniji mogući način, engl. sex, hrv.spol jest biološka odrednica, ono što fizički razlikuje muškarce od žena (pa si vi tu sad zamišljajte što hoćete). S druge strane, engl. gender, u glosaru neprevedeni pojam, ima hrvatski ekvivalent, i to je rod. To je, za razliku od biološki određenog 'spola', socijalni i kulturni konstrukt. Primjerice (i kako da sad to izvedem bez feminističkih i inih implikacija? ili da se ne trudim? idemo vrlo stereotipno, imajući na umu da se stvari mijenjaju i relativiziraju, ali za potrebe šturog i pojednostavljenog objašnjenja), odrednice muškog roda bile bi sve one pod otrcanom definicijom 'jačeg spola': dečki ne plaču, igraju nogomet, ne nose haljine, imaju kratke frizure i ne igraju se lutkama. Cure, pak, smiju plakati, nose haljine i vole lutke, a mahom imaju pletenice i kečkice i nije baš primjerene da šutaju loptu. U takvim ''pravilima'' nema ničeg prirodnog: to je nešto što se za nas konstruira u okruženju obitelji i društva odmalena, a onda mi sami preuzimamo, ili nastavljački ili subverzivno. Dakle, spol dobijemo, a rod nam se konstruira i mi ga sami konstruiramo. Danas se može uspješno ili manje uspješno mijenjati i prilagođavati i jedno i drugo, ali ta dva pojma nipošto nisu istovjetna. I ne, nemaju veze s feminizmom, već sa sviješću o razlikama.

Osviještena kakva, jelte, jesam, smatram da je ovo evanđelje koje treba širiti i izvan granica Filozofskog fakulteta i krugova prevoditelja koji se nađu pred dilemom kako prevesti jedno ili drugo - jer promišljanje ne-datosti i ne-prirodnosti stvari odražava se i te kako na svakodnevni život. Netko tko si to osvijesti, više neće moći reći da je nešto 'nenormalno' ili 'protuprirodno', jer što je to što je 'normalno' i 'prirodno'? I tko to određuje?

Da se vratim jeziku, jer njime sve počinje i završava (so profound!), praktični Nijemci su to once again vrlo praktično riješili: njima je sex, odnosno spol, biologisches Geschlecht, a gender, odnosno rod, im je soziales Geschlecht. I čiča miča, gotovo objašnjenje i cijela priča! Možda ima još nekih rješenja, ali ja ih u ovome trenutku apstinencije od njemačkog nisam svjesna, pa vas molim, ako znate, da me osvijestite!

Komu glosar s početka nije zadovoljavajući i više voli dobri stari engleski i njihova objašnjenja (koja i jesu egzaktnija, jer promišljanje je i počelo od angloameričke teorije, uz francuske feminističke krugove), evo još malo dodatne literature:

Kratak glosar rodnih termina i pojmova
Zanimljivi transrodni termini
Još malo zanimljivih objašnjenja

I poslastica za kraj - možda nije izravno vezano uz obrađenu distinkciju, ali je turbo zabavno štivo i meni nepresušni izvor inspiracije u prijevodima stotina izraza za homo-, bi- i heteroseksualce u maštovitim holivudskim produkcijama:

Hrvatski gej rječnik

srijeda, 03.05.2006.

Ekologija i okoliš

Prošao Dan planeta Zemlje, a ja još marljivo recikliram i tješim se da ipak neće moje staklo, papir, plastika i organski otpad završiti na istoj hrpi na Jakuševcu. A znam da završi. U Njemačkoj mi je to bilo zakon - kante za smeće s nekoliko pretinaca, a za plastiku ne moraš sjest u auto da je odložiš, kontejneri u svakom dvorištu. A za staklo: tamno, zeleno i prozirno. Ludilo. Jedino moji docimeri iz Bugarske to nikako nisu mogli pohvatati, ali to je već druga priča.

Već dva dana sam u okolišnim, meni sintaktičko-semantičko-leksički veoma bliskim temama. Prevodim pisane materijale i spremam se za neku konsekutivu sutra i usput si, kao i obično, slažem glosare, popisujem direktive i zakone, godišta Narodnih novina, ubijem se ko stoka od brojeva, članaka i stavaka, a onda mi moja ekipa stranaca obično kaže: Just make it short! (naravno, kad to ne napravim, nađe se pametnjaković kojega baš to zanima. A ja si mislim, uzmi si pa pročitaj, idiote, tu ti sve piše. Al njemu je lakše kad mu ja to na uhu šapućem.)

Prva stvar koju su mi stručnjaci objasnili kad sam se, ima tome dosta dugo, uhvatila ukoštac sa 'zelenim' temama, jest razlika između ekologije i ekološkog i okoliša i okolišnog, na koju su spomenuti, osobito znanstvenici, iznimno osjetljivi. Ekološki nije isto što i okolišni, kao što ni ekologija nije isto što i okoliš. Ekologija je znanost (o suživotu živih organizama u prirodi, o njihovu djelovanju na okolinu i o djelovanju okoline na njih), a ekološki pridjev koji se na tu znanost odnosi. Okoliš je, pak, ukupnost svijeta, živog i neživog, kojeg je čovjek dio. Ili, na materinjem, svima bliskom engleskom: kad piše ili kaže ecological, onda je to ekološki, a environmental je okolišni ili vezan uz zaštitu okoliša ili za okoliš ili o okolišu (npr. Environmetal management systems: sustavi upravljanja zaštitom okoliša; environmental decision making: odlučivanje o okolišu; European Environment Agency: Europska agencija za okoliš).

Nije prevelika znanost ni kada se o prevođenju radi, a nekmoli o svakodnevnom životu, u kojem zbog trenda zdrave hrane i zdravog života svaka druga stvar dobije etiketu odnosno lejbl eko, pa imate eko-hranu, eko-šampon, eko-sapun, eko-žitarice, eko štajaznamštasvene eko eko (Hrvoje Hitrec). A eko-lozima se diže eko-kosa na glavi. Dobro, znamo da su stručnjaci osjetljivi na svoju struku, i meni se omakne, ali u situacijama kao što je sutrašnji seminar, ne smije mi se omaknuti jerbo će da bude problema. Ona kužite zašto mi je to bitno u poslu, pa se nekako ugnijezdilo i u svakodnevni život. Ajde, popljujte me zbog jezičnog purizma. T. mi je rekla da sam logofob, a ja sam to opovrgla i nazvala se logononsencicusfobom. Pa ne možeš studirati lingivstiku i ne razmišljati o porijeklu i tvorbi riječi koje upotrebljavaš!

A znate li što je oporaba?

Ja nisam znala. Sofisticirane tehnike guglanja pomogle su mi da nađem poznatiji ekvivalent. To vam je recycling! Mogu živjeti i s reciklažom tenkjuverimač, al dobro je znat. Čisto kad budem morala prevesti. Kao, ono, uporaba pa oporaba svega što se oporabiti može da minimum završi na odlagalištima.

Ima li među vama mojih dragih kolega, stavit ću vam par linkova koji su mi dragocjeni u svezi s ovom temom, uz glosare koje svakodnevno klepam i nekoliko papirnatih izdanja (najnovije otkriće: Woerterbuch Umwelt (deutsch-english), Hrsg. Degering/Wessels, Berlin: Cornelsen Girardet,1996 - zabačena polica u Algoritmu, u pola cijene)

GLOSAR POJMOVA O STABILIZACIJI I PRIDRUŽIVANJU
PRAVNI AKTI EU-a
VIŠEJEZIČNI GLOSAR ZAŠTITE OKOLIŠA
ENERGIJA - POJMOVNIK
POPIS PREVEDENIH ZAKONA - preporuka: search/find pretraživanje

Moj eko-kalendar (!) za 2006. kaže mi da je danas Dan sunca. Pa sunčano nam i toplo svima bilo danas, radili cijeli dan (kao što ću ja) ili se odmarali (kao što ću ja... jednom).