Primicanje katastrofa

nedjelja, 17.02.2008.

Daytona 500

Ah, Daytona 500...kako me naziv te fantastične utrke vraća u najranije djetinjstvo...i kao što nekome rekoh jučer, prije par godina desilo mi se nešto što je na neki način okrenulo nekakav prekidač u mojoj glavi i iznenada sam počeo pamtiti stvari...bitne i nebitne...i ne samo pamtiti, već je s tom promjenom došla i bujica sjećanja koja seže u sam osvit mog postojanja (takve stvari se obično dogode u starosti, hmm)...

A ta bujica donijela je i sjećanje na beskrajne sate koje smo provodili kao djeca igrajući se s našim malenim autićima u pijesku...i imenom utrke koja nas je već onda pratila. Kako i zašto...ne znam...možda iz nekog filma, možda iz ustiju mog oca koji je bio, blago rečeno fanatik za sve vrste auto-moto sporta, ali u konačnici, to i nije toliko bitno...

Ta utrka već mi dugi niz godina predstavlja onaj dan kada je došlo vrijeme da se probudim iz zimskog sna...i predstavlja proljeće još jedne sezone oktanskih događanja koja su pred nama... zapravo samo kao uvod u Formulu 1 koja starta za manje od mjesec dana...

Ali već kad sam spomenuo F1, ove će se godine desiti za mene nešto potpuno novo...pa čak i strano...naime, većinu utrka ove sezone neću gledati uživo! To je nešto što ove godine nisam baš planirao, ali svaka promjena je obično dobro došla, zar ne...posebno ako prema razlogu te promjene osjećam jednaku, ako ne i veću "ljubav"...ovaj put ipak nije riječ o ženi, iako se ne bih osobito bunio i da jest, ha! (upornost se valjda isplati...tko zna, možda me i u tom segmentu ove godine nešto iznenadi...?)

Razlog su naravno softball i baseball koji će me ove godine gotovo svakog vikenda do kraja devetog mjeseca (možda i duže...) udaljiti od moje dosada omiljene nedjeljne zanimacije...zaključavanja u dnevni boravak i urlanja prema tv ekranu iduća dva sata za vrijeme utrke...urlanja prema nekome tko zapravo uopće i ne zna da ja postojim...hmm, ovako kad to napišem i ne zvuči pretjerano zanimljivo, ali o razlozima zašto volim taj sport već je bilo riječi u jednom od prošlih postova, pa ih neću još jednom ponavljati...

Ali to nije sve...ove godine planirao sam otići i na jednu od utrka, ali ipak sam od toga odustao...još je dovoljno godina preda mnom da ponovno okusim i to zadovoljstvo...ako ne i za moj još uvijek neispunjeni san...Daytona Beach polovicom drugog mjeseca...

Zapravo su ove godine zapuhali neki novi vjetrovi u mom životu i to u većini slučajeva baš u onim smjerovima kuda ja to i želim...i za sad uspješno plovim razapetim jedrima uz njih...bilo je raznih vjetrova i prošle godine, ali nisu baš svi oni puhali u željenim smjerovima...

Ali o tome više možda neki drugi put...večeras je ipak...Daytona 500...

17.02.2008. u 16:19 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 11.02.2008.

Harmonija života...

Nakon jedne kratkotrajne kreativne pauze (srećom samo u vidu postova na blogu ), ipak je opet došao trenutak da nastavim s onim što mi je u posljednje vrijeme gotovo postala svakodnevna rutina...

Dakle, pogledao sam neki dan jedan predivan novi film...zove se "The bucket list"...uostalom, kako bi i film u kojem glume stari dobri Jack Nicholson i jedan od mojih omiljenih glumaca, Morgan Freeman, mogao biti loš...svakako ga preporučujem...još nije pristigao u naša kina, a i ne znam kad će...a ako se ne rasplačete gledajući ga, ozbiljno ću se naljutiti na vas...

Zašto uopće spominjem taj film?

Pažnju mi je privukla jedna rečenica koja zadire malo dublje u povijest čovječanstva...skroz tamo u doba stare egipatske kulture :

"Stari Egipćani imali su divno vjerovanje u vezi smrti. Kada im je duša odlazila, Bog bi im postavio dva pitanja...od odgovora zavisi da li će biti primljeni kod njega.

Da li si pronašao radost u životu?

Da li je tvoj život donio sreću drugima?"

Što se mene tiče...trenutak kada ću moći odgovoriti na ta dva pitanja još je nadam se jako daleko ispred mene (čitajte me za kojih 130 godina)...

Samo, jesu li to uistinu dva pitanja?

Nije li to zapravo jedno pitanje, jer po mom mišljenju jedno bez drugoga ne ide...

Ali...svejedno se moram zapitati što je to zapravo radost u životu i kako znamo da smo je pronašli. Naravno, na to pitanje nemoguće je odgovoriti...mogu govoriti jedino u svoje ime jer svatko od nas ima svoje male želje, svoje male radosti i stvari koje možda sada nemamo, ali za kojima žudimo i koje su možda baš ono što nam nedostaje kako bismo ispunili svoje živote i dosegli jedan sklad kojeg želimo...

Da li je radost možda onaj trenutak kada vam se rodi dijete...ili gledanje njegovog odrastanja? Ili možda nešto manje suptilnije poput odlaska na kavu sa prijateljima? Možda je radost onaj trenutak kada umorni i loše volje dođete kući s posla, a tamo vas dočekaju nježne riječi i zagrljaj voljene osobe?

...ili je možda radost kada ležite na plaži malog otočića negdje usred oceana i uz harmoniju glasova i instrumenata iz najljepšeg kvarteta ikad skladanog, Verdijevog "Bella figlia dell`amore", gledate eksploziju boja u predivnom zalasku sunca...

Sve su to radosti...istina je...ali uglavnom samo trenutne. A vjerujem da to nije ono za čime tragamo. Mislim da ipak tragamo baš za tom harmonijom svega onoga što je gore navedeno...ili možda ne?

Nekako mi glavom prolazi misao kako bih mogao reći da sam pronašao radost u onom trenutku kada bih izrekao :

"Razumijem. Sve razumijem."

Mislim da je to najvažnija rečenica koju itko može izreći, jer zapravo je smisao cijelog života u razumijevanju svega onoga što nas okružuje. I kad to shvatimo onda ćemo možda u svemu oko sebe naći radost, makar to bile i najsitnije stvari...

...i jednom kada i mi u sumrak svojih života stanemo pred boga koji će nas mrko pogledati i postaviti ta dva pitanja, reći ćemo sami sebi :

"Uopće se ne plašim...zbog toga što sve razumijem..."

11.02.2008. u 22:43 • 1 Komentara • Print • #

srijeda, 30.01.2008.

Requiem...

Nekoć davno, Voltaire je u svom Memnonu rekao :

"Naš maleni zemaljski globus je ludnica tih stotinu tisuća milijuna svjetova."

I jučer sam imao osjećaj da je u mojoj glavi baš jedna takva ludnica. Kao da su se u njoj sakupila sva ta lica sa svih tih stotinu tisuća milijuna svjetova...i napravio sam nešto što nikako nisam žalio. Ali, napravio sam to... i sada je prekasno za kajanje. Nažalost, ne postoji način na koji bih se mogao vratiti i ispraviti to svoje djelo...iako bih to silno želio...ali sada mogu jedino živjeti u nadi da ipak nije sve nepovratno izgubljeno...if only...

Na neki način dan mi je ipak popravila večer koju sam proveo u prekrasnom društvu svojih prijatelja, večer koja mi je ipak omogućila da barem na maleni trenutak zaboravim svoju tugu. I kroz tu večer koja je protekla u prosipanju mnogih životnih mudrosti, dotakli smo se i nekih mojih osobina...i mana...

I u jednom trenutku rekao sam nešto za što smatram da je ipak moja najveća mana :

"Znate, mislim da je moj najveći nedostatak taj što ne znam reći ne."

I odgovorili su mi :

"U pravu si. To ti je najveća mana. Plemenit si i dobra srca i zato te to i toliko koštalo u životu."

I u pravu su...znam da su u pravu...ali ja se ne želim mijenjati.

To je ipak nešto čime se ponosim i nikada mi nije teško nekome priskočiti u pomoć kada god to netko zatraži, bez obzira o čemu se radilo. Oduvijek je bilo tako. I uvijek se osjetim sretnim kada god sretnem nekoga sličnog, jer od malena me prati osjećaj kao da sam lutalica u ovome svijetu. Kao što je i naša cijela vrsta bila od samih početaka. Svi mi bili smo lutalice. Možda smo poznavali stabla koju su nas okruživala u našoj neposrednoj bilizini...ali to je bilo sve što smo poznavali. I ovisili smo jedni o drugima. Jednostavno iz razloga kako bismo preživjeli. I radili smo zajedno kako bismo sebe zaštitili od svega što nas je okruživalo...od lavova i hijena...ali s vremenom i među nama počele su se pojavljivati hijene...i njih je bilo sve više...

I ja sam više puta iskusio njihov ugriz, ali još uvijek sam tu i borim se protiv njih...i borit ću se dokle znam za sebe...jer konačna je nagrada vrijednija od svakog od tih ugriza...

I uvijek ću vjerovati da u svakome od nas postoji iskonska dobrota...iako nas možda razdvajaju ogromne udaljenosti...jednake onima koje razdvajaju i same zvijezde...ali možda su te udaljenosti i spasonosne. Svi smo mi, baš kao i te zvijezde, udaljeni jedni od drugih. Ali postoje i oni za kojima tragamo koji se izdvojenosti oslobađaju zbog mudrosti i dovoljno znanja u sebi kako bi premostili taj bezdan i pronađu nas kako bi zajedno zakoračili prema jednom sigurnom putovanju od zvijezda do zvijezda...prema novom početku...

30.01.2008. u 03:00 • 3 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 28.01.2008.

One giant leap...

Večeras sam odlučio malo prošetati kroz ovu studenu zagrebačku noć...i gdje god da sam pogledao oko sebe vidio sam samo ulice i pločnike, parkirališta i automobile i vrlo rijetko poneko stablo ili vlat trave ili bilo kakvu životinju...osim naravno ljudi...

Kada sam digao pogled, jedva sam mogao kroz jarka svjetla velegrada razabrati pokoju zvijezdu...kako smo samo u to kratko vrijeme preobrazili Zemlju za našu korist i ugodu. No, kad bolje razmislim, samo na nekoliko kilometara gore ili dolje nema ljudi...osim tog jednog tankog sloja života na samoj površini naš je utjecaj na svemir gotovo ravan ništici...

Koliko je još potrebno da zakoračimo iz ove naše kolijevke i uputimo se ljestvama prema nebesima...

Da li smo uopće spremni za takav pothvat?

Ponekad se pitam gledajući i slušajući sve ono što se događa oko nas izazivaju li ti događaji možda lepršanje zastava upozorenja...

Jer kako ćemo krenuti u tako nešto ako nismo sposobni dovesti u red čak niti naš vlastiti svijet, mi koji smo rastrzani suparništvima i mržnjom, koji ubijamo jedni druge ne samo zbog ljutnje i nepažnje, već i zbog čistog ubijanja. Ako nastavimo nagomilavati samo moć, a ne mudrost, zasigurno ćemo uništiti sami sebe...jer to je na koncu samo stvar jednog prirodnog odabira. Ako postanemo samo malo nasilniji, još veći u neznanju i sebičniji no što smo to bili do sada, gotovo je sigurno da nećemo imati budućnosti...

I kakav nam onda izbor preostaje?

Živjeti u znanju ili neznanju?

Imam neku čudnu pomisao da znanje uvijek ima prednost pred neznanjem. I daleko je bolje prigrliti tešku istinu nego umirujuću bajku...

Ali jednog dana...jednog dana...u vrlo bliskoj budućnosti...

Morati ćemo napraviti taj korak, jer ako je u pitanju naše dugoročno preživljavanje, možda baš na nama i našoj generaciji leži odgovornost za našu vrstu da krenemo na druge svjetove...i to preuzimanje odgovornosti je naćin na koji možemo ponovno smočiti naša stopala kada ponovno budemo spremni ući u svemirski ocean...

...a kada se proširimo kroz njega, onda će sve biti moguće. I tada će čovječanstvo, ili njegovi inteligentni potomci, moći živjeti dalje unatoč propasti Zemlje...unatoč propasti Sunca...unatoč čak i propasti svemira...

I to je cilj kojemu moramo težiti!

Kada bismo ga bar mogli ostvariti!

28.01.2008. u 00:47 • 5 Komentara • Print • #

nedjelja, 27.01.2008.

Circuit Bremgarten

Kako se polako bliži dan kada će opet bolidi zagrmiti stazom, vrijeme je da opet jedan post posvetim i onome zbog čega sam pokrenuo ovaj maleni blog...isprike svima koji su možda i danas očekivali još jedan tekst iz kategorije "pocket full of dreams"...ali ubrzo će opet stići...

Danas ću se prisjetiti jedne od legendarnih staza na kojoj se vozilo u sam osvit svjetskog prvenstva...i gdje se već više od pedeset godina umjesto milih zvukova bolida čuje samo umirujuće cvrkutanje ptičica...

Circuit Bremgarten bila je staza dužine 7.28 km smještena u šumi sjeverno od Berna u Švicarskoj...

Prvi puta na njoj se vozilo 1931. godine. Izgrađena je za potrebe utrka u motociklizmu, ali već 1934. godine na njoj je odvožen i prvi Swiss Grand Prix kojeg je osvojio Hans Stuck Sr. u Auto Unionu. I već na toj prvoj utrci desilo se ono po čemu je Bremgarten bio poznat. Utrka je odnijela život britanskog vozača Hugha Hamiltona. Iako na prvi pogled kada se gleda njen izgled staza i ne djeluje previše opasno, cesta na kojoj se vozilo bila je gotovo čitavom dužinom obrubljena gustom i visokom šumom. Šuma je bila i razlog što je vidljivost bila izrazito loša, a i same promjene u površini kojom se vozilo dovelo je do toga da je Bremgarten ubrzo bio smatran za jednu od najopasnijh staza u Europi...posebice po kiši...

Uostalom da ne pričam previše o tome...evo jedne simulacije koja zorno to prikazuje...zastrašujuće!

Bremgarten (One lap around)...

Pobjednici predratnih utrka bila su uglavnom samo velika imena automobilizma...što i priliči težini te staze, ono što danas nazivamo vozačkom stazom...Caracciola, Rosemeyer, Lang...

1950. godine, Bremgarten je bila jedna od staza na kojoj se vozilo novoformirano svjetsko prvenstvo formule 1. Prvu utrku osvojio je Nino Farina koji je kasnije te godine postao i prvim svjetskim prvakom...

Ukupno je odvoženo pet utrka za svjetsko prvenstvo...posljednja je održana 22. kolovoza, 1954. godine...pobjednik te utrke bio je Juan Manuel Fangio...

Zbog tragedije koja se desila na utrci 24 sata Le Mansa 1955. godine kada je poginulo 82 gledatelja, švicarska je vlada donijela proglas po kojem se u toj zemlji zabranjuje svaki vid auto-moto sporta...proglas koji vrijedi još uvijek i danas...

27.01.2008. u 13:24 • 0 Komentara • Print • #

subota, 26.01.2008.

Postojanost sjećanja...

Ne postoji bolji način kako započeti današnji post nego sa jednom pjesmom...koja možda najbolje opisuje ono čemu sam jučer svjedočio...

Elvis Presley - Memories

Bilo je to jučer jedno putovanje...putovanje u krajeve kojima nikada nisam kročio. U krajeve gdje je nekoć davno moja majka rođena i gdje je provodila svoja ljeta u najranijoj mladosti. Jedno putovanje u nepoznato na kojem me na svakom koraku čekala poduka iz skromnosti...

Cjelim putem slušao sam njene riječi kako se raduje što će opet vidjeti svoju rodnu grudu...i prisjetiti se pogledom na tu kućicu u cvijeću svih onih bezbrižnih dana koje je provela tamo...

Maleno je to mjesto koje danas više ne postoji na zemljovidu...tek jedno ime koje se jedva čujno danas čuje poput jeke iz daleke prošlosti...koju gotovo više nitko ne pamti...

I vozeći se starom cestom, odjednom sam čuo :

"Evo nas, stigli smo. Stani ovdje pored ceste."

Pogledao sam oko sebe tražeći cvijeće, ali njega nigdje nije bilo. Jedino što sam vidio na tom omalenom brežuljku bila je nekakva ruina obrasla divljim bršljanom i zarasla u neprohodnu visoku travu...ali to je bila ta kućica...kućica u cvijeću gdje su se nekoć mogli čuti radosni glasovi i smijeh djece koja su trčeći uživala u prekrasnom pogledu koji se stere sa tog brežuljka...

Pogledao sam prema majci koja je u tišini gledala prema toj ruševini i odjednom je nestalo radosti s njenog lica...iznenada je zaronila u najdublje vode svog sjećanja i počela neutješno plakati...plakati za svojim izgubljenim djetinjstvom...

I što čovjek uopće može napraviti u takvom trenutku?

Mislim da ne postoji niti jedna riječ koja bi mogla utješiti nekoga u takvoj situaciji...to je ipak nešto što svatko od nas nosi u sebi i što će prije ili kasnije isplivati na površinu...ali ipak takve trenutke treba cijeniti. Jer osim što smo tek jedna malena mrvica u beskrajnosti prostora, mi trajemo tek tren u neizmjernosti vremena. I zbog toga je svaki trenutak kojeg pamtimo ili oni koje zaboravimo, ali kojih se sjetimo, nešto najvrijednije što nosimo u sebi. To je nešto od čega se sastojimo i što nas je napravilo ovakvima kakvi jesmo danas...i kakvi ćemo biti sutra...

Možda nam se ponekad desi da svoja sjećanja potisnemo tako duboko da ih možda smatramo tek za puke snove ili viziju nečega što bismo željeli...a ako je tome tako važno je znati kakve su to vizije. One često postanu proročanstva koja vode duhovnom ispunjenju.

I priznajem da je taj jučerašnji događaj pokrenuo nešto u meni...nešto o čemu i nisam previše razmišljao. Dosada mi je uvijek pažnju stalno odvlačila unutrašnja plima primisli i ideja, pa bih obično zanemario sve ono što me okružuje. Ali sada ću konačno početi prisluškivati uokolo sebe i druge glasove iz kozmičke fuge. Imam osjećaj kao da mi je novi svijet s druge strane vratiju. A sada znam i kako ih otvoriti...

I ne znam kako inače izgledam drugima, ali sebi se ponekad činim poput malenog dječaka koji se igra na obali mora i zabavlja se ponekom pronađenom školjkom, dok se preda mnom pruža jedan veliki i neotkriveni ocean istine...

...i osjećam dašak vjetra što puše među svjetovima...

26.01.2008. u 12:36 • 1 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.