Ah, kako je prekrasno ponovo nakon dugo vremena osjetiti bol...fizičku ovoga puta...
I netko jednom reče : "Velike su boli nijeme."
Al bogami, nijemo je jedina riječ koju ne bih mogao povezati sa svakim svojim današnjim pokušajem hodanja! Svaki moj korak bio je popraćen "blagim" krikom ili jaukom...pa i ne čudi da sam već rano jutros iz ormara izvukao svog vjernog prijatelja...štake!
Ali bez brige, dragi moji...nije riječ ni o kakvoj ozljedi, već o nečemu što možda trenutno samo malo "pecka" moje mišiće, ali ipak puno više grije moje srce...jer bol će proći, a uspomene će ostati...
Na kraju se kombinacija subotnjeg treninga i jučerašnjeg odlaska na turnir u Sloveniju ipak pokazala malo previsokom granicom za moje staro i onemoćalo tijelo kojem je jedina fizička aktivnost u proteklih par mjeseci bila dizanje šalice za kavu...ali neka...vrijedilo je svake sekunde i opet bih to ponovio...bez obzira na ove štake i umjetna pluća pomoću kojih sada dišem...
Ali svaka bol, pa i ova moja fizička, je samo privremena. Ona će možda trajati dan ili dva, možda tjedan dana, ali s vremenom će prestati. I onda će njeno mjesto zauzeti nešto drugo...nešto puno plemenitije. Najlakše bi bilo prestati. To je jedna od najjednostavnijih stvari za napraviti. Ali kad jednom prestaneš, to obično traje zauvijek...a to je cijena koju nikada ne želim platiti...
Jer kako bih mogao propustiti sve one pobjede koje su pred nama?
I svi se mi koji se bavimo sportom, a i ne samo njime, nađemo u situaciji kada sami sebi kažemo : "Ne mogu više". Ali ne pobjeđuje se samo nogama, već nečim drugim...srcem. I to je misao koja me uvijek vodi dalje...pa i onda kada znam da ne mogu više, srce je to koje će mi uvijek dati snage onda kada je to najpotrebnije...i zamahnuti ću još jednom...
Post je objavljen 15.01.2008. u 00:17 sati.