Primicanje katastrofa

nedjelja, 30.12.2007.

Alea iacta est!

Kazaše tako Cezar i prijeđe s vojskom preko Rubikona...

I kakve to pak sad veze ima s ovim blogom. Baš nikakve...ali nakon još jedne jučerašnje ispijene kave u lokalnoj krčmi i još jednog poziva na doček nove godine s te kave...kocka je ipak bačena!

I zaustavila se baš na onoj strani koju sam nedavno i najavio...novu godinu ću dočekati u zagrljaju svog jastuka!

Figurativno govoreći...jasno...ne mogu zaspati prije jedan, pa tako neću niti sutra...

I što me zapravo nagnalo na ovu odluku...postoji li tu neka tajna vrijedna spomena?

Nije baš tajna, daleko od toga, al ove godine poklopilo se da je baš svih pet poziva vezano uz dočeke u nečijoj kući ili stanu. I ko za vraga na svakoj od tih fešta bio bih okružen bračnim parovima ili parovima koji samo što to nisu postali. Ne hvala...još bi vjerojatno sve bilo u redu do ponoći, ali u onih desetak minuta poslije otkucaja sata vjerojatno bih se osjećao kao strano tijelo...uljez...a to su upravo osjećaji koje želim izbjeći prilikom ulaska u novu godinu. Ne želim si dopustiti da me išta sutra rastuži, jer iskreno, tuge i suza bilo je sasvim dovoljno u posljednje vrijeme.

Suza? Da, i muškarci plaču, zar ne? Neki. Valjda. Možda.

Ipak je dobro tu i tamo malo zaridati...na koncu, i plač je vrsta užitka... :-)

Što naravno ne znači da se sutra neću dobro provesti. Dapače, već negdje u rano jutro sjesti ću u auto i zaputiti se u neku od gradskih ribarnica u potrazi za svježim lignjama. Valjda će biti sreće u toj potrazi, one smrznute mi nisu baš bog zna što. I fino ću ih negdje oko šest izrezuckati, napuniti nadjevom (još moram odlućit danas što će biti u njemu...), poslagati u lagano namaščenu vatrostalnu posudu, ovlaš poklopiti i gurnuti u rol...mljac! Ha,obožavam punjene lignje!

Možda kao prilog dodam i neku salatu sa malo tjestenine...moram još smislit kaj će to bit...

Naravno, prije svega treba pasti jedno dobro brijanje s izbrijavanjem, da na jednu večer uklonim ovo letalno oružje koje svaki dan uzgajam na svom licu! :-)

Negdje tijekom dana moram napisati i kratku čestitku (oni koji me poznaju već kolutaju očima jer im je poznato da riječ "kratka" ne postoji u mom rječniku!) uz pokoju dramatičnu notu, pa ću je odaslati diljem svijeta na većinu adresa koje se kriju u mom adresaru...

Moram se sutra u neko doba i naći s par ljudi kojima sam već obećao koji sat sutrašnjeg dana...ne mogu dan zamisliti bez barem malo međuljudske konverzacije...koja se sve više u ovom cyber-age vremenu polako gubi...a druge ću pak nazvati barem da im malo pravim društvo...

Navečer ću vjerojatno pogledati i treći dio pustolovina Froda i ekipe...i taman kad sat otkuca ponoć lansirati ću čep sa boce Freixenet Negro Bruta koji se već lagano hladi...vjerojatno će čep razbiti i ono posljednje čitavo staklo koje imam u svom stanu, al ipak nije svaki dan nova godina! :-)

I onda možda izađem na balkon da promotrim kakav nam je to vatromet uzoriti Bandić priredio ove godine...nadam se da me pritom neće pogoditi koje zalutalo tane nekog od ovdašnjih lovaca koji tu priliku nikada ne propuštaju...

Već se veselim bezbrojnim maštovitim porukama na zakrčenom mobitelu koje će uslijediti u taj čas, poput : "Sve najbolje u novoj godini želi Vam obitelj..." :-)

I to bi više, manje bilo to što se tiče mene i plana za sutrašnji dan i doček iduće godine. I ne zvuči baš preloše...

I već prekosutra slijede nam nove pustolovine i novi događaji koji će biti opet dugo pamćeni i sve se pitam kakve li će se riječi na ovome mjestu moći pročitati za ravno godinu dana...

Duboko se u sebi nadam da će mi se barem neke od par želja koje držim u sebi ostvariti iduće godine...i ne samo meni, već i svima koji mi nešto predstavljaju u životu...

petak, 28.12.2007.

Misterij pogrešnih razmišljanja...

Nakon dramatične objave na ovome mjestu prije dva dana kojom je autor obznanio svoju odluku da se na neodređeno vrijeme povlači iz spisateljske aktivnosti, ipak je odlučio to vrijeme provesti u dubokoj meditaciji (hibernaciji...!?) u kartonskoj kutiji koju zove domom kako bi još jednom razmislio o toj svojoj ishitrenoj odluci...

I iako bi da se radi o nekim drugim stvarima ili situacijama vjerojatno podvio rep i pobjegao od straha (chicken...!), ipak je unatoč svemu odlučio da će ovdje i dalje bilježiti svoja razmišljanja i promišljanja o bitnim i nebitnim stvarima...pomračenje uma bilo je srećom kratkotrajno...čemu se uostalom sakrivati. Od toga nikada nitko nije imao osobite koristi, zar ne?

I dakle evo me, opet dišem i pišem punim plućima. A koji je uopće razlog što sam se ipak odlučio nastaviti sa svojim bilješkama na ovom mjestu i da li razloga uopće ima?

Ujutro sam se probudio, kao i obično...vjerojatno bih se osobito iznenadio da je bilo danas drugačije...i krenuo prema kupaonici da se malo sredim nakon nemirnog sna. Kada sam digao svoje blijedo lice i pogledao u ogledalo, na tren mi se učinilo kao da me promatra neki stranac, a ne lice koje gledam već tridesetak godina. I na neki način ta me scena natjerala da se zamislim i poslije uz jutarnju kavu malo razmislim što bi mogla značiti...

Razmišljanje se protegnulo i malo duže od jutarnje kavice, pa čak i do ovog trenutka kada pišem ove riječi. I da li sam nakon silnog "razbijanja" glave došao do nekog zaključka? Zapravo i da.

Letimično sam danas preletio preko svojih nedavno napisanih tekstova i moram priznati da sam čak i ja ostao iznenađen nekima od njih. Na prvi pogled možda bi se stekao dojam da sam upao u tešku depresiju i da se osjećam kao posljednje drvo u nekada bogatoj šumi. Ali ipak nije tako...tek sam danas postao toga svjestan. Koliko god da su me u posljednje vrijeme potresli neki događaji, oni su me zapravo promijenili na vrlo dubok i potpun način. I da budem iskren, ovo nije prvi puta kako sam se našao u nekom teškom razdoblju, ali nikada prije nisam reagirao na ovakav način. Obično bih se prije zatvorio u svoju čahuru i čekao da vrijeme odradi svoje. Ali ovaj puta sve sam izbacio iz sebe i jedan dio tih izbačenih emocija pretočio se i u neke od postova na ovom blogu koji me zaista svaki dan iznenađuju. Ha, jedino što sam pisao u posljednjih dvadestak godina bili su poslovni memorandumi i školske zadaćnice...i nije to jedina stvar koju sam otkrio. Postoji još jedna, ali ona je previše osobna kako bih pisao o njoj na ovome mjestu, a i ne tiče se samo mene...a ona me možda i najviše iznenadila od svih u posljednje vrijeme...

I ne samo to, možda sam u jednom od tekstova spomenuo kako ovu godinu neću pamtiti kao osobito uspješnu i da ću je vjerojatno zaboraviti čim sat otkuca ponoć za par dana. Ali to ne može biti dalje od istine!

Ove godine sam između ostaloga nakon dugih godina lutanja otkrio svoj slikarski stil...i to na apsolutno nevjerojatan način! Već samo taj podatak bio bi dovoljan da ovu godinu držim kao kap vode na dlanu i da je zauvijek pamtim. Poslovno možda i nije bila najuspješnija, ali to je samo posao...nikada mi materijalno nije bilo na prvom mjestu i nadam se da i neće...i nimalo ne zavidim ljudima kojima je posao jedino zadovoljstvo. A gdje su tek ostali događaji? Nakon dugog niza godina bez sporta zbog ozljede koja me mučila opet sam se vratio svom voljenom sportu...zbog puta je nažalost taj doživljaj bio malo skraćen, ali to niti na koji način ne umanjuje vrijednost tog doživljaja! I ono najbitnije na kraju...neke sam ljude ponovo vidio nakon dugo vremena i zaista je bilo lijepo družiti se opet s njima...a neke sam upoznao po prvi puta. Zbog njih sam možda i ponajviše zahvalan jer oni su ti na koncu koji su me na neki način i usmjerili kako bih danas sjeo i dobro razmislio kako stvari zapravo izgledaju...uvijek postoji iskra koja upali plamen, ali obično je nikada ne zamjetiš dok ne bude prekasno...

I možda je sve ovo gore navedeno, a što je samo djelić onoga o čemu sam danas razmišljao, razlog što mi se danas ujutro učinilo kao da me stranac promatra iz ogledala. Jer zaista...kada se sjetim Black Onyxa koji je hrabro krenuo u ovu godinu i sada...kada gledam onog koji će je zatvoriti, razlika je itekako primjetna...ne u ljepoti, naravno...ona je odavno nestala na ovom starom licu! :-)

Nego u drugim stvarima koje su ipak po mom skromnom mišljenju puno bitnije od nje...

I zato se već sada...večeras...veselim svim novim izazovima koji stoje ispred mene, pa makar me oni suočili i s novim patnjama...ali život je takav, pa i nakon svake patnje slijedi veselje, zar ne?

srijeda, 26.12.2007.

Kratka obavijest...

Autor ovoga bloga samo bi želio obavijestiti svoje vjerne čitatelje da će na neodređeno vrijeme prekinuti s pisanjem novih tekstova.

Iz jednog vrlo jednostavnog razloga...

Stekao sam danas osjećaj da bih prije ili kasnije na ovome mjestu napisao riječi koje ne bih želio i zato je možda bolje to prekinuti i prije no što se desilo.

Uostalom, ovaj blog i nije zamišljen kao pozornica mojih "komedija" i "tragedija", već sa jednom sasvim drugom namjenom...pisanjem o događajima koji su se davno zbili i koji nemaju veze s onim što se događa u mom svakodnevnom životu...

Do čitanja u nekoj ljepšoj budućnosti...vjerujem da će ubrzo doći.

"After all... tomorrow is another day."


Black Onyx



PS...ako imate kakvo pitanje slobodno ga postavite na mail koji se nalazi sa desne strane. Rado ću odgovoriti na svako pitanje, pa bilo ono i bedasto... :-)

utorak, 25.12.2007.

Još jedan Božić...

I tako se polako i ovaj snježni Božić bliži svom kraju...

Ovoga se osobno baš i neću dugo sjećati...pače, već je zaboravljen u mojim mislima...ali baš ako bih morao odabrati barem jedan detalj kojeg ću pamtiti bila bi to dimljena puretina sa današnjeg ručka!

Sve ostalo je vrijedno samo zaborava...dok su se dolje u kući okupljale rodbinske horde spremne za prelazak Alpa u pohodu na Rim, nisam se baš trudio previše se spuštati u njihovo društvo...ionako sam u ovoj širokoj obitelji jedini nevjernik iliti đavolji podanik, pa bih svojim smrknutim izrazom koji mi ne silazi s lica zadnjih par dana samo kvario njihovu svetkovinu...

Al bitno da sam dobio još jedan par čarapa, pjenu za brijanje i nekoliko boca najfinijh vina...kojeg ne pijem već više od deset godina!!! :-)

I onda sam pomislio da bi se bilo lijepo prošetati po ovom zimskog ugođaju...ipak je snijeg nešto što više i ne viđamo tako često u ovim krajevima. Jasno, čim sam izašao iz dvorišta preko obližnje lokve prešao je autobus i zalio me od glave do pete...

Time mi je izbio svaku daljnju pomisao na šetnju iz glave, te nije bilo druge nego zaleći na trosjed i baciti se na gledanje nekog besmislenog filma. U današnjem slučaju bio je to prekrasni film božićne tematike imenom "Stephen King`s Storm of the century"...sreća da traje više od četiri sata, pa mi je uvelike pomogao da skratim ovaj dan kojeg sam želio preskočiti!

Što naravno ne znači da nije bilo i stvari koje su me danas razveselile...htio bih se i ovim putem zahvaliti svim dragim prijateljima koji su me se ovih dana sjetili, te me nazvali ili mi napisali par prigodnih riječi...od srca im zahvaljujem još jednom...

I ja bih želio još jednom iskoristiti priliku te svima koji čitaju ovo štivo, a i svima drugima koji imaju pametnijeg posla zaželjeti sretan Božić!

ponedjeljak, 24.12.2007.

Last day on Earth...

Unatoč pravom božićnom ugođaju koji trenutno tvori ovaj snijeg koji nemilo zatrpava zagrebačke ulice i unatoč mojem starom dobrom običaju da prije Božića pogledam "It`s a wonderful life" sa Jamesom Stewartom, ja sam ipak popodne pogledao novi filmić Willa Smitha "I am legend"...uglavnom, ne bih ga baš previše preporučio...postoje i puno bolji načini da se provede dva sata...

Ali ipak, zahvaljujući tom filmu, koji se događa u post-apokaliptičnom New Yorku, na pamet mi je palo pitanje koje mi je jedna prijateljica postavila prije mjesec i nešto dana, a koje sam gotovo potpuno zaboravio. A pitanje, iako naizgled vrlo jednostavno, zahtjeva malo dublje promišljanje i odgovor ne može biti ni u kojem slučaju jednostavan...a možda i može?

Ah da, zaboravio sam napisati koje je to pitanje bilo. E pa evo ga :

"Da je sutra kraj svijeta i da ti je ostao samo taj jedan dan, kako bi ga proveo?"


I nije baš tako jednostavno, zar ne?

I možda mislite da ovo i nije najbolji trenutak kada bi se moglo odgovoriti na ovakvo pitanje, jer ipak je tek par sati do Božića. Ali možda je baš blizina samog Božića i duha kojeg on donosi baš pravo vrijeme da se razmisli o odgovoru na ovo pitanje, jer moj odgovor neće se previše razlikovati od onoga što i inače radimo u ovo doba godine...

Još bih samo volio napomenuti da ću u idućim hipotetskim mislima zamisliti kako sam taj dan dočekao u vezi s nekom prekrasnom djevojkom ili čak u braku (da, da, znam, to je trenutno čak i meni teško zamisliti!), ali bez djece, jer zaista ne bih volio da baš moja djeca moraju dočekati kraj svijeta svojim očima...

I dakle, kako bi to izgledalo?

Kao prvo, moram reći da je u ovih tridesetak godina koliko sam dosada poživio bilo i uspona i padova, ali sve me je to oblikovalo kao osobu kakva sam sada i iako uvijek ima stvari kojima niste bili baš previše zadovoljni, ne bih previše toga mijenjao. Bio je to dobar život, a ono najbolje u njemu tek tek slijedi...

I kada bih se konačno probudio tog posljednjeg dana, prvo bih izrekao jedno tiho hvala onome koji nas sve prati negdje daleko iznad i zahvalio mu što mi je pružio priliku i podario mi ovaj dar života da ga iskoristim na način koji sam smatrao da je najbolji...

Probudio bih svoju dragu i zajedno bismo popili našu omiljenu jutarnju kavu...

Zatim bismo se na kratko rastali kako bi svatko od nas proveo barem jedan dio tog dana sa svojom obitelji...i rekli im možda sve ono što smo im oduvijek htjeli reći, ali nikada nismo imali priliku...ili hrabrosti da im kažemo...

Onda bih nazvao sve svoje drage prijatelje s kojima sam proveo mnoge lijepe trenutke i kroz smijeh bismo se prisjetili svih svojih zajedničkih zgoda i nezgoda...i zahvalio bih se što su mi dali priliku da se i u teškim trenucima mogu na nekoga osloniti...

Još jednom bih onda prošetao našim vrtom i zadnji puta uredio neke od egzotičnih biljaka koje se tamo kriju...i poslije toga sjeo na svoj bicikl i provozao se pored obližnje rijeke koja prolazi kroz mjesto...

Možda bih ako stignem dok sam još sam, posljednji puta umočio kist u jednu od boja na paleti i povukao par poteza na platnu da završim i tu svoju završnu sliku...

Onda bismo zajedno u to kasno popodne spremili naše omiljeno jelo i pojeli ga uz naše omiljeno piće...legli bi u krevet i posljednji puta vodili ljubav...i onda bih je primio za ruku i prošetali bismo do vrha omalenog brežuljka u blizini naše kuće.

Na vrhu tog brežuljka pogledao bih je u oči i rekao koliko mi je značila u životu i zahvalio na svemu što mi je pružila...

I možda bi mi onda pogled samo na čas odlutao prema kraju horizonta gdje se lagano sunce povlači na svoj vječni počinak. Brzo bih se okrenuo i posljednji je puta poljubio i čvrsto zagrlio...baš u trenutku kada je i posljednju sunčevu zraku progutala tama...

The end. Kraj svijeta. Nema više...



I to bi bilo to. Bez prevelike mudrosti....samo one stvari koje i inače volim raditi...i pitam se onda...


Zašto ih ne radim svaki dan?

nedjelja, 23.12.2007.

And the others too...

I kako to obično bude, mene je danas zapala dužnost da se u niti manje niti više nego četiri kuće zabavljam kićenjem borova...

Što mi je dalo vremena da malo razmislim o filmu kojeg sam sinoć gledao i tako sam odlučio sastaviti neku svoju listu onih koji se najčešće vrte u mojem DVD playeru...redoslijed je apsolutno nebitan...nikad nisam previše volio sastavljati nekakve liste najboljih ili najomiljenijih...ali ipak, ako postoji netko koga bi to zanimalo...evo mojih desetak naslova koje rado uvijek iznova pogledam...


Artificial intelligence : AI



- Možda malo čudan izbor, ali to je jedan od filmova koji me osvojio već prvim gledanjem...a takvih nema puno. Malo me podsjeća na Blade Runnera...ne pričom, naravno...već načinom na koji je prihvaćen od publike i kritike kada je premijerno prikazan. Njegova prava vrijednost možda će također biti prepoznata tek za kojih desetak ili dvadesetak godina. Taj film je daleko ispred svog vremena...kombinacija Spielberg/Kubrick je uistinu unikatna i teško je za očekivati da ćemo tako nešto opet ubrzo opet vidjeti. Sadržaj filma možda i nije potpuno originalan, ali sve ostalo je toliko drugačije da mu takvu sitnicu možemo oprostiti... i jedan je od onih koji traži paketić maramica na dohvat ruke...


2001 : A space odyssey



- Ah, Kubrickova 2001 odiseja...obično ne želim previše pričati s ljudima o ovom filmu, jer da budem brutalno iskren, malo tko ga i shvaća nakon gledanja...
Ukratko, vrlo apstraktan film koji publiku dijeli u samo dvije kategorije ; one koji ga razumiju i one druge... Ako spadate u onu prvu kategoriju onda uopće nije sporno da ćete ga smatrati jednim od najboljih filmova ikada snimljenih, a ako spadate u drugu...mrzit ćete ga iz dna duše....
Ali uvijek se pitam...kako netko uopće može ostati ravnodušan prilikom scene svemirskog valcera...

2001 : space waltz scene


Big



- Komedija moje mladosti..što drugo reći. Kad ga gledam ima tu i smijeha i suza, ali jedan je od onih filmova koji me svaki put uhvati u razmišljanju kako je lijepo ponekad bilo u pubertetskim godinama...

Big : Tom Hanks i Robert Loggia


Dances with wolves



- Ovaj film nemoguće je opisati samo u par riječi...Costner je vjerojatno sklopio ugovor sa vragom kako bi ga snimio...istinsko remek djelo...film koji će trajati vječno...kao i glazba Johna Barrya skladana za ovaj film...

John Barry - Dances with wolves


Gone with the wind



"Frankly, my dear, I don't give a damn."

Kažite što hoćete, al meni jedan od omiljenih...pa tko još može odoliti onim brčićima Clarka Gableca! I zato ću se držati gore navedenog citata i baš me briga što svi drugi misle...


Groundhog day



- Vrlo rijedak dragulj...način na koji kombinira komediju, dramu i romansu je uistinu unikatan i bez obzira što sam ga gledao već sto puta i znam svaku riječ napamet, gledat ću ga još bezbroj puta i svaki puta uživati u njemu...


Roman holiday



- Stvarno sam beznadežno romantičan...ah, zašto više ne snimaju ovakve filmove...nikada ga se ne mogu zasititi. A što ću kad je glavna heroina Audrey Hepburn...nema mi pomoći...


The Shawshank redemption



"We sat and drank with the sun on our shoulders and felt like free men. Hell, we could have been tarring the roof of one of our own houses. We were the lords of all creation. As for Andy - he spent that break hunkered in the shade, a strange little smile on his face, watching us drink his beer."

Drugo ništa ne treba biti rečeno....


The wizard of Oz



- Jednostavno...najslađi, najšarmantniji i najoptimističniji film koji je ikada stigao iz Hollywooda...vječni testament jednoj kreativnosti kakva više ne postoji u filmskoj industriji...

Somewhere over the rainbow


Blade Runner

- Sve je rečeno u jučerašnjem članku...


Just missed the cut :

Le fabuleux destin d'Amélie Poulain
Godfather 1,2
Stand by me
The abyss
Amores Perros
Carne tremula
Cet obscur objet du désir

Like tears...in rain.

Odakle da uopće krenem govoriti o filmu koji je već odavno postao dio opće kulture...





Ridley Scott je umjetnik...bez ikakve dvojbe!

Gledajući večeras final cut verziju Blade Runnera teško mi je uopće shvatiti da se radi o filmu koji je star dvadeset i pet godina...a izgleda kao da je snimljen jučer.

Uopće ne mogu zamisliti listu najboljih SF filmova (i ne samo njih...), a da se ovaj film ne pojavi na jednom od prvih mjesta. Jer uistinu se radi o jednoj od najvažnijih kockica u mozaiku cjelokupnog filmskog stvaralaštva. Ne samo zbog svog vizualnog stila koji u ovoj verziji izgleda svježije nego ikada, već i zbog toga što otvara važna pitanja o životu gledanom očima bića koja su daleko superiornija ljudima...u svemu, osim u trajanju životnog vijeka...

Što to zapravo znači biti ljudskim bićem? I od čega se zapravo sastoji životni vijek jednog čovjeka? Malo je filmova snimljeno koji na ovako potentan način postavljaju ta pitanja. I za razliku od drugih filmova koji postavljaju ista pitanja, Blade Runner ne nudi jednostavan odgovor, nego je njegov pronalazak ostavljen samom gledatelju. U filmu pratimo likove izgubljene u svijetu koji je progutao ljude kao jedinke i stavio ih u funkciju cjeline gdje se gubi svaki smisao individualizma. U takvome svijetu većina se trudi pobjeći na "off-worlds" kako bi se izbavila iz izmaglice, tame i prljavštine koja okružuje svijet 2019. godine, ali naši junaci se za razliku od njih naglavačke bacaju upravo u taj svijet kako bi shvatili tko su i što su i da li je to gledano kroz duže razdoblje uopće važno...





Ova sličica gore samo je uvod u scenu koju ja osobno smatram najboljom o povijesti filmske umjetnosti. Za mene ona predstavlja podsjetnik na kratkotrajnost čovjeka i njegovih sjećanja. Ali također i jedno ohrabrenje da pokušamo živjeti tu gdje jesmo, jer jedino što zapravo imamo i jedino što zaista posjedujemo su ovi trenuci u kojima se nalazimo, iako će i oni s vremenom, kao i mi sami, biti izgubljeni poput suza na kiši...

" I've seen things you people wouldn't believe. Attack ships on fire off the shoulder of Orion. I watched C-beams glitter in the dark near the Tannhauser gate. All those...moments...will be lost...in time, like tears...in rain. Time to die."

Blade Runner - Like tears in rain

subota, 22.12.2007.

Above and beyond...

Krenuo sam pisati nešto drugo, ali kad sam počeo tipkati novi tekst shvatio sam da je već minulo tjedan dana od mog "tihog vriska"...vrijeme zaista ponekad prebrzo prolazi...

I sjetio sam se obećanja koje sam dao sam sebi da ću barem jednom tjedno svoje osjećaje pustiti s lanca kako me ne bi izjeli iznutra...i barem ih na trenutak izbaciti iz sebe, makar u ovom obliku...

Samo žalim za jednom stvari...što se jučer nije navršilo tjedan dana od tog teksta...onda bi ovaj kratki osvrt vjerojatno prštao optimizmom i toplim riječima, ali danas u ovako apsolutno groznom danu za tako nešto nisam nikako sposoban...

Da, znam da nisam prvi niti zadnji koji se ovako osjeća, ali to mi i nije neka utjeha...i znam da će biti još mnogo stvari koje će me do kraja života vjerojatno boljeti možda i više od ove boli, ali ne želim o tome razmišljati....o njima ću razmišljati kada se i ako se pojave. I mislio sam da će sa svakim danom koji prođe biti sve lakše i da ću lagano postajati sve snažniji, ali to se ne dešava. Ovoga trenutka osjećam se kao da sam na nekom velikom ""roller coasteru", ali koji ide vrtoglavo samo prema dolje...kvragu, pa čak se ne usudim više stati na vagu...imam osjećaj da bi me već sada malo jači povjetarac otpuhnuo kao perce...

I zašto mi se ovo nije desilo negdje u proljeće ili negdje u ljetu? Osim jedne osobe nitko zapravo pojma nema kako mi je ovog trenutka (ako i ona uopće zna), a kad se sjetim da je Božić pred vratima i da će ovu kuću koja je blago rečeno prometna već od sutra početi pohoditi čestitari, zaista ne znam kako ću idućih par dana uspjeti zadržati smiješak na licu pretvarajući se da je sve u redu...kada bih barem mogao prespavati idućih par dana...

Geez! A onda slijedi i doček nove godine...isti vrag opet ispočetka. Sve mi se boljom čini zamisao da iduću godinu dočekam u svom krevetu uz Dos Passosa ili Bradbury-a...bez lica koja ne želim vidjeti i bez riječi koje ne želim čuti...

Već kad sam spomenuo riječi, danas su me pohodili neki prijatelji...a nisu mogli gori dan odabrati. Stigao sam kući negdje oko jedan i od onda uglavnom sjedio u tišini osjećavši se kao budala...nije bilo baš ništa što mi se dalo raditi, a onda su stigli oni...i naravno, rekao sam neke stvari koje nisam smio reći, a samo zato što nije bio njihov glas taj koji sam danas htio čuti...a donijeli su mi tako prekrasan dar...mislim da im se još večeras moram ispričati iako vjerojatno nisu to shvatili tako loše kao ja :-(

Nekako sve više imam osjećaj da se ne želim riješiti ove patnje. Kao da sam naviknuo na nju i plašim se onog nepoznatog što me očekuje poslije...i možda se baš zbog straha od nepoznatog držim ovoga što mi je sada normalno...

Ha! I još mi sad sa radija grmi "Perfect day"...koje li ironije...

Mislim da više stvarno ne znam što bih napisao, osjećam se potpuno prazan, a ionako sam vjerojatno jedina osoba kojoj je stalo do ovih riječi. Ali neka...nikada ne znaš da li će se ovako nešto opet ponoviti. I baš zbog toga, drago mi je što bilježim ove svoje "drame", jer ako se zaista više ne ponove, a toplo se nadam da hoće (ali drugi puta s malo drugačijim završetkom), uvijek ih vrijedi pamtiti kao dragocjenu uspomenu i samo još jedno iskustvo više...

Sada ću ipak nazvati svoje prijatelje i ispričati im se, a poslije se posvetiti njihovom daru (briljantni set od 5 DVD-a sa većinom izdanja kultnog "Blade Runnera" uključujući i najnoviji final cut Ridleya Scotta!)...a ako me to malo oraspoloži možda ću kasnije večeras u par riječi opisati svoje impresije nakon gledanja tog remek djela...po ne znam koji put...

petak, 21.12.2007.

Autódromo do Estoril

Iako vrlo maleno mjesto, smješteno u okrugu Cascais nedaleko od Lisabona, Estoril je na mnoge načine utkan u povijest, ne samo portugalsku već i onu svjetsku. Danas je možda najpoznatiji kao elitno ljetno odredište, smješten na obali koja nosi isto ime, ali već je i prije 2000 godina u doba staroga Rima na ovome mjestu bila jedna od najzapadnijih rimskih ispostava....





I dok je kroz stoljeća Estoril bio jedna od važnijih ribarskih luka, danas je ipak turizam na prvome mjestu. Jedan od najpoznatijih europskih casina nalazi se upravo ovdje..."Casino Estoril". Malo je znano da je upravo ovaj casino poslužio kao inspiracija Ianu Flemingu za jednu od njegovih novela o agentu 007..."Casino Royale". Možda je detalj koji je Fleminga inspirirao da napiše to djelo bio upravo taj što su casino i sami Estoril tijekom drugog svjetskog rata često pohodili ratni avanturisti, špijuni i ponajviše od svih...kraljevske izbjeglice. Svoje su vrijeme tijekom rata ovdje provodile kraljevske obitelji iz Italije, Bugarske i Španjolske...


Ali ipak, da se polako vratimo u nedavnu prošlost i ono po čemu je Estoril možda i najpoznatiji...barem meni i osobama koje dijele sličnu opsesiju...



Autódromo do Estoril ili službeno "Autódromo Fernanda Pires da Silva" bio je domaćin utrkama formule 1 od 1984 do 1996 godine...

Sama staza sagrađena je još 1972. godine na brdovitom platou kojih petnaestak kilometara udaljenom od samog Estorila. Ispočetka su se tamo održavale utrke sportskih automobila i pokoja utrka u kategoriji formule 2. Već od samog početka postalo je jasno da će blizina Atlantskog oceana i vlage koju on donosi često donijeti uvjete koji su bili na granici regularnosti...posebno zbog olujnog vjetra koji je još više bio naglašen činjenicom da se staza nalazi i u laganoj udolini. Ubrzo je postalo jasno da će kompletnu infrastrukturu staze biti potrebno obnoviti kako bi se na njoj mogle održavati i utrke formule 1. Kroz godine Estoril je uvijek imao problem sa sigurnošću, a često nije niti prolazio na sigurnosnim testovima koja je FIA zahtijevala od organizatora utrka formule 1...


Formula 1 konačno je stigla 1984. godine i prva velika nagrada Portugala nakon 1960. održana je 21. listopada...



Bila je to zadnja utrka u kalendaru za 1984. godinu. Pred tom utrkom Niki Lauda imao je tri i pol boda prednosti ispred Alaina Prosta i trebao je drugo mjesto kako bi i teoretski osigurao naslov. Prost je na kraju i pobijedio u toj utrci, ali Lauda je zahvaljujući odustajanju Nigela Mansella 18 krugova prije kraja dohvatio to drugo mjesto i osvojio naslov za samo pola boda...najmanja razlika u povijesti formule 1. Sa trećim mjestom svoje treće postolje te godine osvojio je i jedan rookie...Ayrton Senna za upravljačem slabašnog Toleman-Harta...


Iduću veliku nagradu Portugala, 1985. godine obilježio je samo jedan vozač...Ayrton Senna.



Ovaj puta za upravljačem "John Player Special" Lotus-Renaulta. Svoj show započeo je već u kvalifikacijama dohvativši pole position. Dan utrke osvanuo je ogrnut gustim oblacima i gotovo monsunskom kišom. Koliko je to bila dominantna vožnja tog popodneva dovoljno svjedoči činjenica da je u istom krugu sa Sennom završio samo Alboreto u Ferrariju i to sa više od jedne minute zaostatka...peti i šesti na kraju, Mansell i Bellof zaostali su čitava dva kruga za Sennom. Najbrži krug utrke...Ayrton Senna...klasičan hat-trick tog vikenda. Bila je to njegova prva pobjeda u karijeri...

Estoril 1985


1986. godine pobijedio je Nigel Mansell, a 1987. Alain Prost kojem je to bila 28 pobjeda. Tom pobjedom prestigao je tada vodećeg na vječnoj ljestvici sa 27 pobjeda, Jackie Stewarta...


1988. godina donijela je još jednu utrku koja će se dugo pamtiti. U kvalifikacijma svoju dominaciju još jednom su potvrdili vozači dominantnog McLarena te sezone...Prost prvi, Senna drugi...a na trećem mjestu Ivan Capelli u Marchu...bez turba!!! Zapanjujuće...

Utrka je krenula i stala! Andrea de Cesaris ugasio je bolid na startu koji se morao ponoviti...

I utrka je opet krenula...i opet stala! Ovaj put bolid je ugasio Derek Warwick na kojeg je naletio...Andrea de Cesaris...kod navijača poznatiji kao Andrea de Crasharis!

I treći put je ipak malo duže trajalo...Senna je preuzeo vodstvo na oduševljenje portugalske puiblike, ali nije dugo trajalo. Već početkom idućeg kruga na kraju duge ciljne ravnine Prost je izašao iz Sennine zavjetrine i pokušao ga preteći. I uspio je...iako ga je Senna gotovo zaljepio za zid...poslije utrke došlo je do...hmmm, blage izmjene riječi u boksu McLarena u vezi tog događaja. Prost je svoje vodstvo mirno održao do kraja utrke i pobijedio. Na drugom mjestu na kraju sa devet sekundi zaostatka za Prostom našao se nevjerojatni Ivan Capelli u Marchu! U 22 krugu čak je pretekao i Sennu, koji je doduše imao problema sa dovodom goriva i na kraju završio tek kao šesti...

Estoril 1988




Iduća utrka donijela je nekoliko rezultata koje će par momčadi zauvijek pamtiti. Bila je to jedna od onih godina kada su se čak vozile predkvalifikacije za sam nastup u kvalifikacijama. Za utrku u Estorilu bilo je prijavljeno čak 43 vozača. Najbrži u predkvalifikacijama bio je Stefan Johansson u Onyx-Fordu...jedan od meni najljepših bolida kojeg sam ikada vidio uživo...



Utrku je dobio Gerhard Berger u Ferrariju. Jedan od "junaka" bio je Mansell koji je ignorirajući crnu zastavu koju je dobio zbog vožnje u rikverc kroz boks pokušao preteći Sennu i uspio obojicu izbaciti iz utrke. Stefan Johansson završio je kao treći...to je jedino postolje koje je ekipa Onyx-Forda ikada ostvarila. I još jedan milestone kojeg ćemo pamtiti sa te utrke...ekipa koja je bila poznatija zbog svojeg espressa nego svojih rezultata, baš je na ovoj utrci jedini puta u svojoj dugoj povijesti vodila jedan jedini krug! Bio je to Pierluigi Martini za upravljačem Minardi-Forda...

I još jedan zgodan podatak...na prvih deset mjesta utrku su završili vozači iz deset različitih momčadi...

Estoril 1989


1990. godine pobijedio je Nigel Mansell u Ferrariju, a 1991. Riccardo Patrese u Williams-Renaultu. Mansell je nakon jedne godine stanke opet diskvalificiran zbog pogreške mehaničara u njegovom boksu...to je ona čuvena scena kada mu prilikom izlaska iz boksa kotač lagano otpada sa bolida...detalj koji je puno olakšao Senni put do još jednog naslova...

Mansell 1991


Mansell je svoj bijes naplatio iduće godine kada je dominirajući cijelom sezonom u Williams-Renaultu, svoj naslov okrunio pobjedom u Estorilu...



Sa te utrke pamtimo i tešku nesreću Riccarda Patresea koji je neoprezno naletio na stražnji kraj Bergerovog McLarena koji je upravo ulazio u boks...srećom bez posljedica po vozače. Nakon utrke na press konferenciji Senna se dotakao svog omiljenog suvozača Prosta i nazvao ga...kukavicom! :-)

Patrese - Berger 1992


1993. godine pobijedio je Michael Schumacher u Benetton-Fordu. Alain Prost je drugim mjestom i teoretski osigurao naslov svjetskog prvaka. Na ovoj utrci svoj debi za ekipu McLarena imao je čovjek koji će obilježiti McLarenovih idućih devet godina...Mika Häkkinen...


1994. utrkom je dominirao dvojac iz Williamsa...Hill i Coulthard...


David je konačno dočekao i svojih pet minuta slave baš na ovoj stazi 1995. godine...bio je najbolji na kvalifikacijama, ostvario najbrži krug u utrci i osvojio svoju prvu utrku u karijeri...ispred Schumachera i Hilla...




Meni posebno draga, ali nažalost i posljednja utrka za veliku nagradu Portugala koja je vožena na ovoj prekrasnoj stazi održana je 26. rujna, 1996. godine...

Svoju treću pobjedu u debitantskoj sezoni ostvario je Jacques Villeneuve ispred momčadskog kolege Damon Hilla...ali detalj koji ću zauvijek pamtiti desio se u 16 krugu prilikom ulaska u paraboliku prije ciljne ravnine kada je mladi kanađanin sa vanjske strane pretekao Michaela Schumachera...

Villeneuve vs Schumacher 1996


I tako je nažalost trinaesta utrka koja je vožena ovdje bila ujedno i nesretna...teško je za očekivati da će se formula 1 ikada više vratiti na ovu stazu...zaista šteta, jer iako je odvoženo tako malo utrka, bile su ispunjene sadržajem koje na nekim stazama, pa makar se vozilo i sto puta, nećemo nikada vidjeti...

Nama koji smo imali sreću da živimo u vrijeme kada su Estorilom grmili bolidi, na sam spomen tog imena svaki puta javit će se nostalgija i čežnja da makar samo još jednom stanemo na zidić negdje pokraj duge ciljne ravnine i šibani jakim vjetrom promatramo bolide kako prolaze pokraj nas...kada bi barem...


Requested by M.P. :-)

Sic et non!

Dakle...o čemu pisati večeras?

Nekako sam se tiho u sebi nadao da će mi ova četiri Paulanera i... tri Pilsner Urquella dati ideju, al bogami nisu! Onda je možda najbolje da krenem od početka, ali gdje je početak!

Već kad pišem o ničemu, što i nije tako lako kako zvuči, danas mi se desilo nešto jedinstveno! Cijeli dan nisam prozborio niti jednu jedinu riječ! Nitko zvao nije, ja zvao nisam, sam u kući, zaliha cigareta dovoljna za par dana, netom kupljeni six pack i dovoljno sarme za manju svadbu!

Uistinu neobičan osjećaj, nije da ću ga pamtiti cijeli život, al eto i to mi se desilo prvi puta...jasno, tu danas ne računam povremeni razgovor sa svojim alter egom...al taj je pak tolko šutljiv da sam opet pričao sam sa sobom... :-)

Ha, onda nije bilo druge nego već od ranog jutra posegnuti duboko u svoje misli, pronaći inspiraciju i udariti sa kistom po platnu! I bogami krenulo je! Zaista se ne sjećam ovako produktivnog dana pored štafelaja...boje su se ničice jedna za drugom nizale i malo po malo počelo se nazirati nešto i na donedavno praznom platnu! Prava eksplozija boja! Konačno je krenulo...E pur si muove!

Ali ipak...svu svoju današnju inspiraciju bih rado istog trenutka zamijenio...kad bi to bol nekog meni dragom moglo bar za trenutak zatomiti..a ako slučajno čita ove retke nadam se da se više ne ljuti previše na mene...

A to vam je tako...svi ponekad u krivom trenutku kažemo ono što ne bismo trebali...a ja baš posebno spadam u takvu kategoriju...jezik je ponekad brži od pameti...

Obično se uvijek kad mi je malo teže i ne vidim laganog izlaza, sjetim čuvenog govora JFK-a sa sveučilišta Rice, 1962.godine...evo samo jedan mali dio tog govora...danas poznatiji kao "Moon speech"...

"William Bradford, speaking in 1630 of the founding of the Plymouth Bay Colony, said that all great and honorable actions are accompanied with great difficulties, and both must be enterprised and overcome with answerable courage.

If this capsule history of our progress teaches us anything, it is that man, in his quest for knowledge and progress, is determined and cannot be deterred.

There is no strife, no prejudice, no national conflict in outer space as yet. Its hazards are hostile to us all. Its conquest deserves the best of all mankind, and its opportunity for peaceful cooperation may never come again. But why, some say, the moon? Why choose this as our goal? And they may well ask why climb the highest mountain? Why, 35 years ago, fly the Atlantic? Why does Rice play Texas?

We choose to go to the moon. We choose to go to the moon in this decade and do the other things, not because they are easy, but because they are hard, because that goal will serve to organize and measure the best of our energies and skills, because that challenge is one that we are willing to accept, one we are unwilling to postpone, and one which we intend to win, and the others, too."

Uz ove...uvijek tako inspirativne riječi...mislim da je lagano vrijeme da se i ja uputim prema svom krevetu na lagani počinak...sutra je novi dan...i vrijeme je da ponovo progovorim... :-)

srijeda, 19.12.2007.

Sargent`s Venice

Iako sam siguran da ću zbog ovoga vrlo vjerojatno dobiti jezikovu juhu od frendice...u strahu su velike oči! :-)

...ipak ću objaviti večeras par ovih genijalnih slika jednog dragulja na kojeg sam slučajno naišao maločas lutajući kroz svoju pozamašnu kolekciju...ne pravu, na žalost...inače sad ne bih pisao ovo, nek bi se lagano ljuljuškao na jednoj od plaža na Barbadosu... :-)

Riječ je o čuvenom američkom slikaru rođenom u Firenci, Johnu Singeru Sargentu...

Ne bih sad previše govorio o njemu...ako nekoga baš zanima nešto više, evo jednog linka : John Singer Sargent

Ali ono što moram reći je da me već prvi pogled na ovih par venecijanskih veduta uvjerio da gledam nešto drugačije...obično kad gledam slike starih majstora sa motivom Venecije uobičajeno su to uvijek slične slike možda slikane samo malo iz drugačijeg kuta. A pitate se onda po čemu je to Sargent drugačiji? Nije li to isti vrag i na njegovima slikama? Da, vrag je isti, ali perspektiva je samo malo drugačija...on je naime vjerojatno prvi koji je gotovo svoj kompletan opus iz Venecije naslikao iz gondole! Iz tog razloga njegove slike imaju unikatnu perspektivu...zgrade su iste, ali slikane s onih strana koje prije i nisu bile baš viđene...

Uglavnom, ne treba previše govoriti, večeras je dovoljno samo gledati u ove slike...



Unloading boats, Venice



Santa Maria Della Salute




Corner of the church of St. Stae, Venice



Rio dei Mendicanti

subota, 15.12.2007.

Tihi vrisak

Bol i patnja sastavni su dio života svakoga, pa tako i osoba o kojima ovdje pišem. Ali, oprostit ćeš mi dragi čitatelju ako se danas samo na trenutak odmaknem od svojih omiljenih tema i posvetim nečemu drugačijem...sebi i stvarima kroz koje sam prolazio...i još prolazim. Znam da te to, dragi čitatelju, ne zanima previše, ali dopusti mi da to napišem...jer jednog dana i ja ću, kao i ljudi i mjesta o kojima pišem doći u svoje "zlatno doba" i ostati će mi jedino sjećanja...koja ne smiju biti zaboravljena...

Znaš i sam, dragi čitatelju, kako se to dogodi...riječ ili dvije...pogled ili dva...pogodi te strijela i odjednom ništa drugo nije važno. Više nema razuma...srce je to koje sad predvodi dugačku kolonu osjećaja i iznenada kao da više ne vidiš kraj tunela u kojem si se našao. Ne prođe niti trenutak da ne razmišljaš o razlogu zbog kojeg se tako osjećaš i u glavi vrtiš svoje fantazije tražeći način kako da one postanu stvarnost...svaku riječ, svaki dodir, svaki pogled obično shvatiš na krivi način i nađeš se u situaciji da ti patnja razdire srce, ali ne odustaješ...osjećaji ti se vrte kao na filmskoj vrpci...mješaju se depresija, tjeskoba i euforija...a onda, krajičkom oka učini ti se da si ugledao svjetlo na kraju dugačkog tunela u kojem se nalaziš i brzo potrčiš prema njemu...ali već kad si posegnuo prema vratima, ona se odjednom glasno zalupe i shvatiš da je sve bilo uzaludno...i onda si razbijaš glavu tražeći odgovor na samo jedno pitanje : "Zašto?". Ali odgovora na tako jednostavno pitanje nema. I nadam se da ga nikada neće biti, jer...kako bi život bio dosadan kada bi njegov važan dio kao što je ljubav bio tako predvidljiv...

Ali pitaš se dragi čitatelju zašto ja to uopće pričam...tek jedan u nizu onih koje je Venera dotakla i osudila na samo malo patnje...ipak, kako mi je nedavno jedna prijateljica rekla, postoji nešto uzvišeno u neuzvraćenoj ljubavi...ona te makar na jedan trenutak, koliko god on bolan bio, razbudi iz tmurne svakodnevice i podsjeti da si ipak živ, da se svakom danu treba radovati kao novom izazovu u kojem te iza svakog ugla čekaju novi ljudi, novi događaji, nova sjećanja koja ćeš pamtiti dokle god hodaš svojim životnim putem...

Najlakše se predati, ali zašto?

Svakog dana, bio on osunčan ili tmuran trebaš naći novi cilj. Ponekad ćeš odabrati neki koji i nije tako lako dosegljiv, ali možda ćeš ga odabrati ne zato što je lagan, već zato što je težak, što si se odlučio suočiti s njim i izaći snažniji nego dan prije. I ako nas ova kratka ljudska povijest uči nečemu...to je da u potrazi za samim sobom ne postoji neprelazna zapreka...samo je potrebno hrabrosti da se s njom suočiš...

To je odgovor na tvoje pitanje zašto ovo pišem dragi čitatelju. Koliko god da se jadan osjećaš, uvijek iza svega postoji neka poruka. Onoga koji voli nikada se ne smije nazvati nesretnim...pa makar se i radilo o neuzvraćenoj ljubavi uvijek negdje izađe duga. Svojih osjećaja nikada se ne smiješ sramiti niti ih zaboraviti pokazivati onima prema kojima su usmjereni. Možda ćeš u takvim trenucima raditi stvari koje će se činiti glupima, ali to je i očekivano...nekome će se one možda činiti simpatične. I što je najbitnije, život uvijek ide dalje...nikada se ne smiješ predati. Svaka situacija, pa i ova ima ponekad za ishod stvari koje su možda čak i dobre...jer, tko zna...možda te baš tu, negdje iza ugla, čeka netko koga najmanje očekuješ...

Sjetih se sada u ovim trenucima dok pišem ove riječi, jednog stiha Walta Whitmana...

"Now I think there is no unreturn'd love, the pay's certain one way or another. (I loved a certain person ardently and my love was not return'd, yet out of that I have written these songs.)"

Da, dragi čitatelju, u svemu se može naći barem malo inspiracije, pa bile to i teške stvari...

Istina...bol i patnja još uvijek su tu,...ali proći će. Pa i potresi sve sruše, ali se ponovo sve sagradi...što je ovo malo osjećaja...tek samo jedna ljetna oluja koja će se ubrzo utišati i uskoro će opet osvanuti sunce...ipak, samo se tiho u sebi nadam da ovako mala sitnica kao što su bili moji osjećaji neće biti razlog da zauvijek izgubim jednu prijateljicu koja je moj život obasjala poput svjetionika u olujnom moru...

Oprosti mi još jednom dragi čitatelju što sam ti danas oduzeo malo vremena zbog tako nebitne stvari kao što su moji osjećaji...uskoro ću ti se vratiti sa još jednom od priča iz "zlatnog doba automobilizma" i jednom od njegovih junaka...

Evo, baš dok pišem ove zadnje riječi, gledam kroz prozor i vidim da su prvi puta ove zime snježne pahulje zabijelile grad...vrijeme je da svog mladog boxera prvi puta prošetam po snijegu da i on osjeti koju pahulju na svom licu...

Do idućeg čitanja želim ti ugodan san...dragi čitatelju...

<	prosinac, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (18)
Prosinac 2007 (12)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?