Primicanje katastrofa

srijeda, 30.01.2008.

Requiem...

Nekoć davno, Voltaire je u svom Memnonu rekao :

"Naš maleni zemaljski globus je ludnica tih stotinu tisuća milijuna svjetova."


I jučer sam imao osjećaj da je u mojoj glavi baš jedna takva ludnica. Kao da su se u njoj sakupila sva ta lica sa svih tih stotinu tisuća milijuna svjetova...i napravio sam nešto što nikako nisam žalio. Ali, napravio sam to... i sada je prekasno za kajanje. Nažalost, ne postoji način na koji bih se mogao vratiti i ispraviti to svoje djelo...iako bih to silno želio...ali sada mogu jedino živjeti u nadi da ipak nije sve nepovratno izgubljeno...if only...

Na neki način dan mi je ipak popravila večer koju sam proveo u prekrasnom društvu svojih prijatelja, večer koja mi je ipak omogućila da barem na maleni trenutak zaboravim svoju tugu. I kroz tu večer koja je protekla u prosipanju mnogih životnih mudrosti, dotakli smo se i nekih mojih osobina...i mana...

I u jednom trenutku rekao sam nešto za što smatram da je ipak moja najveća mana :

"Znate, mislim da je moj najveći nedostatak taj što ne znam reći ne."

I odgovorili su mi :

"U pravu si. To ti je najveća mana. Plemenit si i dobra srca i zato te to i toliko koštalo u životu."

I u pravu su...znam da su u pravu...ali ja se ne želim mijenjati.

To je ipak nešto čime se ponosim i nikada mi nije teško nekome priskočiti u pomoć kada god to netko zatraži, bez obzira o čemu se radilo. Oduvijek je bilo tako. I uvijek se osjetim sretnim kada god sretnem nekoga sličnog, jer od malena me prati osjećaj kao da sam lutalica u ovome svijetu. Kao što je i naša cijela vrsta bila od samih početaka. Svi mi bili smo lutalice. Možda smo poznavali stabla koju su nas okruživala u našoj neposrednoj bilizini...ali to je bilo sve što smo poznavali. I ovisili smo jedni o drugima. Jednostavno iz razloga kako bismo preživjeli. I radili smo zajedno kako bismo sebe zaštitili od svega što nas je okruživalo...od lavova i hijena...ali s vremenom i među nama počele su se pojavljivati hijene...i njih je bilo sve više...

I ja sam više puta iskusio njihov ugriz, ali još uvijek sam tu i borim se protiv njih...i borit ću se dokle znam za sebe...jer konačna je nagrada vrijednija od svakog od tih ugriza...

I uvijek ću vjerovati da u svakome od nas postoji iskonska dobrota...iako nas možda razdvajaju ogromne udaljenosti...jednake onima koje razdvajaju i same zvijezde...ali možda su te udaljenosti i spasonosne. Svi smo mi, baš kao i te zvijezde, udaljeni jedni od drugih. Ali postoje i oni za kojima tragamo koji se izdvojenosti oslobađaju zbog mudrosti i dovoljno znanja u sebi kako bi premostili taj bezdan i pronađu nas kako bi zajedno zakoračili prema jednom sigurnom putovanju od zvijezda do zvijezda...prema novom početku...

ponedjeljak, 28.01.2008.

One giant leap...

Večeras sam odlučio malo prošetati kroz ovu studenu zagrebačku noć...i gdje god da sam pogledao oko sebe vidio sam samo ulice i pločnike, parkirališta i automobile i vrlo rijetko poneko stablo ili vlat trave ili bilo kakvu životinju...osim naravno ljudi...

Kada sam digao pogled, jedva sam mogao kroz jarka svjetla velegrada razabrati pokoju zvijezdu...kako smo samo u to kratko vrijeme preobrazili Zemlju za našu korist i ugodu. No, kad bolje razmislim, samo na nekoliko kilometara gore ili dolje nema ljudi...osim tog jednog tankog sloja života na samoj površini naš je utjecaj na svemir gotovo ravan ništici...

Koliko je još potrebno da zakoračimo iz ove naše kolijevke i uputimo se ljestvama prema nebesima...

Da li smo uopće spremni za takav pothvat?

Ponekad se pitam gledajući i slušajući sve ono što se događa oko nas izazivaju li ti događaji možda lepršanje zastava upozorenja...

Jer kako ćemo krenuti u tako nešto ako nismo sposobni dovesti u red čak niti naš vlastiti svijet, mi koji smo rastrzani suparništvima i mržnjom, koji ubijamo jedni druge ne samo zbog ljutnje i nepažnje, već i zbog čistog ubijanja. Ako nastavimo nagomilavati samo moć, a ne mudrost, zasigurno ćemo uništiti sami sebe...jer to je na koncu samo stvar jednog prirodnog odabira. Ako postanemo samo malo nasilniji, još veći u neznanju i sebičniji no što smo to bili do sada, gotovo je sigurno da nećemo imati budućnosti...

I kakav nam onda izbor preostaje?

Živjeti u znanju ili neznanju?

Imam neku čudnu pomisao da znanje uvijek ima prednost pred neznanjem. I daleko je bolje prigrliti tešku istinu nego umirujuću bajku...

Ali jednog dana...jednog dana...u vrlo bliskoj budućnosti...

Morati ćemo napraviti taj korak, jer ako je u pitanju naše dugoročno preživljavanje, možda baš na nama i našoj generaciji leži odgovornost za našu vrstu da krenemo na druge svjetove...i to preuzimanje odgovornosti je naćin na koji možemo ponovno smočiti naša stopala kada ponovno budemo spremni ući u svemirski ocean...

...a kada se proširimo kroz njega, onda će sve biti moguće. I tada će čovječanstvo, ili njegovi inteligentni potomci, moći živjeti dalje unatoč propasti Zemlje...unatoč propasti Sunca...unatoč čak i propasti svemira...

I to je cilj kojemu moramo težiti!

Kada bismo ga bar mogli ostvariti!

nedjelja, 27.01.2008.

Circuit Bremgarten

Kako se polako bliži dan kada će opet bolidi zagrmiti stazom, vrijeme je da opet jedan post posvetim i onome zbog čega sam pokrenuo ovaj maleni blog...isprike svima koji su možda i danas očekivali još jedan tekst iz kategorije "pocket full of dreams"...ali ubrzo će opet stići...


Danas ću se prisjetiti jedne od legendarnih staza na kojoj se vozilo u sam osvit svjetskog prvenstva...i gdje se već više od pedeset godina umjesto milih zvukova bolida čuje samo umirujuće cvrkutanje ptičica...





Circuit Bremgarten bila je staza dužine 7.28 km smještena u šumi sjeverno od Berna u Švicarskoj...

Prvi puta na njoj se vozilo 1931. godine. Izgrađena je za potrebe utrka u motociklizmu, ali već 1934. godine na njoj je odvožen i prvi Swiss Grand Prix kojeg je osvojio Hans Stuck Sr. u Auto Unionu. I već na toj prvoj utrci desilo se ono po čemu je Bremgarten bio poznat. Utrka je odnijela život britanskog vozača Hugha Hamiltona. Iako na prvi pogled kada se gleda njen izgled staza i ne djeluje previše opasno, cesta na kojoj se vozilo bila je gotovo čitavom dužinom obrubljena gustom i visokom šumom. Šuma je bila i razlog što je vidljivost bila izrazito loša, a i same promjene u površini kojom se vozilo dovelo je do toga da je Bremgarten ubrzo bio smatran za jednu od najopasnijh staza u Europi...posebice po kiši...

Uostalom da ne pričam previše o tome...evo jedne simulacije koja zorno to prikazuje...zastrašujuće!

Bremgarten (One lap around)...


Pobjednici predratnih utrka bila su uglavnom samo velika imena automobilizma...što i priliči težini te staze, ono što danas nazivamo vozačkom stazom...Caracciola, Rosemeyer, Lang...

1950. godine, Bremgarten je bila jedna od staza na kojoj se vozilo novoformirano svjetsko prvenstvo formule 1. Prvu utrku osvojio je Nino Farina koji je kasnije te godine postao i prvim svjetskim prvakom...

Ukupno je odvoženo pet utrka za svjetsko prvenstvo...posljednja je održana 22. kolovoza, 1954. godine...pobjednik te utrke bio je Juan Manuel Fangio...

Zbog tragedije koja se desila na utrci 24 sata Le Mansa 1955. godine kada je poginulo 82 gledatelja, švicarska je vlada donijela proglas po kojem se u toj zemlji zabranjuje svaki vid auto-moto sporta...proglas koji vrijedi još uvijek i danas...

subota, 26.01.2008.

Postojanost sjećanja...

Ne postoji bolji način kako započeti današnji post nego sa jednom pjesmom...koja možda najbolje opisuje ono čemu sam jučer svjedočio...

Elvis Presley - Memories


Bilo je to jučer jedno putovanje...putovanje u krajeve kojima nikada nisam kročio. U krajeve gdje je nekoć davno moja majka rođena i gdje je provodila svoja ljeta u najranijoj mladosti. Jedno putovanje u nepoznato na kojem me na svakom koraku čekala poduka iz skromnosti...

Cjelim putem slušao sam njene riječi kako se raduje što će opet vidjeti svoju rodnu grudu...i prisjetiti se pogledom na tu kućicu u cvijeću svih onih bezbrižnih dana koje je provela tamo...

Maleno je to mjesto koje danas više ne postoji na zemljovidu...tek jedno ime koje se jedva čujno danas čuje poput jeke iz daleke prošlosti...koju gotovo više nitko ne pamti...

I vozeći se starom cestom, odjednom sam čuo :

"Evo nas, stigli smo. Stani ovdje pored ceste."

Pogledao sam oko sebe tražeći cvijeće, ali njega nigdje nije bilo. Jedino što sam vidio na tom omalenom brežuljku bila je nekakva ruina obrasla divljim bršljanom i zarasla u neprohodnu visoku travu...ali to je bila ta kućica...kućica u cvijeću gdje su se nekoć mogli čuti radosni glasovi i smijeh djece koja su trčeći uživala u prekrasnom pogledu koji se stere sa tog brežuljka...

Pogledao sam prema majci koja je u tišini gledala prema toj ruševini i odjednom je nestalo radosti s njenog lica...iznenada je zaronila u najdublje vode svog sjećanja i počela neutješno plakati...plakati za svojim izgubljenim djetinjstvom...

I što čovjek uopće može napraviti u takvom trenutku?

Mislim da ne postoji niti jedna riječ koja bi mogla utješiti nekoga u takvoj situaciji...to je ipak nešto što svatko od nas nosi u sebi i što će prije ili kasnije isplivati na površinu...ali ipak takve trenutke treba cijeniti. Jer osim što smo tek jedna malena mrvica u beskrajnosti prostora, mi trajemo tek tren u neizmjernosti vremena. I zbog toga je svaki trenutak kojeg pamtimo ili oni koje zaboravimo, ali kojih se sjetimo, nešto najvrijednije što nosimo u sebi. To je nešto od čega se sastojimo i što nas je napravilo ovakvima kakvi jesmo danas...i kakvi ćemo biti sutra...

Možda nam se ponekad desi da svoja sjećanja potisnemo tako duboko da ih možda smatramo tek za puke snove ili viziju nečega što bismo željeli...a ako je tome tako važno je znati kakve su to vizije. One često postanu proročanstva koja vode duhovnom ispunjenju.

I priznajem da je taj jučerašnji događaj pokrenuo nešto u meni...nešto o čemu i nisam previše razmišljao. Dosada mi je uvijek pažnju stalno odvlačila unutrašnja plima primisli i ideja, pa bih obično zanemario sve ono što me okružuje. Ali sada ću konačno početi prisluškivati uokolo sebe i druge glasove iz kozmičke fuge. Imam osjećaj kao da mi je novi svijet s druge strane vratiju. A sada znam i kako ih otvoriti...

I ne znam kako inače izgledam drugima, ali sebi se ponekad činim poput malenog dječaka koji se igra na obali mora i zabavlja se ponekom pronađenom školjkom, dok se preda mnom pruža jedan veliki i neotkriveni ocean istine...

...i osjećam dašak vjetra što puše među svjetovima...

četvrtak, 24.01.2008.

To infinity, and beyond!

Znam, rekao sam da ću možda još jučer nešto napisati, ali nije išlo...u glavi nije bilo ničega i jednostavno sam odustao i otišao na počinak...

Ali to je bilo samo jučer...već danas vrlo daleka prošlost...i možda vjerujem da je sva prošlost samo početak jednog početka i da je sve što jest i što je bilo tek polumrak jednog svitanja...polumrak u kojem smo se oboje gotovo istovremeno našli na jednom raskršću puteva i sad gledamo u svim smjerovima tražeći onaj za koji vjerujemo da je pravi...no ja uopće ne sumnjam da će nam vrijeme, koje je još uvijek otac svih istina i koje nam je već pokazalo mnoge nama neznane stvari, isto tako otkriti ono što sad priželjkujemo, a to je pravi put koji tražimo...koji je sakriven u polumraku ovog svitanja...

I možda smo dosada uglavnom gubili, ali to ne znači da nam se to mora svidjeti. Ali nismo u tome jedini. Mnogo ljudi prolazi kroz život radeći neke stvari koje možda nisu željeli...o kojima nisu sanjali...i možda ih zato i rade loše. A većina je možda u nekom trenutku odustala od potrage za onim što žele. Ali nikada se ne smije odustati, jer kad nađeš tu jednu malu stvar, e to je onda život...i sve što se dogodi prije ili poslije nje je samo čekanje...

Jer kad se osvrneš oko sebe i malo dublje zagledaš u ono što nas okružuje, uvijek ima mnogo stvari koje pobuđuju našu znatiželju, ali nažalost ima i dana kada nas to ne zadovoljava...a možda bi i trebalo. Jer s obzirom na mudrost koja izbija iz cijele prirode i svega što nas okružuje, zapravo je neumjesno pretpostaviti da sve to možemo vidjeti i toliko pobuditi našu znatiželju...da bismo na kraju ostali samo razočarani...možda je ovo naše sadašnje stanje tek jedan osvit ...početak neke nove egzistencije i samo jedno stanje pripreme za sve ono što nas očekuje...jer sigurno će doći i taj dan, jedan dan u beskonačnom slijedu dana, kada ćemo i mi, koji smo možda sada pritajeni u svojim mislima i sakriveni negdje drugdje, stati na neko postolje i pružiti svoje ruke prema zvijezdama...tamo gdje i pripadamo, jer i mi smo izgrađeni od zvjezdanog pepela...i naše porijeklo i evolucija povezana je sa davnim kozmičkim događajima. Možda samo trebamo dignuti pogled gore prema zvijezdama i započeti jedno putovanje na kojem ćemo otkriti sami sebe...i doseći rub vječnosti...

I baš to jest, i mora biti, naš cilj.

ponedjeljak, 21.01.2008.

Plemeniti cilj...

Jučer nam je nakon dugo vremena na ručak svratio kum sa svojom obitelji. A to je obično tako kad se čovjek bavi nečime što ga na duže vrijeme odvoji od druženja s dragim ljudima. A njega put uistinu nosi po cijelome svijetu. Naime, bavi se jednim vrlo egzotičnim zanimanjem...operni je pjevač...i to vrstan, da odmah napomenem. Osim što je prvak opere HNK, redovito pjeva i u nekima od najvećih opernih kuća u svijetu...što samo po sebi dovoljno govori...

I poslije jučerašnjeg ručka, na pamet mi je palo jedno pitanje koje sam mu oduvijek želio postaviti.

I postavio sam ga. A vrlo je jednostavno.

"Kako se osjećaš onih posljednjih par minuta prije no što ćeš izaći pred publiku i zapjevati?"

I stavit ću ovdje samo jednu rečenicu koju je izrekao jer mislim da ona zapravo u jednu cjelinu zaokružuje sve ono što što je bilo rečeno (vrijedi napomenuti da se čovjek time bavi već više od trideset godina...) :

"Možda će te iznenaditi, ali svaki put kada čekam svoj izlazak na pozornicu imam osjećaj kao da mi je to prvi put i umirem od straha."

I zapravo me taj odgovor uopće nije iznenadio. Dapače, očekivao sam ga...vjerujem da većina od nas tako reagira u nekim stresnim situacijama, posebice ako je u pitanju nešto gdje nemaš pravo na pogrešku...a njegov posao je jedan od onih gdje je svaka, pa i najmanja pogreška itekako vidljiva...

I nisam niti ja izuzetak, naravno. Bez obzira radilo se o sportu kojim sam se nekoć aktivno bavio...košarkom...ili o čekanju na utrkama oldtimera da se crveno svjetlo pretvori u zeleno na startu...ili zadnjih godinu dana gledajući zastrašujućeg pitchera u softballu kako čeka na mene...svi ovi primjeri imaju nešto zajedničko. A to je da u tom momentu čekanja svaki put pomislim :

"Ne mogu ja to!"

Ali svaki put se desi da u trenutak kada je loptica bačena ili svjetlo upaljeno, jednostavno zaboravim na sve misli koje su mi se maločas rojile glavom i usredotočim se samo na taj izazov koji stoji preda mnom...kao da ništa drugo ne postoji...

Jer uvijek je bitna samo vjera u sebe. Ništa drugo. Ako vjeruješ u sebe i imaš hrabrosti, odlučnosti, ustrajnosti i voljan si žrtvovati neke male stvari u životu i platiti cijenu za stvari koje to zaslužuju, ne postoji ništa što ne može biti napravljeno. Jer razlika između onog koji je uspješan i onog drugog, nije u nedostatku snage ili nedostatku znanja, već u nedostatku vjere u samog sebe.

Svaki čovjek je sam sebi najveća prepreka.

Nitko drugi.

I zato uvijek treba iznova pokušavati. Jer u svakom novom pokušaju nije veličanstveno samo pobjeđivati, nego i gubiti. U takvim situacijama se vidi najveća snaga. Najveće dostignuće nije u tome da nikada ne padneš, već da se ponovo uzdigneš nakon svakog pada. Jer kao što sam nedavno i rekao, jednom kad naučiš kako je lako predati se, to postane navika...

A to je tako lako...

Ali kako netko uopće može propustiti onaj trenutak...trenutak kada si dosegao svoj vrhunac i ispunjenje onoga za što si se borio znajući da si dao sve što imaš u sebi za jedan plemeniti cilj...i ležiš iscrpljen na polju te bitke...ležiš kao pobjednik...

petak, 18.01.2008.

Dark room...

Evo me natrag kući...vratih se sa cjelodnevnog boravka u Splitu gdje sam bio povodom nekog sitnog poslića...i odmah naravno iskoristio priliku da se nađem s nekim ljudima koje neko vrijeme već nisam vidio...

Ljudi ko ljudi, nisu se srećom previše promijenili...osim što su djeca sada malo veća...

I baš mi je u jednom stanu pogled pao na malu crnu kutiju kojom se jedno od te djece igralo i odjednom...bljesnula mi je iskra u oku!

I danas proklinjem dan kada sam prvi put spazio tu malu crnu kutiju i odlučio je kupiti! To se pokazalo kao jedna vrlo pametna ideja, baš kao što je i donošenje otvorenog plamena na Hindenburg bila sjajna zamisao!

Koštala me previše besanih noći u životu...između ostalog... ali ipak je to samo evolucija spravica na kojima sam odrastao i o kojoj su bezbrojni muškarci mojeg doba danas ovisni....riječ je o Play stationu, jasno! :-)

Iako sam se ja, da budem iskren, već odavno riješio navike igranja na toj maloj spravici...valjda je nisam upalio već godinu dana...ali možda je došlo vrijeme da je na jednu večer opet oživim i zaposlim svoje prstiće...

I kako jedna takva večer obično izgleda?

Otprilike ovako...

Prije svega valja se dobro opskrbiti za taj maraton isključivo zdravom hranom i napitcima...drugim riječima...sa dvije litre kole i četiri vrećice čipsa!

Uz sebe je svakako poželjno imati cigareta dovoljno za jednu manju vojnu brigadu kako bi se sav predstojeći stres mogao barem donekle smiriti uz opuštajući plavičasti dim...

Ali previše je svjetla u ovoj sobi! Kvragu, gdje je taj mrak?

I bi mrak!

I onda fino upališ pakleni stroj...i mala crvena lampica odjednom postane zelena!

A prsti već nervozno titraju prisjećajući se gumba odgovornog za kovitlanje mača i inog oružja..

I evo ga počinje!

"Jednom davno, na svijetu jako, jako daleko...ispunjenim obiljem i ljepotom koju riječi ne mogu opisati, živjeli su...STOP!"

Kriva igra! :-)

Aha, ova je prava. Pa da krenemo.

Ah, to je to...nježni zvukovi tišine u mraku iz kojeg tu i tamo sjevne urlik ranjene zvijeri. I inspirativan natpis na ulasku u neimenovani gradić : "Krv će se prolijevati gdje god sunčeva svjetlost dodiruje tlo!"

I onda pažljivo na prstima, potpuno nečujno, odškrineš škripava stara vrata i pogledaš iza ugla. A tamo jedan mio prizor...opsjednuta djevojčica koja kasapi brata na komadiće, a iza nje gomila spodoba kojima je glavni cilj spriječiti vas da udahnete još jedan dah!

Nema druge nego sasuti par stotina tisuća metaka u njih i dati petama vjetra kako bi se dočepali vrata knjižnice koja vode u mir i spokoj!

I taman kad uđeš u riznicu znanja i misliš malo sjesti i predahnuti, pogled ti zaluta na strop, a kad ono gore nešto se vere...i nalik je na hibrida kukca i motorne pile!

Tko se boji kukca još?
Kukca još? Kukca još?

Svoje rane nakon te bitke najbolje je zavidati u lokalnoj bolnici. I u šetnji prema bolnici prođeš pored jednog mjesta koje te podsjeti kako si baš jednom na takvom sličnom mjestu našao svoj prvi bacač plamena i upotrijebio ga nakon svađe sa nevinom dječicom!

I konačno uđeš već na samom rubu snaga u bolnicu i osvrneš se naokolo.

A kolica za pacijente prazna.
Ta gdje su?

I odjednom ti nježan šapat privuče pažnju i osjetiš nečiji dašak na svom vratu!

"Nemoj u vrat, nemoj u vrat!"

Ah, još jedno svečano odjelo nepovratno je uništeno krvlju!

Nema druge nego krivca kazniti nekom simboličnom kaznom, poput recimo guranja nogu u drobilicu trupaca ili potapanja u jezero puno piranja!

Podrazumjeva se da ste u međuvremenu poginuli nekoliko desetaka puta i sad se već pomalo dani...ali možda vam nije dosta?

Onda nema druge nego ubaciti nešto sa temom drugog svjetskog rata...jer kad zagusti...nema bolje stvari od montiranog mitraljeza da malo prošara po livadi!

Ha, mislim da mi je sve ovo konačno dalo ideju koji film da pogledam u nedjelju sa frendicom...dobre stare "Gospodare pakla". Zasigurno će cijeniti moj odabir i znati nagraditi moj istančani filmski ukus!

četvrtak, 17.01.2008.

Free at last...

Razmišljajući jučer o mnogobrojnim doživljajima koji su me pratili kroz ovih tridesetak godina koliko nosim, a tih doživljaja je već bilo toliko da bi ispunili ne samo jedan život, nego i više njih...ipak mi se misao možda najčešće vraćala prema licima koja su me okruživala kroz sve te godine...neke od njih zvao sam prijateljima...neki su bili samo kolege na poslu...a neki čijih se lica niti imena sada više i ne sjećam bili su samo prolaznici i sada su ostali izgubljeni u magli koja je obavila sjećanje na njih...

Ali to tako vjerojatno ide. Koračate kroz život i upoznajete nove ljude. O nekima koje ste sreli možda više nikada ne razmišljate. Za neke se možda ponekad zapitate kako su i što se dogodilo u njihovim životima. Onda ima nekih za koje se pitaš da li te se ikada sjete. A možda na kraju postoje i neki za koje bi htio da ih se nikada više ne sjetiš i misliš o njima. Ali ipak to radiš...

Ali svi oni jednako su važni. Jer iako su možda neki tiho ušli u naše živote i ubrzo izašli iz njega, ima i drugih koji su se zadržali malo duže i ostavili svoj trag u nama. Trag koji obično nosimo zauvijek i trag poslije kojega više nismo isti...

Ali nažalost, obično se desi da onoga koji je ostavio taj trag u tebi ne prepoznaš na vrijeme i pustiš ga da ode...jer vrijeme je jedna prokletinja...tako prebrzo prolazi...i kada se okreneš da izrekneš svoje riječi koje bi želio reći tim ljudima, njih više tamo nema...nestali su poput finog pijeska na jakom vjetru...

Ali ja sigurno nisam jedini koji je previše puta dopustio da mu vjetar odnese taj dragocjeni pijesak sa dlana...

Ali više neće...

I mnogo sam puta želio nešto reći, ali kada je trebalo progovoriti iz mene je obično izlazila samo tišina...prokleta tišina...a iznutra su ključale riječi čekajući da ih oslobodim...i ostajale bi zauvijek zaključane negdje unutar mog srca...

Ali više neće...

Jer život je prekratak da bih svakim danom u njemu nešto gubio ne znajući razlog...i zato ću otključati tamnicu unutar sebe gdje su riječi zatvorene i osloboditi ih...makar to značilo da ću zbog njih i dalje nešto gubiti...ali barem ću znati razlog...i osjećati se spokojno...


"Free at last! Free at last! Thank God Almighty, we are free at last!"

srijeda, 16.01.2008.

When you wish upon a star...

Gledajući sad dvije svoje fotografije koje se nalaze na ovom blogu možda mi se na prvi pogled čini da su jako različite...jer na jednoj od njih stojeći na travi nalazi se samo jedno malo dijete, a na drugoj, isto tako stojeći na travi nalazi se nešto puno drugačije...

Ali ipak nisu toliko različite, jer na njima se nalazi isti čovjek...i možda više ne dijele iste snove, ali oni su iznutra još uvijek isti...svaki sa istim strahovima i istim nadama...

I samo sam malo odlutao večeras u mislima kroz ovih skoro trideset godina koliko dijeli te dvije fotografije i razmislio još jednom o svojoj mogućoj selidbi u Kanadu krajem ove godine...

I donio sam čvrstu odluku koju više neću promijeniti. Znam da će ona razočarati neke ljude koji su se nadali da će me malo češće viđati, ali nažalost ne mogu baš sve zadovoljiti iako bih to jako želio...

I kakva je odluka?

Odlučio sam ipak ostati ovdje i nastaviti svojim već utrtim putem koliko god da je on strm u ovom trenutku. Ali kod svakog uspona strmim putem uvijek naiđeš na malu krizu i možda sam ja baš ovoga trenutka u jednoj od njih, ali imam osjećaj da je ona pred samim krajem i uskoro ću opet započeti okretati pedale punom silinom i popeti se na vrh tog Everesta odakle ću pogledati u oči nepoznatoj budućnosti koja se kotrlja prema meni...i suočiti se s njom licem u lice, ali ovoga puta nakon dugo vremena s osjećajem nade...

utorak, 15.01.2008.

Slatka bol...

Ah, kako je prekrasno ponovo nakon dugo vremena osjetiti bol...fizičku ovoga puta...

I netko jednom reče : "Velike su boli nijeme."

Al bogami, nijemo je jedina riječ koju ne bih mogao povezati sa svakim svojim današnjim pokušajem hodanja! Svaki moj korak bio je popraćen "blagim" krikom ili jaukom...pa i ne čudi da sam već rano jutros iz ormara izvukao svog vjernog prijatelja...štake!

Ali bez brige, dragi moji...nije riječ ni o kakvoj ozljedi, već o nečemu što možda trenutno samo malo "pecka" moje mišiće, ali ipak puno više grije moje srce...jer bol će proći, a uspomene će ostati...

Na kraju se kombinacija subotnjeg treninga i jučerašnjeg odlaska na turnir u Sloveniju ipak pokazala malo previsokom granicom za moje staro i onemoćalo tijelo kojem je jedina fizička aktivnost u proteklih par mjeseci bila dizanje šalice za kavu...ali neka...vrijedilo je svake sekunde i opet bih to ponovio...bez obzira na ove štake i umjetna pluća pomoću kojih sada dišem...

Ali svaka bol, pa i ova moja fizička, je samo privremena. Ona će možda trajati dan ili dva, možda tjedan dana, ali s vremenom će prestati. I onda će njeno mjesto zauzeti nešto drugo...nešto puno plemenitije. Najlakše bi bilo prestati. To je jedna od najjednostavnijih stvari za napraviti. Ali kad jednom prestaneš, to obično traje zauvijek...a to je cijena koju nikada ne želim platiti...

Jer kako bih mogao propustiti sve one pobjede koje su pred nama?

I svi se mi koji se bavimo sportom, a i ne samo njime, nađemo u situaciji kada sami sebi kažemo : "Ne mogu više". Ali ne pobjeđuje se samo nogama, već nečim drugim...srcem. I to je misao koja me uvijek vodi dalje...pa i onda kada znam da ne mogu više, srce je to koje će mi uvijek dati snage onda kada je to najpotrebnije...i zamahnuti ću još jednom...

subota, 12.01.2008.

Odmor je gotov...

Ah...konačno je stigao i ovaj dan...prvi pravi trening u novoj sezoni...zaista je predugo trajala ova pauza...posuta događajima kojih je bilo poput broja najfinijih vezova u perzijskom ćilimu...

Već se veselim znoju, boli i suzama!

Ali isto tako i onoj malo drugačijoj strani...miomirisi pečenog mesa na roštilju poslije tekme...razni sokovi od hmelja...i hmm...razuzdani večernji tulumi... :-)

Divan je to sport kojim se bavim i kojeg toliko volim ...ali neću pisati što mi sve predstavlja, već ću samo staviti par rečenica iz filma Field of dreams koje kažu baš ono što bih i ja napisao ovdje...


"Ray, people will come Ray. They'll come to Iowa for reasons they can't even fathom. They'll turn up your driveway not knowing for sure why they're doing it. They'll arrive at your door as innocent as children, longing for the past. Of course, we won't mind if you look around, you'll say. It's only $20 per person. They'll pass over the money without even thinking about it: for it is money they have and peace they lack. And they'll walk out to the bleachers; sit in shirtsleeves on a perfect afternoon. They'll find they have reserved seats somewhere along one of the baselines, where they sat when they were children and cheered their heroes. And they'll watch the game and it'll be as if they dipped themselves in magic waters. The memories will be so thick they'll have to brush them away from their faces. People will come Ray. The one constant through all the years, Ray, has been baseball. America has rolled by like an army of steamrollers. It has been erased like a blackboard, rebuilt and erased again. But baseball has marked the time. This field, this game: it's a part of our past, Ray. It reminds of us of all that once was good and it could be again..."


"Man, I did love this game. I'd have played for food money. It was the game... The sounds, the smells. Did you ever hold a ball or a glove to your face? I used to love travelling on the trains from town to town. The hotels... brass spittoons in the lobbies, brass beds in the rooms. It was the crowd, rising to their feet when the ball was hit deep. Shit, I'd play for nothing!"


"Well, you know I... I never got to bat in the major leagues. I would have liked to have had that chance. Just once. To stare down a big league pitcher. To stare him down, and just as he goes into his windup, wink. Make him think you know something he doesn't. That's what I wish for. Chance to squint at a sky so blue that it hurts your eyes just to look at it. To feel the tingling in your arm as you connect with the ball. To run the bases - stretch a double into a triple, and flop face-first into third, wrap your arms around the bag. That's my wish, Ray Kinsella. That's my wish. And is there enough magic out there in the moonlight to make this dream come true?"



Dingo u akciji!


Black Onyx (The Zlo) u iščekivanju...


Robijaši u dugoutu...


Silk pozorno prati...


Opuštanje ratnika...

četvrtak, 10.01.2008.

Davi me željno!

Koji je sad ovo vrag!

Ali bez straha...ipak danas neće biti riječi o mojim vrućim snovima ili ne daj Bože o nečem još eksplicitnijem...ionako se onog eksplicitnog još jedva i sjećam! :-))

Ne...večeras ću u ove sitne sate prozboriti koju riječ o možda jedinoj konstanti koja me prati kroz život...

I ne...nije riječ o ženi...niti o muškarcu! :-)

Iz nekog čudnog razloga kojeg još ne mogu dokučiti ipak mi je od ta dva spola onaj ženski ipak dosta draži! :-)

Već nažalost samo o Formuli 1...

I ponizno priznajem, moleći na koljenima za oproštaj, da mi je to opsesija koje se nikada neću riješiti...i zbog koje sam propustio nebrojene obiteljske ručkove...ispijanje večernjih kava sa prijateljima...i ranojutarnja buđenja zbog kojih sam propustio i neke od gore navedenih radnji! :-)

Ali to je tako...svatko od nas nosi svoj križ...a ja ovaj svoj ponosno nosim i svima ga pokazujem!

I to je moj plamen koji se nikada neće pretvoriti samo u žar, jer za razliku od nekih mojih drugih vatri koje s druge strane dočeka samo ledeni mlaz, ovaj plamen je obostran i gorjeti će vječno...

I kako je to sve počelo?

I kada?

Pa možda kao i sve lijepe stvari koje počnu jednom riječi, tako je i moja priča možda počela, jer...

...prva riječ koju sam izgovorio u životu nije bila niti "mama" niti "tata" već..."auto"! :-)

I prvo sjećanje koje mi je urezano u mozak potječe iz dobi od dvije godine...vrući limeni krov kombija na kojem smo sjedili i gledali utrku svjetskog prvenstva u motociklizmu na Preluci u Opatiji...prva fotka sa desne strane je upravo sa te utrke...

I tako je valjda sve krenulo...u tijelo mi je ubačen virus koji se do sada previše proširio kako bi ga bilo što izbacilo van...

I kako uopće nekome objasniti što mi Formula 1 predstavlja?

Kako objasniti nekome onaj osjećaj kada krenem na utrku, a koji obično vežemo sa osjećajem zaljubljenosti...leptirići u trbuhu i vrtnja u glavi između ostalog?

Bi li mi vjerovao?

Kako objasniti nekome osjećaj da tjednima poslije nakon što se vratim u glavi čujem jedino mile zvukove bolida i vrtim slike vikenda koji je tako brzo prošao?

Bi li mi vjerovao?

Ne mogu ih objasniti...to znaju samo osobe koje dijele istu opsesiju...

I ne pokušavam objasniti...uostalom, svi koji me poznaju znaju da ne postojim nedjeljom kada je utrka između dva i četiri popodne...i ne postoji tako strašna prijetnja koja bi me ta dva sata mogla odvojiti od pogleda prema ekranu...

Ostavite svaku nadu, vi koji ćete pokušati! :-)




Spoiler alert!

Oni kojima su draga stakla u stanu ili kući u kojoj obitavaju neka malo stišaju svoje zvučnike...ovdje ipak nije riječ o Pavarottiju i ariji iz "La fille du régiment" sa devet visokih C-a...nego o nečem malo bučnijem...

Indianapolis F1 sounds 2007

Ferrari F1 V12 sounds

Monte Carlo 2005

Montreal Practice 2

srijeda, 09.01.2008.

Mare Tranquillitatis

Jednog dana neki će od naših dalekih potomaka možda u noćnoj šetnji dići pogled i potražiti jednu malu točku na tamnom nebu...i sa kojeg god da mjesta gledaju ; sa kipuće površine Merkura ; obala nekoć moćnih rijeka na Marsu, a sada samo ožiljaka na licu njegove površine ; sa obronaka vulkana na Titanu koji kroz svoje grotlo izbacuju metan ; ili sa zaleđenog pejzaža na udaljenom Plutonu gdje sunce izgleda tek poput blještave točkice u beskonačnoj tami ; svi će oni svojim očima tražiti isto mjesto odakle su potekli i možda sa čežnjom u svojim srcima zavidjeti nama koji smo nekoć koračali ovim mjestom i zvali ga svojim domom...tu plavu točku na tamnom nebu...

Da li je zaista ponekad potrebno zakoračiti u bezdan i pustiti se da padnemo..duboko...kako bismo shvatili tko smo i kamo idemo u potrazi za sobom i mjestom koje zovemo domom...za kojim toliko žudimo...

I padajući kroz taj bezdan možda shvatimo da smo baš kao i naši daleki potomci i mi zapravo znali gdje nam je mjesto koje zovemo domom, ali nismo ga prepoznali i napravili smo taj korak...i sada je prekasno za povratak...bacamo se i trgamo u pokušaju da se uhvatimo za nešto, ali ono za što smo se mogli uhvatiti ostavili smo visoko gore na rubu tog bezdana...i što nas još uvijek prati pogledom poput duha iz prošlosti i pruža svoju ruku koju više ne možemo dohvatiti...i prepustimo se padu nošeni valom sjećanja nadajući se da postoji kraj ove tame kojom padamo...i iznenada...

...padnemo u more u kojem nas okružuje samo tišina...i vrištimo, ali oko nas nema nikoga tko bi čuo naš krik koji se gubi u tami...ali možda tada u daljini čujemo nešto poput lahora šapata i krenemo...i odjednom nas obasja svjetlo tisuću blistavih sunaca...koji božanski trenutak, koja ekstaza u tom moru tišine...a na kraju tog mora gdje se i tišina polako gubi...u daljini se nazire nešto poznato...i možda je to prolaz...prolaz kroz koji ćemo izroniti iz svog samotnog djetinjstva u svoju sjedinjenu zrelost...

ponedjeljak, 07.01.2008.

Nova prilika ili...

Ah, taj vražji vrtlog života...kako ti svaki dan priredi neko iznenađenje...

Posjetio sam danas popodne neku rodbinu u gradu i što se desilo na tom skupu?

Sreo sam nekog koji mi je donio nešto...donio mi je priliku da nastavim svoj život u jednoj dalekoj...dalekoj stranoj zemlji...i oduvijek mi je to bila želja...

Zašto baš sada?

I što sada da napravim?

A taman sam lagano stekao osjećaj da su mi se stvari lagano počele kretati samo u pozitivnom smjeru. Nakon dugo vremena borbe da to postignem...ne samo što se tiče posla, već i u nekim drugim stvarima...i onda se pojavi ovako nešto...o čemu sam zapravo da budem iskren već i prije dosta razmišljao...

A i nije da sam baš pupčanom vrpcom vezan za ovaj grad i za ovu zemlju...dom je tamo gdje si sretan, zar ne?

Dapače, ponekad u ovoj našoj lijepoj zemlji imam osjećaj kao da hodam nekom pustinjom i penjem se padinom brežuljka i taman kada očekujem da ću ugledati oazu s druge strane nakon što dođem do vrha, jedino što gore vidim svuda uokolo su samo još tisuće takvih brežuljaka i ništa više...i kao da me to baci u očaj i čučnem da samo malo predahnem na vrhu tog brežuljka poput spomenika i samo zurim preko pješčanog beskraja s potpunom ravnodušnošću...


Samo...imam li hrabrosti to napraviti?

Imam li snage da na neki način krenem iz početka?

Da li želim prijeći još jednu rijeku kako bih našao svoj put?


Previše pitanja...idem malo prošetati i razbistriti glavu...


Kvragu...opet neću spavati noćas!

nedjelja, 06.01.2008.

Heavy stone...

Maleni dječak imao je problema sa podizanjem teškog kamena.

Njegov otac tada je naišao.

Primijetivši dječakov neuspjeh, upitao je : "Da li koristiš svu svoju snagu?"

"Da, koristim." : maleni je dječak rekao nestrpljivo.

"Ne, ne koristiš." : odgovorio je otac.

"Stojim ovdje čekajući, a još uvijek me nisi zamolio da ti pomognem."

Nepoznati autor



Život uvijek donosi probleme. I čini se da bez njih ne možemo živjeti...pitanje je samo kako ih prihvaćamo i koliko nas oni usmjere u potrazi za sobom i putem kojim želimo ići...

I moj se put zbog tužnog događaja koji se desio prije dva dana našao na novom križanju, a baš na onom putu kojim sam krenuo našao se jedan kamen za kojeg trenutno nemam snage da ga podignem ili jednostavno zakoračim preko njega...

Ali danas je ipak malo lakše, nakon jedne prospavane noći i dana koji je osvanuo u kojem me više ne okružuju lica dragih ljudi iskrivljena od boli...i po običaju opet razmišljam...

Svatko se od nas prije ili kasnije suoči sa takvim kamenom na svojem putu i svatko od nas pronađe svoj način kako da se suoči s njim. Najlakše bi se bilo odbiti suočiti s njim...sa svojim strahom...ali u tome i leži opasnost takvih situacija. Jer što možete time postići?

Mislim da sebe svaki puta morate uvjeriti kako ćete uspjeti u svakom izazovu i natjerate se da napravite stvari za koje niste mislili da ste ih sposobni izvesti. I zato bi možda trebali koliko god da je to teško, samo malo promijeniti perspektivu...i baciti se svjesno u borbu protiv izazova kako bi naučili više o sebi, a i o svijetu koji nas okružuje. Kada bi samo malo na taj način promijenili svoj stav možda bismo u sebi našli onu snagu i moć za koju nismo znali da je posjedujemo...

Jer kada je nađete u sebi...taj će maleni kamenčić koji je bio prepreka na putu slabih...postati tek jedna stepenica na putu snažnih...

I već kada biste se opet našli na svom putu, možda biste shvatili da život nije samo uživanje u onome što ste napravili, već put kojim ste došli do toga. Jer iako u životu stalno nešto čekamo i kada to na kraju i dočekamo, možda onda shvatimo da je put kojim smo do toga došli zapravo bio najzanimljiviji dio te potrage...

subota, 05.01.2008.

Last goodbye...

Dragi prijatelju...čekao sam neki dan tvoj poziv, ali on nije stigao. Umjesto tebe nazvao me netko drugi i rekao nešto u što još uvijek ne vjerujem...rekao je da si otplovio putem sa kojeg nema povratka...

I ja sada stojim sam na žalu sa kojeg si otišao i kojeg oplakuje more suza i gledam besciljno prema horizontu, ali na kraju tog horizonta čini mi se kao da vidim nešto što me podsjeća na tebe...i kao da mi se smiješi i maše prema meni...

Možda sam te upoznao tek krajem kratkog proljeća našeg postojanja...proljeća koje je bilo okruženo blistavim plavo-bijelim zvijezdama...baš poput onih koje najsjajnije sjaje na noćnom nebu. I kao što i one iscrpe žarki sjaj svoje mladosti, tako je i tvoja zvijezda ugasnula, ali u to kratko vrijeme svog postojanja blještala je sjajnije od svih...i znam da iako mi se čini da više ne vidim njezine sada zagasite tonove, ona će ubrzo još jednom zabljesnuti... i vječno će grijati moje lice i moje srce kada god dignem svoj pogled gore prema nebesima...

I čuvaj jedno mjesto u tom širokom prostranstvu kuda si otplovio i za mene...jer opet ćemo se sresti i početi pisati nove stranice naše povijesti...bogate povijesti koja će možda jednom biti okružena crvenim sjajem drugih zvijezda koje gotovo nevidljivo tinjaju...i one će nam zavidjeti na vremenu koje smo proveli zajedno kupajući se u blistavom sjaju zaostalom nakon stvaranja...

četvrtak, 03.01.2008.

Vizija rađanja novog svijeta...

Slikarstvo kao hobi ili kao užitak i posao jedno je od najsamotnijih zanimanja koje čovjek poznaje. Uvijek u nekoj potrazi za još samo malo inspiracije i uvijek, pa čak i kada ste gotovi sa djelom, baš kao da na svakoj slici nedostaje samo još jedan potez kistom kako bi ona bila potpuna. Ali jedna od prednosti koju pruža je da u svim tim silnim satima samoće daje mogućnost da razmišljate...i to puno...

I tako sam ja danas razmislio malo o danima koji su za nama i svim onim čestitkama sa najboljim željama koje sam primio...a došle su iz doslovno svih krajeva ovoga svijeta. Od Nizozemske i Mexica, preko Indije i Canade, pa sve do Australije i Barbadosa...i to sam doživio kao nešto potpuno normalno...samo čestitke od ljudi s kojima se često i rado čujem.

Ali koliko je to zapravo normalno?

Pitanje je to koje sam sebi danas postavio i na njega odgovor zapravo i nije tako težak. A krivac su ova užurbana vremena u kojima živimo i u kojima gotovo da nemamo niti trenutak da malo zastanemo i osvrnemo se oko sebe i postanemo svjesni promjena koje su se desile u posljednjih tridesetak godina, a koje danas prihvaćamo kao nešto potpuno normalno...

Jer ako se vratite samo tih tridesetak godina u prošlost, možda se sjetite kako ste tih godina komunicirali s ljudima. Uglavnom telefonom...ako ste imali sreću da ga imate. Možda ste nekim prijateljima u dalekim krajevima pisali i pisma...i čekali odgovor mjesecima. I možda se sjetite kako ste u subotnju večer sjeli ispred vašeg crno-bijelog televizora i čekali nove "Igre bez granica". U slobodno vrijeme možda ste poželjeli čuti najnoviju pjesmu Abbe ili Boney M...i onda ste stavili njihovu ploču da lagano pucketa na vašem starom gramofonu...

To su samo neke od stvari koje su nam onda bile normalne, baš kao što su nam i danas sve ove stvari i igračke kojima se služimo i koje nas okružuju isto tako normalne...

I onda sam lagano izašao na balkon kako bih malo predahnuo i zapalio još jednu cigaretu...i kao da sam u taj trenutak nešto vidio i pogled mi je otišao preko ograde...daleko...daleko prema budućnosti. I zapitao sam se kako bi izgledalo da se sutra probudim, a da je to sutra nekih tridesetak godina u budućnosti.

Koje bi nas onda stvari mogle okruživati, a koje ćemo smatrati normalnima?

Kada bih se probudio taj dan imam čudan osjećaj da bih i onda na sebe navukao nekakve hlače i majicu...iskreno sumnjam da će se stil odijevanja promijeniti u nekoj dramatičnoj mjeri...iako se nadam da bi taj dan bio negdje u ljeto, da vidim jel` se u međuvremenu još više skratila odjeća koju žene nose... :-)))

A onda bi me vjerojatno dočekalo jedno glasno "Dobro jutro" kada bih kročio u kuhinju...ne od žene ili djece, već od mog najnovijeg aparata za kavu. Rekao bih : "Još jedan mochaccino, kao i obično, prosim.", koji bi u taj čas iskočio iz aparata...taman kada bih popio kavu simetriju uha narušile bi mi riječi : "Bwana, mož` i jutros jedan omlet?"...koje dolaze iz mog super-ultra-extra-de luxe multi praktik aparata!

Onda bi pogledao najnovije vijesti na svojoj telki koja je integrirana u zid...njegovom čitavom dužinom, jasno...

Možda bi se onda slučajno počeškao iza desnog uha i nehotice aktivirao svoj mobitel koji je tamo implantiran! :-)

I zatim bih se poželio prošetati gradom da vidim kakve su se promjene tamo desile. Ne bih sjeo u auto jer mi ne pada na pamet platiti šest eura za litru benzina, a nemam love za ove novije koji koriste malo alternativnije izvore energije...poput vodika ili sunčeve energije...i nema onda druge nego sjesti u plavi tramvaj koji će još uvijek voziti Zagrebom...i s osmijehom pokazati svoju penzionersku iskaznicu na ulasku u njega! :-)

Sam grad sigurno se neće promijeniti...gradska jezgra ostati će ista, hrvati će i dalje dane provoditi po kafićima...što i nije tako loše! Ipak nema boljeg od međuljudske interakcije licem u lice!

Zaboravio sam napomenuti da je Bandić još uvijek gradonačelnik i da se zahvaljujući njegovom prostornom planu uređenja Zagreb proširio do Karlobaga...

...stadion u Maksimiru još uvijek čeka referendum da se odluči o njegovoj sudbini, a sa remek djela dizajna, smeđe Vjesnikove zgrade u Savskoj, baš kad sam prolazio otpalo je i zadnje čitavo staklo! :-)))

A ako bacim oko na događaje koji se zbivaju i izvan ovog megalopolisa...broj ljudi konačno je dosegao deset milijardi...hrane ima za njih osam...vode za njih šest! Katrina je postala normalna pojava u svim tropskim vodama, snijeg je u Zagrebu zadnji put pao prije petnaest godina, a Split se bori kako bi svoju rivu zaštitio od rastućeg mora...

Kinezi su nakon Mjeseca prije sedam godina, konačno postavili svoju trajnu bazu i na Marsu, a lagano spremaju i svoju prvu ekspediciju sa ljudskom posadom i prema Jovijanskim planetima...

Dosta je bilo! Ja bih se ipak vratio u ovu današnju stvarnost!

Kakva god da je ipak sam tu i uživam u njoj. I trideset sam godina mlađi! :-)))

Nije puno, al` čovjeka veseli...

utorak, 01.01.2008.

"My friends, you bow to no one."

Za one koji ne znaju, znameniti stih kojeg sam gore naveo ( barem ga ja smatram takvim...) potječe iz trećeg dijela "Gospodara prstenova"...znate onu scenu pred kraj kada svi kleknu ispred malih Hobita na terasi Minas Tiritha...

I inače kad gledam taj film ta me scena uvijek dosta dirne...ali nikada toliko kao sinoć, tek koju minutu prije no što je protekla godina otišla u ropotarnicu povijesti.

I nije scena ta koja me dirnula, već sadržaj riječi koje su u njoj izgovorene. Jer iskreno, baš slične riječi sam oduvijek želio izgovoriti ljudima koji su mi bliski, s kojima volim provoditi svoje slobodno vrijeme i svima onima koje poznajem, a koji su ovog trenutka negdje daleko razbacani na ovoj plavoj sićušnoj točci na kojoj živimo u velikim prostranstvima svemira....

Zašto? Što tako posebno vidim u gornjim riječima?

Možda je razlog taj što smatram da smo svi mi posebni. Možda su neki od nas malo zgodniji, neki pak imaju više sreće, nekima je možda mudrost značajka, a ima i onih koji možda na prvi pogled i ne izgledaju kao da u sebi nose neku vrlinu...ali svi je imamo, možda je još samo nismo pronašli. Ja mislim da je svaki čovjek biće koje u sebi nosi veliki potencijal i svi imamo neki dar. Neki ga možda svaki dan razvijaju, a neki ga zanemaruju...možda je jedan od razloga taj na koji je način svatko od nas bio usmjeren od ranog djetinjstva i same okoline u kojoj smo odrastali. Možda smo se s vremenom naučili potiskivati ono nešto što nas izdvaja od drugih, možda samo zbog toga kako se ne bismo previše razlikovali od njih. A upravo je to nešto ono što bismo trebali njegovati, razvijati i s ponosom pokazivati svakome do koga nam je stalo.

Ali kako iz sebe izvući ono najbolje?

Nekako sam stekao osjećaj kroz ovaj kratki treptaj oka u bespuću vremena kojim koračam da se većina nas zatvorila u neku vrstu čahure i polako smo postali ono što možda nikada nismo željeli. I možda smo se prerano predali. Možda smo jednostavno prebrzo odrasli i potisnuli negdje u mračan kutak ono dijete koje zapravo jesmo do kraja naših života. Možda bi ga ponekad barem malo trebali osloboditi i opet se zaigrati, jer uz igru uvijek dolazi i kreacija i ona nas na neki način uvijek iznova obogaćuje. Ipak smo svi mi potencijalni umjetnici, samo su naša djela možda još uvijek duboko sakrivena negdje u velikom komadu mramora...a potrebno ga je možda samo malo isklesati kako bi se izvuklo iz svoje tamnice. Meni je uvijek prekrasan prizor vidjeti nekoga kako se raduje stvarima kao malo dijete jer tog trenutka znam kako se osjeća i da je na taj kratki trenutak zaboravio na sve ostalo i dopustio si malo sreće. Baš onako kako bi svaki dan trebalo biti...

I ipak na kraju...svaki čovjek je umjetničko djelo bez obzira što drugi govorili. Jer kao i svako drugo umjetničko djelo koje te potakne da malo razmisliš o njemu, koje te nadahne na bilo koji način i natjera da i sam nešto napraviš, tako i mi svojim djelima i riječima utječemo na druge. I ako smo ih barem na trenutak natjerali da razmisle o nama i možda čak promijene nešto u svojim životima, napravili smo baš ono što je značajka umjetničkih djela...

Da, čovjek je umjetničko djelo...bez ikakve dvojbe. I ne sramite se to reći, svaki dan izvucite iz sebe ono najbolje što imate i pokažite to drugima...pokažite im, jer će možda i oni ponovo naći svoj davno izgubljeni put...

<	siječanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (18)
Prosinac 2007 (12)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?