Znate onaj osjećaj kad vas netko gnjavi i davi kod vas doma, a ta vam je osoba draga, al samo hoćete da što prije ode? A kad ode onda vam bude žao što ste jedva čekali da ode. Ili kad se napokon naručite kod frizerke, nakon dugih tjedana očajavanja nad izrastom i tom metlom na glavi te traženja rupa u rasporedu, a na sam dan kad se gnijezda na glavi treba riješiti, učini vam se da vam frizura nikad nije bila ljepša? Tako se ja sad otprilke osjećam. Jedan dio mene, mislim. Ovaj drugi jedva čeka da se skljoka u krevet.
Zašto sam se prihvatila toga teksta? Obogatit se neću, a ništa ni od slave, bojim se. 400 kartica teksta uguranih u sve pauze, vikende, kave, između titlova, članova obitelji i bliskih prijatelja. I mogu vam reći da je svima već lagano puna ona stvar koja nije kufer mene i moje Knjige (ne bez razloga napisano s velikim K). Osim mojih mazohističkih poriva, koje sam već natuknula, sviđa mi se koncept prevođenja knjige (iako ja taj označitelj ne volim, jer označeno uvijek ima svoj rod, žanr ili bližu odrednicu, ali ovdje ću je, iz raznoraznih razloga iskoristiti). Sviđa mi se kad je najprije pročitam, pa fotokopiram da mogu po njoj šarati, pa to istraživanje koje me uvodi u svijet o kojem ništa nisam znala, a sad, na kraju, mogu napisati magistarsku radnju. Sviđa mi se kad se na petom poglavlju vratim unatrag i uspoređujem percepciju iz vizure novostečenog znanja, pa onda brdo stvari izmijenim i gradim novu koncepciju. Bajka. A stvarnost?
Stvarnost je da vremena nema, a love je još manje. Stvarnost je da vam nijedan naručitelj neće dopustiti da date najbolje od sebe i svoga znanja u nešto što će se na kraju ukoričiti. Stvarnost je da ćete i to malo love vidjeti tko zna kad (čast časnim izuzecima!), ergo, između levitiranja i snatrenja u svojoj bajci morate se zaraditi za pristojan život i doprinose radeći mnogo prozaičnije poslove.
Budna sam jutros od pet. Ispred mene gomila teksta i papira, čitam odlomke parcijalno, za cijeli tekst nemam vremena. I što više čitam, sve bih više toga mijenjala. Prijevod, suprutno od ovoga što u mome naslovu piše, nikad nije završen.
Ali gotova je barem prva faza, moja. Prisilila sam se kliknuti 'send' i uputiti svoj najrecentniji razlog iza tjedan dana nespavanja njegovu drugu fazu. Koja pripada nekom trećem. Nadam se ne nekom lektoru mesaru.
Moram se korigirati: Nije da ja ne spavam. Samo imam malo čudno vrijeme spavanja. U ponedjeljak i utorak sam, recimo, živjela prilično konvencionalno: u krevet oko 1, na noge u 7. Pristojno. Al samo zato što sam radila izvan kuće. Jučer popodne sam se već raspištoljila: popodnevni spavanac od 5-7, kava, pa lagani obrok oko 10, puding oko 11 (sve P.M.), a kako sam u 2.30 ujutro, još za kompom, malo prigladnila, razmišljala da uzmem jogurt, a onda sam si ipak napravila tost. Nakon par sati opet sam bila za stolom, uz ranojutarnju kavu, a već par sati planiram na spavanje, al stalno me nešto spriječi. Al evo, idem sad. U srijedu, usred tjedna, 17.30, ja se tuširam i idem spavati! Do CSI-a, to ne propuštam. A onda opet sve ispočetka.
Post je objavljen 24.05.2006. u 17:30 sati.