Jednog dana neki će od naših dalekih potomaka možda u noćnoj šetnji dići pogled i potražiti jednu malu točku na tamnom nebu...i sa kojeg god da mjesta gledaju ; sa kipuće površine Merkura ; obala nekoć moćnih rijeka na Marsu, a sada samo ožiljaka na licu njegove površine ; sa obronaka vulkana na Titanu koji kroz svoje grotlo izbacuju metan ; ili sa zaleđenog pejzaža na udaljenom Plutonu gdje sunce izgleda tek poput blještave točkice u beskonačnoj tami ; svi će oni svojim očima tražiti isto mjesto odakle su potekli i možda sa čežnjom u svojim srcima zavidjeti nama koji smo nekoć koračali ovim mjestom i zvali ga svojim domom...tu plavu točku na tamnom nebu...
Da li je zaista ponekad potrebno zakoračiti u bezdan i pustiti se da padnemo..duboko...kako bismo shvatili tko smo i kamo idemo u potrazi za sobom i mjestom koje zovemo domom...za kojim toliko žudimo...
I padajući kroz taj bezdan možda shvatimo da smo baš kao i naši daleki potomci i mi zapravo znali gdje nam je mjesto koje zovemo domom, ali nismo ga prepoznali i napravili smo taj korak...i sada je prekasno za povratak...bacamo se i trgamo u pokušaju da se uhvatimo za nešto, ali ono za što smo se mogli uhvatiti ostavili smo visoko gore na rubu tog bezdana...i što nas još uvijek prati pogledom poput duha iz prošlosti i pruža svoju ruku koju više ne možemo dohvatiti...i prepustimo se padu nošeni valom sjećanja nadajući se da postoji kraj ove tame kojom padamo...i iznenada...
...padnemo u more u kojem nas okružuje samo tišina...i vrištimo, ali oko nas nema nikoga tko bi čuo naš krik koji se gubi u tami...ali možda tada u daljini čujemo nešto poput lahora šapata i krenemo...i odjednom nas obasja svjetlo tisuću blistavih sunaca...koji božanski trenutak, koja ekstaza u tom moru tišine...a na kraju tog mora gdje se i tišina polako gubi...u daljini se nazire nešto poznato...i možda je to prolaz...prolaz kroz koji ćemo izroniti iz svog samotnog djetinjstva u svoju sjedinjenu zrelost...
Post je objavljen 09.01.2008. u 01:47 sati.