Dok smo sjedili, kaže mi – Srce je sve. Promatrao sam ga. Kako misliš? – upitah ga. Kaže mi – Ono je centar. U njemu si ono što jesi. I kako se ostvaruješ kroz ljudsko tijelo. Srce ti daje „boju“. Daje ti „tonalitet“. Kroz srce si to što jesi u ovom svijetu. No, možeš spoznati i kakav si u „duhovnom svijetu“. Moraš shvatiti jednu stvar. Djeluješ dvostruko i istovremeno. Ovdje, u vidljivom svijetu, ali i u duhovnom. Kako rezultate i posljedice doživljavaš ovdje, tako se one isto događaju i u duhovnom svijetu. Ključ tvoje promjene je u srcu. Ključ tvojeg stvaranja je u srcu.
Divim se Božjoj ljubavi i strpljenju prema ljudskoj vrsti.
Dok smo sjedili rekao mi je – uvijek padnete kad trebate shvatiti da prošlost živite sada, a budućnost sutra. Smisao sada je da shvatite koliko ste griješili u svojim prosudbama. Sada je mjesto gdje možete mijenjati svoj put za sutra. No to vrijeme u sada nije bezgranično. Ima ta točka, kad se prijeđe, ne možete više ništa promijeniti. Tad sve kreće iznova. Postavite si pitanje – koliko puta ste izgubili vrijeme?
Civilizacije koje su bile i prošle. Sadašnja je na najboljem putu da opet padne. Pitanje je – jeste li prošli točku kad više ne možete ništa promijeniti?
Upitah ga – što je vrhunac slobode? Reče mi – Kad spoznaš sebe u svemu. Tad će ti biti žao svega što si učinio prema van, od sebe, prema svijetu. Kad imaš spoznaju sebe u svemu, tad shvaćaš da je sve van tebe ti. I što god činiš prema van, sebi činiš. Jedino takva spoznaja može spasiti svijet ludila koje ga je zahvatilo. Nema drugog načina.
Rekoh mu - Danas sam doživio to ismijavanje djece prema meni. Koliko su nevini, ne shvaćaju koliko griješe i koja je cijena. Ja sam prošao taj put i znam koliko će patiti.
Samo me je promatrao. Onda mi je rekao – ne možeš prihvatiti teret drugih ljudi. To je njihov teret. Zamisli, reče mi, ti si naučio na teži način, a 90 posto i više njih ne razumije. To je zato što će naučiti kad im je određeno da nauče.
Upita me – Kad se rodite, što postajete? Čovjek, odgovorih. Uzvrati mi - Ne. Postajete životinja. Od trenutka vašeg rođenja započinje borba vas sa životinjom u kojoj jeste. Ovo nije vaše mjesto. U njega dolazite, ali to nije vaša prava priroda. Vi ste ovdje stranci. No, u što se pretvarate ovdje kad dođete, to je strašno. Kako lako svjetlost može nestati na ovom mjestu. Upita me – Što je pakao? Šutim. Kaže mi - Pakao je festival slavljenja životinjskog. Onog krajnjeg. Perverzija najosnovnijih osjećaja. Pakao je poraz svjetlosti. Njena smrt u ništavilu. Duša puna života, pretvara se u ljušturu mrtvog kita na obali nekog oceana. Često govorite o padu. Što je to pad? Odnosno gdje ste pali? Pa pali ste na mjesto gdje ste životinje. Iako imate razum, odbacujete ga. Nekad ga i koristite, ali brzo odustanete. Oni najbolji među vama, zbog razuma bivaju ubijeni. Ljudi od nadahnuća, kroz povijest, bivaju satrani od strane životinja.
Mogao sam primijetiti ljutnju na njegovom licu.
Ostavio sam ga kako bi bio sam.
Upita me – što je život? Gledam ga. Kaže mi – to je put od točke A do točke C. Hm. Aha, kaže mi – gdje je nestalo slovo B? Nasmije se. A što da te pitam koje je slovo krajnja točka? Još više se nasmije. Baš si dobre volje danas – kažem mu. Na to se nasmije. Pa dobro – kažem i upitam, što je točka B? Kaže mi - Maternica tvoje majke. A C? – upitah ga. Odgovori - Smrt tvojeg tijela. Dakle, ti ćeš proputovati put od B do C, a da se nikad nećeš upitati – pa dobro, a što je i gdje je točka A?
Jako se nasmije i nakon toga je prestao naš razgovor.
Dok smo sjedili u vrtu kaže mi – čovjeku sam se objavio razumom i mudrošću zmije, ali bezazlen poput goluba (to je moja prava priroda). Čovjeku sam otvorio put ka „buđenju“, da spoznaje sebe, kao i dobro i zlo. Tada je prestao biti netko s funkcijom koju mu je odredio netko drugi. Spoznaja dobra i zla donosi spoznaju radosti, ljubavi, odnosno s druge strane boli. Bol je potrebna da bi shvatio empatiju. A empatija je ključ spoznaje samog sebe u drugima. Kroz dobro je lakše, ali to nije dovoljno za krajnju spoznaju, za „oslobođenje“. A to je da shvatiš da prividno je dvoje, ali je zapravo jedan.
Nastavi - ako ne poznaješ dobro s jedne strane, odnosno zlo s druge strane, ne možeš razumjeti svoje osjećaje. Ti si „osjećajno“ biće. Tvoja djelovanja (akcije) plod su tvojih osjećaja. Ako poznaješ samo svoju dobru stranu, a ne poznaješ i onu zlu, tad si nepotpun. Do tada će onome dobrom, svaki zao čovjek biti daleko od njega. Odbačen bez razumijevanja. S druge strane, svakom zlom čovjeku će dobar čovjek biti također daleko. Čak štoviše, gomilat će količinu zloće prema tim dobrim ljudima. I otuda vidite sve te oblike zla koje ne možete pojmiti. Razlog je jer ne shvaćate niti razumijete korijen samog zla.
Nakon nekoliko minuta šutnje, nastavi - Danas je čovječanstvo, kao i kroz prošlost, podvrgnuto relativizaciji, kako dobra, tako i zla. Pritom je cilj da se čovječanstvo zbuni. Da ne zna više što je dobro, a što zlo. Cilj je da se čovječanstvo vrati u vrijeme „raja“, kad nije imalo spoznaje o dobru i zlu, a time je bilo podložno manipulaciji. To je bilo vrijeme kad je čovjek živio u neznanju da nije „dvoje“, već „jedno“. Kad je spoznao znanje o dobru i zlu, spoznao je svoju razdvojenost, cijelog sebe. Pa opet, nije znao cijelu istinu. Pred njim je bio težak put samospoznaje.
Tada je zašutio.
P.S. Vratio se nakon nekog vremena znajući da sam svario njegove riječi. Sjedne kraj mene. Kaže mi smješkajući - Vidiš, čovječanstvo me ispljunulo i pretvorilo me u najvećeg zlikovca na ovom svijetu. No, nimalo mi nije žao. Počeli ste razmišljati. I to je dobro.
Upita me nakon nekog vremena – što misliš, što je vrhunac spoznaje? Ne znam, odgovorih mu. On nastavi – vrhunac spoznaje je da imaš moć stvarati kreaciju, a ne biti samo dio nje. Zašto je to važno, priupita me. Ne znam – odgovorih. Spoznaješ svoju pravu prirodu pritom – kaže mi. Vraćaš se svom izvoru. Iz stanja „nepokretljivosti“, ponovno postaješ dio stanja „pokretljivosti“. Kad se ti krećeš, kreće se i materija i prati te. To je jednakovrijedno spoznaji da se Zemlja okreće oko Sunca, a ne obrnuto. Ti si Sunce. Nisi Zemlja. Ti si taj koji udahnjuje život materiji. Ne obrnuto. Bez tebe, materija bi bila nepokretna, mrtva. Znanstvenici stoljećima proučavaju svijest. Gdje se nalazi? Što je ona? Bez svijesti, materija bi bila kamen. Nepokretna. Svijest donosi kretanje u materiju. Jedan se upravo kroz svijest promatra u materiji. Njome se kreće kroz materiju. U „izvoru“ ne postoji dobro i zlo. Oni postoje samo u materiji, a postoje jer postoji svijest koja ih percipira. Tako je i sa svim podjelama. Do one krajnje podjele. U materiji postoje dva čovjeka, muškarac i žena. No, to je osviješteno tek padom svijesti u materiju. Ono što kršćani zovu „istočnim grijehom“, to je zapravo bilo oslobođenje svijesti unutar mrtvila. Ali ne postoje dvoje. U „izvoru“ je samo Jedan.
Gledao me je neko vrijeme, a onda je nastavio svojim putem.
Upita me – je li onaj kojega vi zovete Adam i koji je obitavao u raju, bio slobodan?
Ne znam – odgovorih.
Kaže mi – bio je jednako slobodan kao i ti sada. Može li netko tko živi u „zatvoru“ biti slobodan? – upita me. Nije mi dopustio odgovoriti već kaže - Može ako živi u zabludi i mazohist je. Do kada ćete biti mazohisti?
Kaže mi – Zar je ocean svojim kapljicama stvorio posebno mjesto gdje će kapljice biti? Nije, naravno. Kapljica, u zaboravu živi svoj život, ali i dalje je dio oceana.
Kaže mi – postoje četiri alata kojima možeš postići promjenu u ovoj stvarnosti: molitva, kontemplacija, meditacija i kreativna vizualizacija. Sva četiri alata su povezana s duhovnom dimenzijom. Djelujući kroz jedan od ta četiri alata ovdje, ili kroz sve, zapravo djelujete kroz duhovnu dimenziju i unosite je ovdje, u materijalnu stvarnost. Sva četiri alata su i vrata. Vrata kroz koja ulazite u duhovni svijet. Ne bojte se kročiti kroz ta vrata. Već ste kroz njih jednom prošli. Nasmije se pritom.
Nastavi mi govoriti - Kaos kojeg ste stvorili unutar vas, sve je vidljiviji na ovom materijalnom svijetu. Kaos, u početku tek misao, lak kao pero, sve više postaje grublji, a samim time i prisutniji u čvrstoj materiji. Materija ga prima i ona ga oblikuje. Kaos je u duhovnoj dimenziji bezobličan. Ulaskom u materiju, kako postaje sve čvršći, materija ga oblikuje po svojim pravilima. Dakle, najvažnije pitanje za vas je sada – kako se nositi s tim kaosom kojeg ste sada svjesni? Odgovor je – koristeći jedan od gore navedenih alata, ili, pak, sve.
Pogleda me te mi kaže - Ulazeći u tjelesno, zaboravio si na svoju pravu prirodu. Tu si da se sjetiš nje. Tada kreće tvoje putovanje. Kamo? – upitat ćeš me. Odgovor na to pitanje je samo tvoj.
Kaže mi – to ćeš postići samo ako si cijelo vrijeme usmjeren na dobro. Ako sebe daš za dobro, prihvaćaš da ćeš postati žrtva u ovom svijetu. Svijet ćete u tom trenutku zamrziti i ispljunuti. Kad se to dogodi, učini to sa smješkom. Dobar čovjek se ima zvati pravednikom. No, ovo nije njegov svijet.
Dok smo sjedili u tišini, kaže mi - Dok god ne razumijete koliko možete utjecati na stvarnost u kojoj jeste, bit ćete slijepi. Slijepi na činjenicu koliko vaše akcije kao rezultat vašeg djelovanja, mogu utjecati na stvarnost koju živite i kako se onda ona odražava na vas. Jedna greška. Samo jedna greška, ponavljam, može biti tako devastirajuća po vas. Svaki račun koji napraviš, dragi prijatelji, plaća se. Ne možeš to izbjeći. Plaćanje računa je tako bolan proces. Biti na Zemlji, u ovoj stvarnosti, a ne pojmiti kolika je to odgovornost, to je tako nezgodno. Nezgodno je jer uzrokuje bol ako se pogriješi. Ako nekome prouzročiš svojim djelovanjem bol, ne nužno fizičku, to ćeš otplatiti. Do zadnjeg centa. Taj zadnji cent će biti najbolniji, jer će dovesti do tvojeg prosvjetljenja. Zahvali se tom zadnjem centu. Jer on ćete osloboditi.
Kaže mi – kad staneš pred ogledalo i promatraš se, tko koga gleda? Ako se pomakneš desno, vidjet ćeš sebe kako se pomičeš lijevo. Ako se pomakneš lijevo, vidjet ćeš sebe kako se pomičeš desno. Sve si ti. I ovdje i ondje. U suštini, ti si sve, iako ne pojmiš to. Lakše ti se odrediti kao kap, a ne kao ocean. Moraš naučiti važnu lekciju, ako želiš vidjeti da se ti pomičeš desno u ogledalu, to moraš učiniti na način da se pomakneš lijevo. Desno – lijevo. Lijevo – desno. Postojanje je kretanje. Sve je određeno kretanjem. Moraš konačno pogledati u ogledalo, svidjelo se tebi to što vidiš, ili ne. To je prvi korak.
Nasmiješi se zadovoljno.
Što te neumoljivo drži u ovom svijetu – upita me?
Ne znam – odgovorim.
Tvoje razmišljanje – kaže mi. Razumljivo je da sam vam dao različite puteve do sebe. Ali, da će to biti razlog da se mrzite, ubijate. To me baš iznenadilo. Najveći promašaj je taj da su vam ključne stvari date u obliku da ih što lakše razumijete. To je bila pogreška. Velika. Jer ništa niste razumijeli.
Sjedio je sa mnom i promatrao oko sebe.
Onda se okrene prema meni i kaže - Koji je tvoj put? Slegnem ramenima.
Kaže mi - Spoznaješ sebe u drugima da bi spoznao samog sebe. I to je sva istina. To je vrhunac empatije. Nema većeg od toga.
Reče mi - Kad budeš voljeo svako biće na Zemlji, tad ćeš biti jedno sa mnom.
Dok smo sjedili, upita me – kad biste bili svjesni činjenice da imate izbor, da li biste i dalje živjeli u svijetu koji stvara netko drugi za vas? Izbor je – stvarati ili, pak, biti pasivan? Znam, to je težak zadatak. Živiš uhvaćen u „paukovoj mreži“. Othrvati se iz nje, znači prihvatiti izopćenje. Taj „dar stvaranja“ shvatio je mali broj ljudi, no koriste ga pogrešno. Koriste ga da se penju po „paukovoj mreži“, umjesto da druge nauče kako rastrgati niti koje ih zarobljavaju.
Nakon toga je zašutio, zatvorio oči, i utonuo u vlastitu nutrinu.
Kaže mi – možeš stoput reći – Ja jesam i nećeš shvatiti. Bit će to samo riječi. No, kad osjetiš dok to Ja jesam izgovaraš, tad ćeš spoznati. Smiješi se dok me gleda. Tada me je prstom lagano opalio po čelu. Nastao je mrak. Sve crno oko mene. Tada sam počeo shvaćati da unatoč svoj crnini oko mene, ja sam svjestan sebe.
Trgnem se. I dalje me je gledao sa smiješkom. Tada mi reče – sve je stvoreno iz samo jednog razloga. Želio sam se osjetiti. Nastavi se smješkati. Sada znaš što znači Ja jesam – kaže mi.
Kaže mi - ovdje ste da promatrate. Nikako da sudite. Jer u konačnici, sudit ćete sami sebe. Postići svjesnost, nije kazna. To je blagoslov.
Sjedili smo. Pogleda me. Kaže mi – što ako ti u duhu pokažem sliku onoga što bi mogla donijeti duhovna revolucija svakog ljudskog bića, a to što vidiš bude tako devastirajuće po tebe kad vidiš krajnji ishod? Hoćeš li i dalje stremiti duhovnoj revoluciji?
Kažem mu – ne znam. Obeshrabrio si me. Kako misliš devastirajuće?
Pogleda me pa kaže – Iza duhovnog rasta svakog pojedinca, a onda na kraju duhovne revolucije svih ljudskih bića, postoji određeni cilj. Cilj u duhovnoj dimenziji može biti jedno, ali kao manifestacija u vidljivom svijetu materije, može biti nešto drugo. A to drugo vas može uznemiriti. Može biti bolan proces za vas. Može, dakle, biti u konačnici devastirajuće, kako za tebe, tako i za sve. Sad je pitanje jesi li spreman za takvo nešto? Jeste li spremni za takvo nešto?
Nastavi me gledati. Znao je za moju zbunjenost. Ali, i shvatio je da pomalo shvaćam što je rekao. Samo me je potapšao i rekao – nema lakog puta. Svi ostali, različiti od njega, su prevara.
Sjedili smo. Tišina je vladala. Onda se okrenuo prema meni te je rekao – vjerujete u promjenu. No, to bi bila po vama instant promjena. Ne ide to tako. Toliko ste zabrazdili da ni sami niste svjesni gdje se nalazite. A nalazite se do pola uronjeni u živom blatu i tonete. Borite se da se ne ugušite ne shvaćajući zašto uopće tonete? Tonete jer ne shvaćate koliko mrzite same sebe. Ovo što promatrate sada oko sebe, to je slika vaše mržnje prema samima sebi. Mrzite svaki djelić sebe. Pitanje je da li postoji dio vas kojeg ne mrzite? Postoji li tračak svjetlosti koji će biti zalog za budućnost? Za neki novi početak. Vjeruj mi prijatelju, pogledao me je tužnim pogledom, ja ga ne vidim.
Tada je zašutio.
Sjedio je tmurnog pogleda. Mogla se osjetiti tišina. A onda me je pogledao i rekao – Odlučio sam da vas prepustim vašoj volji. Ona je takva kakva jest. Tako je razarajuća. Depresivna. Odlučili ste se uništiti. Svjesno. To je najbolnije u cijeloj priči. Vaše devastirajuće stanje bit će moja bol unutar mene. Ali, ja je moram osjetiti i prebroditi. S puta na koji ste krenuli, nitko vas više ne može odvratiti. Nekad roditelj mora dopustiti djetetu da pogriješi. Puno puta sam vam to dopustio nadajući se da ćete nešto naučiti. Ništa niste naučili. Stalno se vrtite u začaranom krugu. Tako će biti i sada. Dok god ne shvatite korijen zla, zlo će vas pobjeđivat. Zlo će upravljati vašim životom. Ići ćete linijom manjeg otpora i zlo ćete personificirati. Tako je lakše, jer ćete se osjećati bolje jer je ono izvan vas. No, kako ono može biti dio iluzije? Kad gledate u ogledalo, zar ono što vidite je izvan vas, pitam vas? Naravno, nije. Dok god mrziš sebe, mrzit ćete. Dok god si ljut, na tebe će se ljutiti. Što je tvoja emocija jača, to je povratni efekt tome snažniji.
U kršćanskoj molitvi se kaže – Budi volja tvoja. No, shvaćaš li da je i to tvoja volja? Kako ćemo hodati istim putem ako se ne razumijemo? Ako ne djelujemo zajedno u istom cilju? Ja mogu brinuti o vinogradu. Zalijevati trsove. Ali, što ako postoji nesklad između plodova, trsova i mene? Što onda? Tko je na dobitku? Nitko.
Da li me razumiješ – upitao me je.
Rekoh – da. Tad sam zašutio.
P.S.
Ljutito se okrenuo prema meni i kaže mi - jedan može promijeniti samo sebe. Dvojica će promijeniti trećeg. Njih sto će promijeniti tisuću. Njih tisuću će promijeniti njih pola milijuna. Shvaćaš li proces promjene? Mijenjaš sebe da bi mjenjao druge. Nema drugog puta.
Gdje je granica? Postoji li uopće? Ili je samo iluzija? San? Ili je san mjesto gdje nestaje granica? Tko je Bog? On je sve. Ako je Bog sve, postoji li išta izvan njega? Znaš li sada odgovor na pitanje što je vječnost? Odgovor glasi - nestat ćeš jedino ako Bog nestane. No, ako Bogu pripada vječnost, kako ćeš onda nestati? Jedini razlog zašto postoji materija, odnosno oblik, je da bi postojalo kretanje. Kretanje unutar njega. Zašto se sve pokreće? Ima smisla? Znanost zna odgovor na to pitanje. Zbog kretanja. Kretanje daje čvrstoću praznini. Odnosno, njome praznina postaje oblik. Bez kretanja ne biste bili svjesni iluzije. Spoznaja kretanja je ključ spoznaje iluzije.
Promatrao me je. Vidio sam da je zadovoljan. Znao je da ga razumijem.
Dok smo šetali, okrene se prema meni i kaže - Kažu da je bol najstrašnija. Ne, prijatelju, nije to najstrašnije. Najstrašnija je nemoć. Nemoć koju vidim u očima vaših starih ljudi. Kad čuju pjesmu iz svoje mladosti i plaću. Kad vidim da su radost ostavili u prošlosti. Zar ne bi trebali uživati radost sada?
Sjedne i kaže – izgubili ste kontrolu nad svojim životima. I to dobrovoljno. To ste učinili kad ste izgubili svoju moć koju posjedujete.
Zaista, kažem ti – zaustavi se u jednom trenutku. Zaboravi na svoje tijelo. I onda se okreći neovisno o svojem tijelu. Što vidiš? Tko vidi? Tko se okreće? Spoznaješ li svoju slobodu?
Sad zamisli koliko te dijeli do spoznaje vlastite slobode?
Kaže mi – nevinost je stanje koje jedino može spasiti čovječanstvo. Morate pronaći „dijete“ u sebi prije nego bude kasno. Velika mržnja je nastala među vama ljudima. Velika. Nisam siguran da možete zaustaviti taj proces koji će dovesti do tragedije. No, bilo je već. I bit će. Ostvariti dijete u sebi. Znači osloboditi se okova ovog svijeta. Pronaći stvarnog sebe koji je došao ovdje. Tada možete mijenjati svijet na bolje. Ako to ne postignete, svijet će mijenjati drugi mimo vas. Vi ćete biti statisti. Ako i to. Niste svjesni trenutka u kojem se nalazite. Što je vrijeme, pitam vas? Ono ima svoje etape. Ova sada je trenutak kad se spaja vaša prošlost i sadašnjost. Već sada gledate budućnost. Bombardirani ste njome. Poruka je jedna – kaos. Uništenje. Mržnja. Ubijanje. Shvatite to kao ogledalo. Što vidite?
Najgore je kad bolesnik ne shvaća da je bolestan. To je najbolji put ka propasti.
Dok smo hodali vrtom, kaže mi – zašto tražite vječnost u prolaznosti? Pogledao sam ga i slegnuo ramenima. Nasmije se. Da i produžite život na tisuću godina, opet morate umrijeti? Zar ne? Nastavi se smijati. Pa vječnost vam je na dohvat ruke, a vi to ne shvaćate. Uvijek, ali baš uvijek, nju tražite na pogrešnom mjestu. Plaćate skupe tretmane koji će zaustaviti vaše starenje. Pa izgledate tada poput živih mrtvaca, onako zategnuti. Nabubreni. Čemu, pitam vas?
Ako spoznaš da već imaš vječnost u sebi, zašto onda ne postaviš pitanje zašto sam u ovoj prolaznosti? Zašto sam tu? Koji je to razlog da si iz vječnosti došao ovdje gdje ćeš umrijeti. I imaš taj stalni strah od smrti. I onda, zbog tog straha, očajnički tražiš načine da produžiš život ovdje u materiji. Potpuno si se predao svijetu. A tom predajom, dao si se u potpuni zaborav na ono otkuda si došao u ovaj prolazan svijet. Dok tražiš način da živiš vječno, nikad nisi pomislio da tražiš odgovor na pitanje kako da sebe ispuniš? Ispuniš prazninu koju donosiš i nosiš sa sobom ovdje. Ti ne vidiš mnoštvo ispred sebe kao jednog. Niti mnoštvo tebe ne vidi kao jednog. To je ta razdvojenost ovdje. Tvoja borba da pobijediš smrt je tvoj stalni pokušaj da se sjetiš da si „živ“ došao ovdje i onda to zaboravio. Zašto si zaboravio?
Zamisli se i nastavi hodati.
Pa zastane i kaže - dok god se sjećate djeteta u sebi, do tada ćete biti mladoliki na ovom svijetu. Pa makar već i bili prošarani borama, vi ćete djelovati mladoliko. Drugi će vidjeti dijete u vama. Tada ćete probuditi "djecu" u njima.
Upitah ga – tko je Antikrist?
Sjedio je i šutio, a onda se okrenuo prema meni i rekao – Antikrist je vrhunac materije. Prodorno me gledao jer je znao da sam shvatio iz prve.
Sjedili smo u vrtu te mu kažem – može li ljubav pobijediti zlo?
Šutio je, ali je onda nakon nekog vremena odgovorio – Ne. Ljubav ne može pobijediti zlo. Ljubav ne ulazi u bitku. Čak i kad je ponižavana do krajnjih granica, ljubav mora ostati ono što jest, ljubav. Ukoliko bi ljubav uzvratila zlu, postala bi zlo. Dakle, imaš dva izbora, kaže mi –svjedočiti ljubav, ili pak, odustati od ljubavi i uzvratiti zlu, to jest krenuti u bitku s njime. Izgubio si u startu.
Znaš, ljudi bježe od ljubavi kad se susretnu sa zlom iz samo jednog razloga – boje se patnje.
P.S. Novinarka u Rusiji, koja je javno na televizijskom programu stala protiv rata u Ukrajini, dobila je dugogodišnju kaznu zatvora. Ona je odabrala patnju koja će trajati određeni broj godina. Pitanje je slijedeće, da li postupamo ispravno hrabro, ili, pak, prije nego postupimo, važemo posljedice našeg čina? Tako je i s ljubavlju. Ili jesmo za nju, prihvačajući sve posljedice, ili nismo. Najlakše je bit kukavica.
Umorio sam se – kažem mu. On me promatra zaraznim smiješkom. Kaže mi – umorilo se tvoje tijelo, ali ne i ti. U zadnje vrijeme ubrzano radiš. Možda ti je došlo to sve previše. Zato sam se i povukao, pa si zaključio da odlazim. Ne. Kad god duboko posegneš prema meni, ja ću uvijek biti tu. Nekad sam više tu, a nekad manje. Po potrebi.
Sad ću ja govoriti – kaže mi. Ti samo slušaj. Na ovaj svijet ljudi dolaze manje „oštećeni“, ili, pak, više „oštećeni“. Dakle, govorim ti o zlu. To je uvijek teška tema za vas. Dakle, kako kaže ona vaša izreka – neki se rađaju zli je zapravo točna. Svi se rađate sa sjemenom zla. Baš svi. No, rađate se i sa sjemenom dobra. Sad ide onaj već klišej među vama, oba sjemena su u zemlji. No, koje više zalijevaš, to će uspjeti. Zlo nije vezano samo za tijelo. Ne, zlo dolazi i s vama u tijelo i izlazi iz njega. Zlo je višeslojno. No, ono što je najvažnije i trebate to spoznati, samo vi sami možete "pobijediti" zlo. Korijen zla u svakog od vas krije se u vašem srcu. Centru vaših osjećaja. Preljub ćeš napravit jer ćeš osjetit požudu u svojem srcu. Ukrast ćeš jer ćeš toliko željeti imati novca kako bi uživao u životu. Ubit ćeš zbog mržnje. Ubit ćeš zbog osvete. Sve je dakle počelo od srca. Kad si to osvijestite, možda ćete zaključiti da je srce bojno polje gdje ćete voditi bitku i konačni rat protiv zla. To je pogrešno. Kako ćete se boriti protiv samih sebe? To je ludost. Samo je potrebno da se, spoznajući važnost vašeg srca, okrenete ka dobru. Okrenete ka pozitivnom. Zlo se ne pobjeđuje. Zlo se transformira. Zato ste dobili poruku – tko tebe kamenom, ti njega kruhom. To je simbolika mijenjanja (transformacije). Ti se moraš šokirati, kako bi se promijenio. Bez tog „šoka“ – zamisli scenu, stojiš, prilazi ti nepoznat čovjek bijesan na cijeli svijet i opali ti šamarčinu. Postavi se u položaj očekujući tvoj napad, a ti mu mirno okreneš drugi obraz. I još mu kažeš, evo ti i drugi obraz. Kakav šok, zar ne?
Nasmije se od srca.
Hodajući obalom postavio mi je pitanje – možeš li biti slobodan tijelom prije nego li ostvariš slobodu duha?
Želim odgovor – kažem.
Kaže mi – zamisli tijelo prekriveno masnicama od udaraca rukama, nogama i kolcima. Zamisli išarano tijelo udarcima bića. Zamisli tijelo koje je pribijeno na drvo. Vidi mu rane na nozi i na zapešćima. Što vidiš na kraju? Upita me.
Šutio sam.
Razbio je tišinu te rekao – vidiš slobodno tijelo u kojem je slobodan duh. Zaista, kažem ti, ako ti je duh slab, i tijelo ti je slabo. Ako ti je duh kvaran, i tijelo ti je. Ako ti je duh bolestan, i tijelo ti je bolesno. Ako ti je duh grješan, i tijelo ti je grješno.
No, ako ti je duh slobodan, tad ti je i tijelo slobodno. Ne čekaj da ga stave u zemlju.
Pogledao me je onako zadovoljno. Osjetio sam da se rastaje od mene. Zadovoljan postignutim iz naših razgovora. I on i ja znamo da ovo nije kraj …. Ali ….
Ja sam 9 i ja sam 11 .......
Vozeći se barkom, nasmiješi se te me upita - Kad dosegneš stupanj spoznaje da postojiš samo ti i da je svijet ispred tebe samo tvoj odraz, što ćeš sa činjenicom da je to svijet patnje, umiranja, mučenja, sadizma, siromaštva, gladi, ali i sreće, ljubavi, mudrosti, humanosti … Da ne duljim, pitam te – zašto želiš patiti? Zašto želiš biti mučen? Zašto želiš biti ponižavan? Zašto želiš živjeti u bijedi? Zar ne želiš živjeti životom ispunjenim ljubavlju, srećom, radošću?
Šutio sam.
Upita me.
Slegnuo sam s ramenima.
Kaže mi - Da biste odgovorili na ovo pitanje, mahnito odgovor tražite u ovom svijetu. Mudar čovjek će stati postrani i promatrati ljude u ovom svijetu. Zašto je to odraz njegove mudrosti? Jer će najviše saznati o sebi. Najbolji način da spoznate sebe je promatrati druge ljude u svijetu oko sebe. Mudar čovjek zna da drugi ljudi ne postoje. A to znači i svijet u kojem jest, kojeg promatra, u kojem živi, stvara, ljubuje, plače, tuguje, veseli se…… Sve je to on. To je njegov „razgovor“ sa samim sobom. Kad nestane ovaj svijet oko tebe, tada nestaju sve barijere koje te koče. Ne postoji više „raj“, kao ni „pakao“…. Na ta mjesta se odlazi po zasluzi na ovom svijetu. Što sad kad je nestao pred tvojim očima? Gdje ćeš otići, odnosno imaš li kamo poći? Ako da, kamo?
Zaista, kažem ti, ako promatraš sretne ljude, tad si nesretan zapravo. To ti nedostaje. No, možeš promatrati sretne ljude i veseliti se s njima. Tad si već sretan. No, pravu sreću moraš pronaći kroz spoznaju. A što je spoznaja? Što je sreća? Sreća je prije svega osjećaj. Osjećaj koja postoji oduvijek i čeka na tebe. Drugi korak je sreću kao osjećaj pretvoriti u misao. Kao alat kreacije. Sreća mora postati „kist“ u tvojim rukama kad promatraš bijelo platno i spremaš se da upotrijebiš paletu boja.
Pogleda me i kaže – shvati, sreća nije kistom napravljena slika. Sreća je početni impuls koji je doveo do slike, dakle, krajnjeg rezultata. Sreća je proces koji se stvara. Promatranje slike može ti pomoći da pronađeš put do sreće na koju si zaboravio. I to je sve.
Dok smo promatrali pučinu, kaže mi – ginete za ovaj svijet, a on vas nije vrijedan. On vas čini siromašnim na puno načina. A vi, još više pronalazite snage da se učinite još siromašnijima.
< | listopad, 2023 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
paranormalno, nlo, politika, duhovnost
blog.hr
kejtoo
Rose Ocean
Bosonoga Vjeverica
TEMPORARY FILES
WORLD OF A DREAMCATCHER