Gledajući sad dvije svoje fotografije koje se nalaze na ovom blogu možda mi se na prvi pogled čini da su jako različite...jer na jednoj od njih stojeći na travi nalazi se samo jedno malo dijete, a na drugoj, isto tako stojeći na travi nalazi se nešto puno drugačije...
Ali ipak nisu toliko različite, jer na njima se nalazi isti čovjek...i možda više ne dijele iste snove, ali oni su iznutra još uvijek isti...svaki sa istim strahovima i istim nadama...
I samo sam malo odlutao večeras u mislima kroz ovih skoro trideset godina koliko dijeli te dvije fotografije i razmislio još jednom o svojoj mogućoj selidbi u Kanadu krajem ove godine...
I donio sam čvrstu odluku koju više neću promijeniti. Znam da će ona razočarati neke ljude koji su se nadali da će me malo češće viđati, ali nažalost ne mogu baš sve zadovoljiti iako bih to jako želio...
I kakva je odluka?
Odlučio sam ipak ostati ovdje i nastaviti svojim već utrtim putem koliko god da je on strm u ovom trenutku. Ali kod svakog uspona strmim putem uvijek naiđeš na malu krizu i možda sam ja baš ovoga trenutka u jednoj od njih, ali imam osjećaj da je ona pred samim krajem i uskoro ću opet započeti okretati pedale punom silinom i popeti se na vrh tog Everesta odakle ću pogledati u oči nepoznatoj budućnosti koja se kotrlja prema meni...i suočiti se s njom licem u lice, ali ovoga puta nakon dugo vremena s osjećajem nade...
Post je objavljen 16.01.2008. u 00:53 sati.