Krenuo sam pisati nešto drugo, ali kad sam počeo tipkati novi tekst shvatio sam da je već minulo tjedan dana od mog "tihog vriska"...vrijeme zaista ponekad prebrzo prolazi...
I sjetio sam se obećanja koje sam dao sam sebi da ću barem jednom tjedno svoje osjećaje pustiti s lanca kako me ne bi izjeli iznutra...i barem ih na trenutak izbaciti iz sebe, makar u ovom obliku...
Samo žalim za jednom stvari...što se jučer nije navršilo tjedan dana od tog teksta...onda bi ovaj kratki osvrt vjerojatno prštao optimizmom i toplim riječima, ali danas u ovako apsolutno groznom danu za tako nešto nisam nikako sposoban...
Da, znam da nisam prvi niti zadnji koji se ovako osjeća, ali to mi i nije neka utjeha...i znam da će biti još mnogo stvari koje će me do kraja života vjerojatno boljeti možda i više od ove boli, ali ne želim o tome razmišljati....o njima ću razmišljati kada se i ako se pojave. I mislio sam da će sa svakim danom koji prođe biti sve lakše i da ću lagano postajati sve snažniji, ali to se ne dešava. Ovoga trenutka osjećam se kao da sam na nekom velikom ""roller coasteru", ali koji ide vrtoglavo samo prema dolje...kvragu, pa čak se ne usudim više stati na vagu...imam osjećaj da bi me već sada malo jači povjetarac otpuhnuo kao perce...
I zašto mi se ovo nije desilo negdje u proljeće ili negdje u ljetu? Osim jedne osobe nitko zapravo pojma nema kako mi je ovog trenutka (ako i ona uopće zna), a kad se sjetim da je Božić pred vratima i da će ovu kuću koja je blago rečeno prometna već od sutra početi pohoditi čestitari, zaista ne znam kako ću idućih par dana uspjeti zadržati smiješak na licu pretvarajući se da je sve u redu...kada bih barem mogao prespavati idućih par dana...
Geez! A onda slijedi i doček nove godine...isti vrag opet ispočetka. Sve mi se boljom čini zamisao da iduću godinu dočekam u svom krevetu uz Dos Passosa ili Bradbury-a...bez lica koja ne želim vidjeti i bez riječi koje ne želim čuti...
Već kad sam spomenuo riječi, danas su me pohodili neki prijatelji...a nisu mogli gori dan odabrati. Stigao sam kući negdje oko jedan i od onda uglavnom sjedio u tišini osjećavši se kao budala...nije bilo baš ništa što mi se dalo raditi, a onda su stigli oni...i naravno, rekao sam neke stvari koje nisam smio reći, a samo zato što nije bio njihov glas taj koji sam danas htio čuti...a donijeli su mi tako prekrasan dar...mislim da im se još večeras moram ispričati iako vjerojatno nisu to shvatili tako loše kao ja :-(
Nekako sve više imam osjećaj da se ne želim riješiti ove patnje. Kao da sam naviknuo na nju i plašim se onog nepoznatog što me očekuje poslije...i možda se baš zbog straha od nepoznatog držim ovoga što mi je sada normalno...
Ha! I još mi sad sa radija grmi "Perfect day"...koje li ironije...
Mislim da više stvarno ne znam što bih napisao, osjećam se potpuno prazan, a ionako sam vjerojatno jedina osoba kojoj je stalo do ovih riječi. Ali neka...nikada ne znaš da li će se ovako nešto opet ponoviti. I baš zbog toga, drago mi je što bilježim ove svoje "drame", jer ako se zaista više ne ponove, a toplo se nadam da hoće (ali drugi puta s malo drugačijim završetkom), uvijek ih vrijedi pamtiti kao dragocjenu uspomenu i samo još jedno iskustvo više...
Sada ću ipak nazvati svoje prijatelje i ispričati im se, a poslije se posvetiti njihovom daru (briljantni set od 5 DVD-a sa većinom izdanja kultnog "Blade Runnera" uključujući i najnoviji final cut Ridleya Scotta!)...a ako me to malo oraspoloži možda ću kasnije večeras u par riječi opisati svoje impresije nakon gledanja tog remek djela...po ne znam koji put...
Post je objavljen 22.12.2007. u 20:26 sati.