Primicanje katastrofa

četvrtak, 03.01.2008.

Vizija rađanja novog svijeta...

Slikarstvo kao hobi ili kao užitak i posao jedno je od najsamotnijih zanimanja koje čovjek poznaje. Uvijek u nekoj potrazi za još samo malo inspiracije i uvijek, pa čak i kada ste gotovi sa djelom, baš kao da na svakoj slici nedostaje samo još jedan potez kistom kako bi ona bila potpuna. Ali jedna od prednosti koju pruža je da u svim tim silnim satima samoće daje mogućnost da razmišljate...i to puno...

I tako sam ja danas razmislio malo o danima koji su za nama i svim onim čestitkama sa najboljim željama koje sam primio...a došle su iz doslovno svih krajeva ovoga svijeta. Od Nizozemske i Mexica, preko Indije i Canade, pa sve do Australije i Barbadosa...i to sam doživio kao nešto potpuno normalno...samo čestitke od ljudi s kojima se često i rado čujem.

Ali koliko je to zapravo normalno?

Pitanje je to koje sam sebi danas postavio i na njega odgovor zapravo i nije tako težak. A krivac su ova užurbana vremena u kojima živimo i u kojima gotovo da nemamo niti trenutak da malo zastanemo i osvrnemo se oko sebe i postanemo svjesni promjena koje su se desile u posljednjih tridesetak godina, a koje danas prihvaćamo kao nešto potpuno normalno...

Jer ako se vratite samo tih tridesetak godina u prošlost, možda se sjetite kako ste tih godina komunicirali s ljudima. Uglavnom telefonom...ako ste imali sreću da ga imate. Možda ste nekim prijateljima u dalekim krajevima pisali i pisma...i čekali odgovor mjesecima. I možda se sjetite kako ste u subotnju večer sjeli ispred vašeg crno-bijelog televizora i čekali nove "Igre bez granica". U slobodno vrijeme možda ste poželjeli čuti najnoviju pjesmu Abbe ili Boney M...i onda ste stavili njihovu ploču da lagano pucketa na vašem starom gramofonu...

To su samo neke od stvari koje su nam onda bile normalne, baš kao što su nam i danas sve ove stvari i igračke kojima se služimo i koje nas okružuju isto tako normalne...

I onda sam lagano izašao na balkon kako bih malo predahnuo i zapalio još jednu cigaretu...i kao da sam u taj trenutak nešto vidio i pogled mi je otišao preko ograde...daleko...daleko prema budućnosti. I zapitao sam se kako bi izgledalo da se sutra probudim, a da je to sutra nekih tridesetak godina u budućnosti.

Koje bi nas onda stvari mogle okruživati, a koje ćemo smatrati normalnima?

Kada bih se probudio taj dan imam čudan osjećaj da bih i onda na sebe navukao nekakve hlače i majicu...iskreno sumnjam da će se stil odijevanja promijeniti u nekoj dramatičnoj mjeri...iako se nadam da bi taj dan bio negdje u ljeto, da vidim jel` se u međuvremenu još više skratila odjeća koju žene nose... :-)))

A onda bi me vjerojatno dočekalo jedno glasno "Dobro jutro" kada bih kročio u kuhinju...ne od žene ili djece, već od mog najnovijeg aparata za kavu. Rekao bih : "Još jedan mochaccino, kao i obično, prosim.", koji bi u taj čas iskočio iz aparata...taman kada bih popio kavu simetriju uha narušile bi mi riječi : "Bwana, mož` i jutros jedan omlet?"...koje dolaze iz mog super-ultra-extra-de luxe multi praktik aparata!

Onda bi pogledao najnovije vijesti na svojoj telki koja je integrirana u zid...njegovom čitavom dužinom, jasno...

Možda bi se onda slučajno počeškao iza desnog uha i nehotice aktivirao svoj mobitel koji je tamo implantiran! :-)

I zatim bih se poželio prošetati gradom da vidim kakve su se promjene tamo desile. Ne bih sjeo u auto jer mi ne pada na pamet platiti šest eura za litru benzina, a nemam love za ove novije koji koriste malo alternativnije izvore energije...poput vodika ili sunčeve energije...i nema onda druge nego sjesti u plavi tramvaj koji će još uvijek voziti Zagrebom...i s osmijehom pokazati svoju penzionersku iskaznicu na ulasku u njega! :-)

Sam grad sigurno se neće promijeniti...gradska jezgra ostati će ista, hrvati će i dalje dane provoditi po kafićima...što i nije tako loše! Ipak nema boljeg od međuljudske interakcije licem u lice!

Zaboravio sam napomenuti da je Bandić još uvijek gradonačelnik i da se zahvaljujući njegovom prostornom planu uređenja Zagreb proširio do Karlobaga...

...stadion u Maksimiru još uvijek čeka referendum da se odluči o njegovoj sudbini, a sa remek djela dizajna, smeđe Vjesnikove zgrade u Savskoj, baš kad sam prolazio otpalo je i zadnje čitavo staklo! :-)))

A ako bacim oko na događaje koji se zbivaju i izvan ovog megalopolisa...broj ljudi konačno je dosegao deset milijardi...hrane ima za njih osam...vode za njih šest! Katrina je postala normalna pojava u svim tropskim vodama, snijeg je u Zagrebu zadnji put pao prije petnaest godina, a Split se bori kako bi svoju rivu zaštitio od rastućeg mora...

Kinezi su nakon Mjeseca prije sedam godina, konačno postavili svoju trajnu bazu i na Marsu, a lagano spremaju i svoju prvu ekspediciju sa ljudskom posadom i prema Jovijanskim planetima...

Dosta je bilo! Ja bih se ipak vratio u ovu današnju stvarnost!

Kakva god da je ipak sam tu i uživam u njoj. I trideset sam godina mlađi! :-)))

Nije puno, al` čovjeka veseli...

<	siječanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (18)
Prosinac 2007 (12)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?