Upitah ga što je uskrnuće. Šutio je neko vrijeme, a onda je odgovorio - spoznati sebe u tijelu. To je trenutak kad si odbacio svijet. Odbacio si iluziju. Suočio si se sa zrcalom. To je osjećaj slobode. Tada si to ti. Više nisi mrtvac u svijetu mrtvih. Više nisi prazna posuda, već ju promatraš i shvaćaš u kakvoj si zabludi bio.
Znaš za prispodobu o dobrom sjemenu i kukolju? – upita me. I što misliš o tome? – upita me. Kažem mu, sjeme su naše dobre misli. Njiva je naše srce. Kukolj su naše negativne misli. Njiva unutar nas postat će njiva van nas, naša stvarnost.
Gledao me je i nasmijao se. Kaže mi – ništa ne postoji izvan vas, ako nije i unutar vas.
Susreli smo se nakon dugo vremena. Pogledao me je te se nasmijao. Aha – kaže. Sumnjao si. Zašto? Pa predugo je trajalo – odgovorih. Izgubio sam vjeru da je to moguće. Opet se nasmijao. Kaže mi – zar vam nije rečeno ako imate vjere kao zrno gorušice, koliko to može biti snažno. Sad znaš. Da, trebalo je više od godine dana, ali opterećeni ste vremenom. Duh ne poznaje vrijeme. Sve što se ima dogoditi, dogodit će se kad je sve spremno za to. Vrijeme nije vladar nad vama. Vi ste vladari nad vremenom. Ovo je važna pouka ako me razumiješ. A postat ćete vladar nad njime kad se fokusirate na cilj, a zanemarujući postojanje vremena. Tad će ono postati beznačajno za vas. Ono vam je samo smetalo u postizanju vašeg cilja. Najveće oružje vremena protiv vas samih je ono samo. Njegov protek. Zato ismijavate proroke kad vam kažu da će se dogoditi određeni događaj, ali tada padnu u zamku vremena i kažu kad će se dogoditi. I dođe dan za kojeg su rekli, i ono ništa. Vrijeme se sa strane smije. I vi se uljuljkate u lažan osjećaj kojeg vam je pružilo vrijeme. I onda, gle, dogodi se prorokovano.
Pogledao me je. Onako prodorno. Tada mi je rekao – nisam vam dao vrt da ga gledate. Već da u njemu stvarate. Sad mi reci – zašto to ne činite svojom voljom? – upita me. Šutio sam.
Tad se dignuo i otišao.
P.S.
Kad shvatiš da aktivno stvaraš stvarnost oko sebe, tad će ti biti sve jasno.
‘NE ŽELIM OVAKO ŽIVJETI‘ Profesionalna jahačica (31) nakon pada ostala u kolicima, pa otišla na eutanaziju: Oprostila se potresnim pismom
To je zapravo teško pitanje. U prvi mah se čini lakim, ali nije to tako. Lakše je kad govorimo o pravu izbora kad je pojedinac u igri. I na tome ću se zaustaviti jer je to vezano za temu koju sam stavio na poveznicu. Najlakše je dignut ruke. Ne da mi se više. To je to. Ali, to je izbjegavanje sa suočavanjem sa stvarnošću. Zašto se nešto događa? Mora postojati razlog. Svako zašto ima svoje zato. Sve što vidimo ispred sebe, naš je proizvod. Sve što osjećamo. Sve što vidimo. Sve što se događa. Općenito, sve što doživljavamo. To je, u konačnici, naš proizvod. Kad tako sagledate, najlakše je rješenje pobjeći.
Zašto izabirati najjednostavnije rješenje?
Sloboda je sve što poželite, a da pritom ne ugrožava slobodu drugog. Sloboda je teška stvar ako se njome ne znate nositi. Ne zaboravite savjest i odgovornost pritom.
Postoje ljudi na marginama našeg društva. Prepušteni samima sebi. Stanimo na kraj tome. Pokažimo da smo ljudi. Pokažimo našu humanost. Gdje je nestala naša solidarnost?
Recite mi - kad smo prestali biti ljudi?
Ako se tako olako predamo i ustvrdimo da je demokracija prošlost, gdje ćemo se naći? Ono što nas čini civiliziranim svijetom. Ono što nas je uzdiglo kao društvo. Dovelo nas do prosperiteta. Zar ćemo se toga tako olako odreći, ili, fatalistički zašutjeti i čekati što će budućnost donijeti?
Postavimo sebi pitanje - jesmo li mi vrijedni demokracije?
... se ne stvaraju. Lideri se rađaju. To je dio njihove DNK. To je dio njihova duha. Oni su inspiracija. Tjeraju nas da budemo bolji. Hrvatska ima lidera. I Hrvatska će sutra biti bolja. Samo je potrebno da vjerujemo lideru. Vjerujte!
Dok smo šetali vrtom kaže mi – dok bobica grožđa mrzi drugu do sebe, grozd će propasti. Grozd su vaše države. Grozd su vaša društva. Ako nemate harmoniju između sebe, propast ćete. A to će sve biti ako niste svjesni snage iznad vas. A to je trs. On vas sve povezuje. Čini vas cjelinom. No, ako grozdovi zakažu i propadnu, i trs će propasti. Oni koji među vama zagovaraju individualizam, onda su bobica grožđa koja idu protiv drugih bobica grožđa. Svojim djelovanjem uništavaju grozd. Problem je što nisu svjesni destrukcijske snage unutar sebe. To je vrhunac odvojenosti od trsa.
Nastavi - trs je ljubav koja vas spaja. Čini vas da budete jedno. Čini da shvatite da su vaši grozdovi dio nečeg većeg. Nešto što nadilazi vaše države, vaše nacije. Nešto što poništava sve razlike među vama, a vi ih prihvaćate kao razlog da se dijelite međusobno. Dok ne shvatite vrijednost trsa, dalje ćete ići protiv samih sebe. Težit ćete destrukciji, uništenju, podjelama, mržnji, zapravo, svemu negativnom.
Kad bi znali budućnost koja dolazi, očevi bi pali na koljena proklinjući sudbinu. Majke bi prigrlile djecu u narjučje tiho jecajući. Djedovi i bake bi vidjeli svoju prošlost kroz sadašnjost.
P.S.
Kaže mi - ponavljanje pogreški iz prošlosti je poraz. Dao sam vam lijek za probuditi se i da samim time promijenite sudbinu. Nazvali ste ga deja vu. No, pogrešno ste ga protumačili.
Promatrao sam ga dok je sjedio. Tužan je. Nije od volje. No, osjetio je da ga promatram. Okrenuo se prema meni te mi kaže – živiš u teškim vremenima. Tmurni oblaci, ti tamno sivi oblaci su vas zamračili. Tražite svjetlo, ali nema ga. No, ne bojte se – kaže mi. Ja sam svjetlo koje dolazi vama. Probit ću te tamno sive oblake. Bit ću snop svjetla koji će vam pokazati put kojim trebate ići. Ja svima nudim svjetlo. Na vama je da izaberete. Najviše me boli kad znam koliko se trudim oko svakog od vas, ali onda se percipira da sam vas ja osudio. Kako sam vas ja osudio, kad ste sami izabrali?
Omogućit ću ti zanimljivo iskustvo. Osjetit ćeš bezvremenost – kaže mi. Opusti se. Zatvori oči – nastavi. Kad sam zatvorio oči, dotaknuo me je između obrva i rekao – opusti se. Tad sam ga vidio kako nas uspinje iznad svega što se događa u realnosti vremena. Jednostavno smo se izdignuli. Ne mogu upotrijebiti bolju riječ od te. Stvarnost u kojoj vrijeme igra najvažniju stvar, ostalo je ispod nas. Sve se i dalje događalo, ali tamo gdje smo bili on i ja, tamo vremena više nije bilo. Bili smo samo promatrači. Tada mi je rekao – tvoja stvarnost je poput filmskog platna i filma koji se odigrava na njemu. Da bi on bio moguć, mora postojati vrijeme. Bez vremena nema ni radnje. Nasmije se. Te mi kaže – sad si poput nekoga koji sjedi u kinu i gleda film. Promatrač zaboravi na vrijeme kad gleda film. Tu percepciju ste zaboravili ušavši u tijelo.
Kažem mu dok smo hodali – mislim da rat u Ukrajini može jedino zaustaviti situacija da se nad prijestolnicama SAD-a, Ukrajine i Rusije pojave ogromni svemirski brodovi koji će poslati jasnu poruku – odaberite mir.
Pogledao me je i nasmijao se. Tad mi kaže – Možda ti uslišim želju.
< | ožujak, 2024 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
paranormalno, nlo, politika, duhovnost
blog.hr
kejtoo
Rose Ocean
Bosonoga Vjeverica
TEMPORARY FILES
WORLD OF A DREAMCATCHER