Dok smo hodali vrtom, kaže mi – zašto tražite vječnost u prolaznosti? Pogledao sam ga i slegnuo ramenima. Nasmije se. Da i produžite život na tisuću godina, opet morate umrijeti? Zar ne? Nastavi se smijati. Pa vječnost vam je na dohvat ruke, a vi to ne shvaćate. Uvijek, ali baš uvijek, nju tražite na pogrešnom mjestu. Plaćate skupe tretmane koji će zaustaviti vaše starenje. Pa izgledate tada poput živih mrtvaca, onako zategnuti. Nabubreni. Čemu, pitam vas?
Ako spoznaš da već imaš vječnost u sebi, zašto onda ne postaviš pitanje zašto sam u ovoj prolaznosti? Zašto sam tu? Koji je to razlog da si iz vječnosti došao ovdje gdje ćeš umrijeti. I imaš taj stalni strah od smrti. I onda, zbog tog straha, očajnički tražiš načine da produžiš život ovdje u materiji. Potpuno si se predao svijetu. A tom predajom, dao si se u potpuni zaborav na ono otkuda si došao u ovaj prolazan svijet. Dok tražiš način da živiš vječno, nikad nisi pomislio da tražiš odgovor na pitanje kako da sebe ispuniš? Ispuniš prazninu koju donosiš i nosiš sa sobom ovdje. Ti ne vidiš mnoštvo ispred sebe kao jednog. Niti mnoštvo tebe ne vidi kao jednog. To je ta razdvojenost ovdje. Tvoja borba da pobijediš smrt je tvoj stalni pokušaj da se sjetiš da si „živ“ došao ovdje i onda to zaboravio. Zašto si zaboravio?
Zamisli se i nastavi hodati.
Pa zastane i kaže - dok god se sjećate djeteta u sebi, do tada ćete biti mladoliki na ovom svijetu. Pa makar već i bili prošarani borama, vi ćete djelovati mladoliko. Drugi će vidjeti dijete u vama. Tada ćete probuditi "djecu" u njima.
Post je objavljen 05.10.2023. u 22:54 sati.