Nakon dramatične objave na ovome mjestu prije dva dana kojom je autor obznanio svoju odluku da se na neodređeno vrijeme povlači iz spisateljske aktivnosti, ipak je odlučio to vrijeme provesti u dubokoj meditaciji (hibernaciji...!?) u kartonskoj kutiji koju zove domom kako bi još jednom razmislio o toj svojoj ishitrenoj odluci...
I iako bi da se radi o nekim drugim stvarima ili situacijama vjerojatno podvio rep i pobjegao od straha (chicken...!), ipak je unatoč svemu odlučio da će ovdje i dalje bilježiti svoja razmišljanja i promišljanja o bitnim i nebitnim stvarima...pomračenje uma bilo je srećom kratkotrajno...čemu se uostalom sakrivati. Od toga nikada nitko nije imao osobite koristi, zar ne?
I dakle evo me, opet dišem i pišem punim plućima. A koji je uopće razlog što sam se ipak odlučio nastaviti sa svojim bilješkama na ovom mjestu i da li razloga uopće ima?
Ujutro sam se probudio, kao i obično...vjerojatno bih se osobito iznenadio da je bilo danas drugačije...i krenuo prema kupaonici da se malo sredim nakon nemirnog sna. Kada sam digao svoje blijedo lice i pogledao u ogledalo, na tren mi se učinilo kao da me promatra neki stranac, a ne lice koje gledam već tridesetak godina. I na neki način ta me scena natjerala da se zamislim i poslije uz jutarnju kavu malo razmislim što bi mogla značiti...
Razmišljanje se protegnulo i malo duže od jutarnje kavice, pa čak i do ovog trenutka kada pišem ove riječi. I da li sam nakon silnog "razbijanja" glave došao do nekog zaključka? Zapravo i da.
Letimično sam danas preletio preko svojih nedavno napisanih tekstova i moram priznati da sam čak i ja ostao iznenađen nekima od njih. Na prvi pogled možda bi se stekao dojam da sam upao u tešku depresiju i da se osjećam kao posljednje drvo u nekada bogatoj šumi. Ali ipak nije tako...tek sam danas postao toga svjestan. Koliko god da su me u posljednje vrijeme potresli neki događaji, oni su me zapravo promijenili na vrlo dubok i potpun način. I da budem iskren, ovo nije prvi puta kako sam se našao u nekom teškom razdoblju, ali nikada prije nisam reagirao na ovakav način. Obično bih se prije zatvorio u svoju čahuru i čekao da vrijeme odradi svoje. Ali ovaj puta sve sam izbacio iz sebe i jedan dio tih izbačenih emocija pretočio se i u neke od postova na ovom blogu koji me zaista svaki dan iznenađuju. Ha, jedino što sam pisao u posljednjih dvadestak godina bili su poslovni memorandumi i školske zadaćnice...i nije to jedina stvar koju sam otkrio. Postoji još jedna, ali ona je previše osobna kako bih pisao o njoj na ovome mjestu, a i ne tiče se samo mene...a ona me možda i najviše iznenadila od svih u posljednje vrijeme...
I ne samo to, možda sam u jednom od tekstova spomenuo kako ovu godinu neću pamtiti kao osobito uspješnu i da ću je vjerojatno zaboraviti čim sat otkuca ponoć za par dana. Ali to ne može biti dalje od istine!
Ove godine sam između ostaloga nakon dugih godina lutanja otkrio svoj slikarski stil...i to na apsolutno nevjerojatan način! Već samo taj podatak bio bi dovoljan da ovu godinu držim kao kap vode na dlanu i da je zauvijek pamtim. Poslovno možda i nije bila najuspješnija, ali to je samo posao...nikada mi materijalno nije bilo na prvom mjestu i nadam se da i neće...i nimalo ne zavidim ljudima kojima je posao jedino zadovoljstvo. A gdje su tek ostali događaji? Nakon dugog niza godina bez sporta zbog ozljede koja me mučila opet sam se vratio svom voljenom sportu...zbog puta je nažalost taj doživljaj bio malo skraćen, ali to niti na koji način ne umanjuje vrijednost tog doživljaja! I ono najbitnije na kraju...neke sam ljude ponovo vidio nakon dugo vremena i zaista je bilo lijepo družiti se opet s njima...a neke sam upoznao po prvi puta. Zbog njih sam možda i ponajviše zahvalan jer oni su ti na koncu koji su me na neki način i usmjerili kako bih danas sjeo i dobro razmislio kako stvari zapravo izgledaju...uvijek postoji iskra koja upali plamen, ali obično je nikada ne zamjetiš dok ne bude prekasno...
I možda je sve ovo gore navedeno, a što je samo djelić onoga o čemu sam danas razmišljao, razlog što mi se danas ujutro učinilo kao da me stranac promatra iz ogledala. Jer zaista...kada se sjetim Black Onyxa koji je hrabro krenuo u ovu godinu i sada...kada gledam onog koji će je zatvoriti, razlika je itekako primjetna...ne u ljepoti, naravno...ona je odavno nestala na ovom starom licu! :-)
Nego u drugim stvarima koje su ipak po mom skromnom mišljenju puno bitnije od nje...
I zato se već sada...večeras...veselim svim novim izazovima koji stoje ispred mene, pa makar me oni suočili i s novim patnjama...ali život je takav, pa i nakon svake patnje slijedi veselje, zar ne?
Post je objavljen 28.12.2007. u 20:26 sati.