Dragi prijatelju...čekao sam neki dan tvoj poziv, ali on nije stigao. Umjesto tebe nazvao me netko drugi i rekao nešto u što još uvijek ne vjerujem...rekao je da si otplovio putem sa kojeg nema povratka...
I ja sada stojim sam na žalu sa kojeg si otišao i kojeg oplakuje more suza i gledam besciljno prema horizontu, ali na kraju tog horizonta čini mi se kao da vidim nešto što me podsjeća na tebe...i kao da mi se smiješi i maše prema meni...
Možda sam te upoznao tek krajem kratkog proljeća našeg postojanja...proljeća koje je bilo okruženo blistavim plavo-bijelim zvijezdama...baš poput onih koje najsjajnije sjaje na noćnom nebu. I kao što i one iscrpe žarki sjaj svoje mladosti, tako je i tvoja zvijezda ugasnula, ali u to kratko vrijeme svog postojanja blještala je sjajnije od svih...i znam da iako mi se čini da više ne vidim njezine sada zagasite tonove, ona će ubrzo još jednom zabljesnuti... i vječno će grijati moje lice i moje srce kada god dignem svoj pogled gore prema nebesima...
I čuvaj jedno mjesto u tom širokom prostranstvu kuda si otplovio i za mene...jer opet ćemo se sresti i početi pisati nove stranice naše povijesti...bogate povijesti koja će možda jednom biti okružena crvenim sjajem drugih zvijezda koje gotovo nevidljivo tinjaju...i one će nam zavidjeti na vremenu koje smo proveli zajedno kupajući se u blistavom sjaju zaostalom nakon stvaranja...
Post je objavljen 05.01.2008. u 01:21 sati.