Primicanje katastrofa

četvrtak, 17.01.2008.

Free at last...

Razmišljajući jučer o mnogobrojnim doživljajima koji su me pratili kroz ovih tridesetak godina koliko nosim, a tih doživljaja je već bilo toliko da bi ispunili ne samo jedan život, nego i više njih...ipak mi se misao možda najčešće vraćala prema licima koja su me okruživala kroz sve te godine...neke od njih zvao sam prijateljima...neki su bili samo kolege na poslu...a neki čijih se lica niti imena sada više i ne sjećam bili su samo prolaznici i sada su ostali izgubljeni u magli koja je obavila sjećanje na njih...

Ali to tako vjerojatno ide. Koračate kroz život i upoznajete nove ljude. O nekima koje ste sreli možda više nikada ne razmišljate. Za neke se možda ponekad zapitate kako su i što se dogodilo u njihovim životima. Onda ima nekih za koje se pitaš da li te se ikada sjete. A možda na kraju postoje i neki za koje bi htio da ih se nikada više ne sjetiš i misliš o njima. Ali ipak to radiš...

Ali svi oni jednako su važni. Jer iako su možda neki tiho ušli u naše živote i ubrzo izašli iz njega, ima i drugih koji su se zadržali malo duže i ostavili svoj trag u nama. Trag koji obično nosimo zauvijek i trag poslije kojega više nismo isti...

Ali nažalost, obično se desi da onoga koji je ostavio taj trag u tebi ne prepoznaš na vrijeme i pustiš ga da ode...jer vrijeme je jedna prokletinja...tako prebrzo prolazi...i kada se okreneš da izrekneš svoje riječi koje bi želio reći tim ljudima, njih više tamo nema...nestali su poput finog pijeska na jakom vjetru...

Ali ja sigurno nisam jedini koji je previše puta dopustio da mu vjetar odnese taj dragocjeni pijesak sa dlana...

Ali više neće...

I mnogo sam puta želio nešto reći, ali kada je trebalo progovoriti iz mene je obično izlazila samo tišina...prokleta tišina...a iznutra su ključale riječi čekajući da ih oslobodim...i ostajale bi zauvijek zaključane negdje unutar mog srca...

Ali više neće...

Jer život je prekratak da bih svakim danom u njemu nešto gubio ne znajući razlog...i zato ću otključati tamnicu unutar sebe gdje su riječi zatvorene i osloboditi ih...makar to značilo da ću zbog njih i dalje nešto gubiti...ali barem ću znati razlog...i osjećati se spokojno...


"Free at last! Free at last! Thank God Almighty, we are free at last!"

<	siječanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (18)
Prosinac 2007 (12)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?