translator goes berserk

utorak, 30.05.2006.

Je li nomen omen i kakve to veze ima s bullyingom?

Uobičajen radni dan, jedino što je nešto kasnije počeo. U pol deset umjesto u 7. Ni ne sjećam se kad i kako, ali instantno sam ušutkala alarm na mobitelu i okrenula se na drugu stranu nakon što sam, više u snu negoli u polusnu, zaključila da mi ništa nije tako hitno. Naravno, vizura se promijenila dok sam, uz kavu, pregledavala mailove i tablice s rasporedom. Ali one thing at a time. Sad imam novu taktiku: koliko mi to vrijeme i manevarski prostor dopušta, najprije radim stvari koje su mi najmanje hitne. Recimo: najprije radim seriju za ponedjeljak, a tek ću večeras pripremati materijale za prijevod na sutrašnjem sastanku. Nekako mi je logično da ću se za sastanak pripremiti koliko god mi to vremena oduzelo, dok nisam baš sigurna da ću, na kraju dana i dok kišica rominja, između serije za utorak i inviting postelje izabrati ovo prvo. A znam da gužva u nedjelju i ponedjeljak može biti samo veća, manja nikako.

I tako, pijem kavu i paralelno nabadam titlove, gledam što ima nova na blogovima i skypam se s frendicom. Gdje si, što ima nova, kad ćemo se vidjeti i zašto baš danas pada kiša. I o tome kako je rodila njezina sestra. Beba je velika i nikako nije htjela van. Super, a kako se zove mala tvrdoglava slatkica? Ni manje ni više nego... Vatroslava! Hmm... Sad da malo skočim na jednu drugu, ali povezanu temu - imam jednu vrlo taktičnu frendicu. Kad god bih je pitala kako mi nešto stoji, ili kakva mi je frizura, a njoj se dotično ne bi sviđalo, rekla bi: Pa zanimljivo je. Ili: Meni se sviđa (čitaj: svi će drugi misliti da je katastrofa). Tako sam i ja rekla da je ime vrlo zanimljivo i upečatljivo. Kao što i jest. Drugo pitanje: Kako li će je zvati djeca u školi? Vatra? S dugim ili kratkim a? (ne znam što je gore). Ili Slava? Došle smo tako i do toga kako nema okrutnijih bića od djece i ja se onda prisjetih svojih iskustava s nečim što se onda nije zvalo bullying, ali je to bilo baš to, sad kad bolje razmislim.

Osnovna škola u provinciji. Ja rastom mala, a želja za znanjem golema. Davno naučila čitati i bilo mi iskreno čudno što drugi ne znaju. Tu sam prvi put pobrala nesimpatije i vrlo bistro i brzo skužila da je bolje da šutim i pravim se da su to na papiru ispred mene ideogrami koji prvašici ne govore ništa, a ne dobro poznati znakovi koji pričaju priču. Pa se nikad nisam javljala kad je učiteljica pitala tko zna. I jedva čekala tjelesni jer sam bila malo smotana pa je to ostalima davalo osjećaj nadmoći koji ih je onda tjerao da se više druže sa mnom. Tablicu množenja sam isto znala dosta ranije, al nisam se ni tu baš gurala. Skužila sam princip. Al nije sad baš da sam namjerno dobivala trojke i četvorke, pa je nakon svakog kontrolnog i zadaćnice ostalo dovoljno štofa za mržnju. Službeno sam slovila za 'ufuranu'.

Dvije tete u Njemačkoj brinule su se za sezonsku opremu najmodernijom garderobom. Bile su osamdesete, a ono što sam ja nosila bila je Kinder-varijanta Cyndi Lauper i Nene. Sjećam se roza kompletića - uske hlače i majica do koljena koje sam obožavala. U tome sam došla u školu, a cure iz susjednog razreda (pod vodstvom moje sada najbolje prijateljice) vikale su za mnom da sam obukla hlače i ispod suknje. Nisam plakala, ali bih se jako zacrvenjela, što je nešto što prati sve moje intenzivne emocije do dana današnjega. A frizura - posebna priča. Vlasi su mi, kako bih to rekla, uvijek bile nestašne. Iz dječje perspektive to se nije činilo tako, pa su me prozvali čupava kokoš. Nakon nekog vremena dobila sam novi nadimak, nadahnut serijom Đekna. Sjećate se Đekne? Da, ono, Đekna još nije umrla, a ne zna se kad će... E, pa, u toj je Đekni bila jedna Jeka - ne sjećam je se točno, ali znam da je bila seoska lapača i da je nosila kosu svezanu u rep sa strane, kao jednu kečkicu. Mama i ja smo krotile moju čupu na glavi, a jedan od pokušaja bila je i kečkica sa strane koja mi je donijela nadimak Jeka (alias čupava kokoš). I i dalje ufurana. Ali zato su me dečkići gledali ispod oka i u spomenarima ispod imena simpatije uglavnom stavljali onoliko iksića koliko ima moje ime. i naravno da su mi i oni, u skladu s onom 'tko se tuče, taj se voli' dodatno zagorčavali život.

Nije sve to dugo trajalo, ne znam točno kad je prestalo i nisu mi ostale neke traume od toga - zato me i iznenadilo danas, kad su Vatroslava i bullying to odjednom vratili. Zaključila sam da sam dobra i ispala, kako je moglo biti: imam minimalan broj neuroza i trauma po godini života. Ili se još nisu manifestirale. Ili uspješno potiskujem, pa ću onda, kad budem imala svoju kćer i netko je tako bude maltretirao, sa smiješkom na licu potpaliti školu i značajno i šifrirano reći: čupava kokoš. Ili 'za čupavu kokoš'. Pa se vi pitajte što su pjesnik, pisac i prevoditelj htjeli reći.