Unatoč pravom božićnom ugođaju koji trenutno tvori ovaj snijeg koji nemilo zatrpava zagrebačke ulice i unatoč mojem starom dobrom običaju da prije Božića pogledam "It`s a wonderful life" sa Jamesom Stewartom, ja sam ipak popodne pogledao novi filmić Willa Smitha "I am legend"...uglavnom, ne bih ga baš previše preporučio...postoje i puno bolji načini da se provede dva sata...
Ali ipak, zahvaljujući tom filmu, koji se događa u post-apokaliptičnom New Yorku, na pamet mi je palo pitanje koje mi je jedna prijateljica postavila prije mjesec i nešto dana, a koje sam gotovo potpuno zaboravio. A pitanje, iako naizgled vrlo jednostavno, zahtjeva malo dublje promišljanje i odgovor ne može biti ni u kojem slučaju jednostavan...a možda i može?
Ah da, zaboravio sam napisati koje je to pitanje bilo. E pa evo ga :
"Da je sutra kraj svijeta i da ti je ostao samo taj jedan dan, kako bi ga proveo?"
I nije baš tako jednostavno, zar ne?
I možda mislite da ovo i nije najbolji trenutak kada bi se moglo odgovoriti na ovakvo pitanje, jer ipak je tek par sati do Božića. Ali možda je baš blizina samog Božića i duha kojeg on donosi baš pravo vrijeme da se razmisli o odgovoru na ovo pitanje, jer moj odgovor neće se previše razlikovati od onoga što i inače radimo u ovo doba godine...
Još bih samo volio napomenuti da ću u idućim hipotetskim mislima zamisliti kako sam taj dan dočekao u vezi s nekom prekrasnom djevojkom ili čak u braku (da, da, znam, to je trenutno čak i meni teško zamisliti!), ali bez djece, jer zaista ne bih volio da baš moja djeca moraju dočekati kraj svijeta svojim očima...
I dakle, kako bi to izgledalo?
Kao prvo, moram reći da je u ovih tridesetak godina koliko sam dosada poživio bilo i uspona i padova, ali sve me je to oblikovalo kao osobu kakva sam sada i iako uvijek ima stvari kojima niste bili baš previše zadovoljni, ne bih previše toga mijenjao. Bio je to dobar život, a ono najbolje u njemu tek tek slijedi...
I kada bih se konačno probudio tog posljednjeg dana, prvo bih izrekao jedno tiho hvala onome koji nas sve prati negdje daleko iznad i zahvalio mu što mi je pružio priliku i podario mi ovaj dar života da ga iskoristim na način koji sam smatrao da je najbolji...
Probudio bih svoju dragu i zajedno bismo popili našu omiljenu jutarnju kavu...
Zatim bismo se na kratko rastali kako bi svatko od nas proveo barem jedan dio tog dana sa svojom obitelji...i rekli im možda sve ono što smo im oduvijek htjeli reći, ali nikada nismo imali priliku...ili hrabrosti da im kažemo...
Onda bih nazvao sve svoje drage prijatelje s kojima sam proveo mnoge lijepe trenutke i kroz smijeh bismo se prisjetili svih svojih zajedničkih zgoda i nezgoda...i zahvalio bih se što su mi dali priliku da se i u teškim trenucima mogu na nekoga osloniti...
Još jednom bih onda prošetao našim vrtom i zadnji puta uredio neke od egzotičnih biljaka koje se tamo kriju...i poslije toga sjeo na svoj bicikl i provozao se pored obližnje rijeke koja prolazi kroz mjesto...
Možda bih ako stignem dok sam još sam, posljednji puta umočio kist u jednu od boja na paleti i povukao par poteza na platnu da završim i tu svoju završnu sliku...
Onda bismo zajedno u to kasno popodne spremili naše omiljeno jelo i pojeli ga uz naše omiljeno piće...legli bi u krevet i posljednji puta vodili ljubav...i onda bih je primio za ruku i prošetali bismo do vrha omalenog brežuljka u blizini naše kuće.
Na vrhu tog brežuljka pogledao bih je u oči i rekao koliko mi je značila u životu i zahvalio na svemu što mi je pružila...
I možda bi mi onda pogled samo na čas odlutao prema kraju horizonta gdje se lagano sunce povlači na svoj vječni počinak. Brzo bih se okrenuo i posljednji je puta poljubio i čvrsto zagrlio...baš u trenutku kada je i posljednju sunčevu zraku progutala tama...
The end. Kraj svijeta. Nema više...
I to bi bilo to. Bez prevelike mudrosti....samo one stvari koje i inače volim raditi...i pitam se onda...
Zašto ih ne radim svaki dan?
Post je objavljen 24.12.2007. u 23:14 sati.