Evo me natrag kući...vratih se sa cjelodnevnog boravka u Splitu gdje sam bio povodom nekog sitnog poslića...i odmah naravno iskoristio priliku da se nađem s nekim ljudima koje neko vrijeme već nisam vidio...
Ljudi ko ljudi, nisu se srećom previše promijenili...osim što su djeca sada malo veća...
I baš mi je u jednom stanu pogled pao na malu crnu kutiju kojom se jedno od te djece igralo i odjednom...bljesnula mi je iskra u oku!
I danas proklinjem dan kada sam prvi put spazio tu malu crnu kutiju i odlučio je kupiti! To se pokazalo kao jedna vrlo pametna ideja, baš kao što je i donošenje otvorenog plamena na Hindenburg bila sjajna zamisao!
Koštala me previše besanih noći u životu...između ostalog... ali ipak je to samo evolucija spravica na kojima sam odrastao i o kojoj su bezbrojni muškarci mojeg doba danas ovisni....riječ je o Play stationu, jasno! :-)
Iako sam se ja, da budem iskren, već odavno riješio navike igranja na toj maloj spravici...valjda je nisam upalio već godinu dana...ali možda je došlo vrijeme da je na jednu večer opet oživim i zaposlim svoje prstiće...
I kako jedna takva večer obično izgleda?
Otprilike ovako...
Prije svega valja se dobro opskrbiti za taj maraton isključivo zdravom hranom i napitcima...drugim riječima...sa dvije litre kole i četiri vrećice čipsa!
Uz sebe je svakako poželjno imati cigareta dovoljno za jednu manju vojnu brigadu kako bi se sav predstojeći stres mogao barem donekle smiriti uz opuštajući plavičasti dim...
Ali previše je svjetla u ovoj sobi! Kvragu, gdje je taj mrak?
I bi mrak!
I onda fino upališ pakleni stroj...i mala crvena lampica odjednom postane zelena!
A prsti već nervozno titraju prisjećajući se gumba odgovornog za kovitlanje mača i inog oružja..
I evo ga počinje!
"Jednom davno, na svijetu jako, jako daleko...ispunjenim obiljem i ljepotom koju riječi ne mogu opisati, živjeli su...STOP!"
Kriva igra! :-)
Aha, ova je prava. Pa da krenemo.
Ah, to je to...nježni zvukovi tišine u mraku iz kojeg tu i tamo sjevne urlik ranjene zvijeri. I inspirativan natpis na ulasku u neimenovani gradić : "Krv će se prolijevati gdje god sunčeva svjetlost dodiruje tlo!"
I onda pažljivo na prstima, potpuno nečujno, odškrineš škripava stara vrata i pogledaš iza ugla. A tamo jedan mio prizor...opsjednuta djevojčica koja kasapi brata na komadiće, a iza nje gomila spodoba kojima je glavni cilj spriječiti vas da udahnete još jedan dah!
Nema druge nego sasuti par stotina tisuća metaka u njih i dati petama vjetra kako bi se dočepali vrata knjižnice koja vode u mir i spokoj!
I taman kad uđeš u riznicu znanja i misliš malo sjesti i predahnuti, pogled ti zaluta na strop, a kad ono gore nešto se vere...i nalik je na hibrida kukca i motorne pile!
Tko se boji kukca još?
Kukca još? Kukca još?
Svoje rane nakon te bitke najbolje je zavidati u lokalnoj bolnici. I u šetnji prema bolnici prođeš pored jednog mjesta koje te podsjeti kako si baš jednom na takvom sličnom mjestu našao svoj prvi bacač plamena i upotrijebio ga nakon svađe sa nevinom dječicom!
I konačno uđeš već na samom rubu snaga u bolnicu i osvrneš se naokolo.
A kolica za pacijente prazna.
Ta gdje su?
I odjednom ti nježan šapat privuče pažnju i osjetiš nečiji dašak na svom vratu!
"Nemoj u vrat, nemoj u vrat!"
Ah, još jedno svečano odjelo nepovratno je uništeno krvlju!
Nema druge nego krivca kazniti nekom simboličnom kaznom, poput recimo guranja nogu u drobilicu trupaca ili potapanja u jezero puno piranja!
Podrazumjeva se da ste u međuvremenu poginuli nekoliko desetaka puta i sad se već pomalo dani...ali možda vam nije dosta?
Onda nema druge nego ubaciti nešto sa temom drugog svjetskog rata...jer kad zagusti...nema bolje stvari od montiranog mitraljeza da malo prošara po livadi!
Ha, mislim da mi je sve ovo konačno dalo ideju koji film da pogledam u nedjelju sa frendicom...dobre stare "Gospodare pakla". Zasigurno će cijeniti moj odabir i znati nagraditi moj istančani filmski ukus!
Post je objavljen 18.01.2008. u 21:04 sati.