Primicanje katastrofa

utorak, 01.01.2008.

"My friends, you bow to no one."

Za one koji ne znaju, znameniti stih kojeg sam gore naveo ( barem ga ja smatram takvim...) potječe iz trećeg dijela "Gospodara prstenova"...znate onu scenu pred kraj kada svi kleknu ispred malih Hobita na terasi Minas Tiritha...

I inače kad gledam taj film ta me scena uvijek dosta dirne...ali nikada toliko kao sinoć, tek koju minutu prije no što je protekla godina otišla u ropotarnicu povijesti.

I nije scena ta koja me dirnula, već sadržaj riječi koje su u njoj izgovorene. Jer iskreno, baš slične riječi sam oduvijek želio izgovoriti ljudima koji su mi bliski, s kojima volim provoditi svoje slobodno vrijeme i svima onima koje poznajem, a koji su ovog trenutka negdje daleko razbacani na ovoj plavoj sićušnoj točci na kojoj živimo u velikim prostranstvima svemira....

Zašto? Što tako posebno vidim u gornjim riječima?

Možda je razlog taj što smatram da smo svi mi posebni. Možda su neki od nas malo zgodniji, neki pak imaju više sreće, nekima je možda mudrost značajka, a ima i onih koji možda na prvi pogled i ne izgledaju kao da u sebi nose neku vrlinu...ali svi je imamo, možda je još samo nismo pronašli. Ja mislim da je svaki čovjek biće koje u sebi nosi veliki potencijal i svi imamo neki dar. Neki ga možda svaki dan razvijaju, a neki ga zanemaruju...možda je jedan od razloga taj na koji je način svatko od nas bio usmjeren od ranog djetinjstva i same okoline u kojoj smo odrastali. Možda smo se s vremenom naučili potiskivati ono nešto što nas izdvaja od drugih, možda samo zbog toga kako se ne bismo previše razlikovali od njih. A upravo je to nešto ono što bismo trebali njegovati, razvijati i s ponosom pokazivati svakome do koga nam je stalo.

Ali kako iz sebe izvući ono najbolje?

Nekako sam stekao osjećaj kroz ovaj kratki treptaj oka u bespuću vremena kojim koračam da se većina nas zatvorila u neku vrstu čahure i polako smo postali ono što možda nikada nismo željeli. I možda smo se prerano predali. Možda smo jednostavno prebrzo odrasli i potisnuli negdje u mračan kutak ono dijete koje zapravo jesmo do kraja naših života. Možda bi ga ponekad barem malo trebali osloboditi i opet se zaigrati, jer uz igru uvijek dolazi i kreacija i ona nas na neki način uvijek iznova obogaćuje. Ipak smo svi mi potencijalni umjetnici, samo su naša djela možda još uvijek duboko sakrivena negdje u velikom komadu mramora...a potrebno ga je možda samo malo isklesati kako bi se izvuklo iz svoje tamnice. Meni je uvijek prekrasan prizor vidjeti nekoga kako se raduje stvarima kao malo dijete jer tog trenutka znam kako se osjeća i da je na taj kratki trenutak zaboravio na sve ostalo i dopustio si malo sreće. Baš onako kako bi svaki dan trebalo biti...

I ipak na kraju...svaki čovjek je umjetničko djelo bez obzira što drugi govorili. Jer kao i svako drugo umjetničko djelo koje te potakne da malo razmisliš o njemu, koje te nadahne na bilo koji način i natjera da i sam nešto napraviš, tako i mi svojim djelima i riječima utječemo na druge. I ako smo ih barem na trenutak natjerali da razmisle o nama i možda čak promijene nešto u svojim životima, napravili smo baš ono što je značajka umjetničkih djela...

Da, čovjek je umjetničko djelo...bez ikakve dvojbe. I ne sramite se to reći, svaki dan izvucite iz sebe ono najbolje što imate i pokažite to drugima...pokažite im, jer će možda i oni ponovo naći svoj davno izgubljeni put...

<	siječanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (18)
Prosinac 2007 (12)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?