Primicanje katastrofa

ponedjeljak, 28.01.2008.

One giant leap...

Večeras sam odlučio malo prošetati kroz ovu studenu zagrebačku noć...i gdje god da sam pogledao oko sebe vidio sam samo ulice i pločnike, parkirališta i automobile i vrlo rijetko poneko stablo ili vlat trave ili bilo kakvu životinju...osim naravno ljudi...

Kada sam digao pogled, jedva sam mogao kroz jarka svjetla velegrada razabrati pokoju zvijezdu...kako smo samo u to kratko vrijeme preobrazili Zemlju za našu korist i ugodu. No, kad bolje razmislim, samo na nekoliko kilometara gore ili dolje nema ljudi...osim tog jednog tankog sloja života na samoj površini naš je utjecaj na svemir gotovo ravan ništici...

Koliko je još potrebno da zakoračimo iz ove naše kolijevke i uputimo se ljestvama prema nebesima...

Da li smo uopće spremni za takav pothvat?

Ponekad se pitam gledajući i slušajući sve ono što se događa oko nas izazivaju li ti događaji možda lepršanje zastava upozorenja...

Jer kako ćemo krenuti u tako nešto ako nismo sposobni dovesti u red čak niti naš vlastiti svijet, mi koji smo rastrzani suparništvima i mržnjom, koji ubijamo jedni druge ne samo zbog ljutnje i nepažnje, već i zbog čistog ubijanja. Ako nastavimo nagomilavati samo moć, a ne mudrost, zasigurno ćemo uništiti sami sebe...jer to je na koncu samo stvar jednog prirodnog odabira. Ako postanemo samo malo nasilniji, još veći u neznanju i sebičniji no što smo to bili do sada, gotovo je sigurno da nećemo imati budućnosti...

I kakav nam onda izbor preostaje?

Živjeti u znanju ili neznanju?

Imam neku čudnu pomisao da znanje uvijek ima prednost pred neznanjem. I daleko je bolje prigrliti tešku istinu nego umirujuću bajku...

Ali jednog dana...jednog dana...u vrlo bliskoj budućnosti...

Morati ćemo napraviti taj korak, jer ako je u pitanju naše dugoročno preživljavanje, možda baš na nama i našoj generaciji leži odgovornost za našu vrstu da krenemo na druge svjetove...i to preuzimanje odgovornosti je naćin na koji možemo ponovno smočiti naša stopala kada ponovno budemo spremni ući u svemirski ocean...

...a kada se proširimo kroz njega, onda će sve biti moguće. I tada će čovječanstvo, ili njegovi inteligentni potomci, moći živjeti dalje unatoč propasti Zemlje...unatoč propasti Sunca...unatoč čak i propasti svemira...

I to je cilj kojemu moramo težiti!

Kada bismo ga bar mogli ostvariti!

mene muči ono vječno pitanje.... kad se sudariš s ljudskom istinskom glupošću ili točnije rečeno ljudskom željom koja se svodi isključivo na vlastitu korist ... da li se boriti i pokušati promijeniti dijeliće ovog svijeta ili jednostavno se okrenuti prema nečemu što će donijeti sreću tebi i drugima i upotrijebiti svoju energiju na ljude i stvari koji će to cijeniti i shvatiti. Uvijek me muči ono konačno kad odustati promijeniti ljude i kad ih ostaviti da se koprcaju u vlastitom besmislu i zloći...

majčina dušica • 28.01.2008. u 16:14

Nevjerojatno je kako proteklih nekoliko sati intenzivno razmišljam baš o nečemu sličnom onome što si napisala u svom komentaru...

I ja se pitam gdje je ta granica dokle se valja boriti i kada odustati. I mislim da smo nas dvoje dosta slični u tom pogledu. U nekakvom dugačkom lancu sreće, obično sebe uvijek stavimo na posljednje mjesto. I kada dođe red i na nas da je malo okusimo, obično je baš ta karika koja nas dijeli od kraja najslabija i ona pukne...i opet sve ispočetka...

Ipak bi možda i sebe ponekad mogli staviti na prvo mjesto, a ne se brinuti samo o drugima i o tome kako će oni misliti o nama. Znaš i sama koliko si često bila u situaciji da si nekome dala sve što imaš, a kada si natrag tražila samo maleni djelić toga, obično si naišla samo na visoki zid...ali svejedno ti je bilo teško to prekinuti jer si se uvijek plašila kako će to nekoga previše povrijediti...

I možda je jednostavno došlo vrijeme da se i mi počnemo tako ponašati...ili kako si rekla da svoju energiju ipak usmjerimo prema drugima koji će to bolje cijeniti i shvatiti...

Ja ipak mislim da sam u ovo današnje kasno popodne nakon dugog razmišljanja pronašao granicu jedne svoje borbe...i odustao sam od nje...

Život je ipak prekratak kako ne bih iskusio sve njegove čari i zato se bacam naglavačke prema novim izazovima koji me očekuju...

Primicanje katastrofa • 28.01.2008. u 18:10

Živjeti u neznaju ili znanju?

Tražeći sebe • 29.01.2008. u 22:26

@ Tražeći sebe

Što se tiče te moje misli, zapravo u njoj i nema nekog skrivenog značenja. Ona predstavlja samo ono što me i inače vodi u mom svakodnevnom životu. Uvijek u potrazi za nečim novim...

Nije li se zapravo najlakše zatvoriti u neku vrstu čahure i maštati o onome što zapravo nemaš?

Možda i je, ali u čemu je onda smisao života?

Ja ipak mislim da je ponekad bolje prihvatiti gorku istinu i sučiti se s njom. Ona nas ipak svaki put ojača i nauči nečemu novom. Znam da je to ponekad bolno, ali to je jedini način da shvatimo svoju potragu...jer ako se zauvijek zatvorimo u tu čahuru iz nje nikada neće izaći ono što zapravo želimo...

A obično iz svake čahure izađe nešto prekrasno...i zaleprša krilima oduzimajući dah onima koji je promatraju...

Primicanje katastrofa • 30.01.2008. u 01:14

Divan odgovor

Tražeći sebe • 30.01.2008. u 22:26

<	siječanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (18)
Prosinac 2007 (12)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?