ponedjeljak, 28.11.2022.
Naučena bespomoćnost. Naučeni optimizam.
Početkom 1960-ih, psiholog Martin Seligman, u to vrijeme poslijediplomac, s kolegom je započeo niz istraživanja sa psima. Jednu skupinu pasa stavili bi u box, izlagali ih blagoj nelagodi, i kada bi psi njuškom pritisnuli određeni gumb, nelagoda bi prestala. Drugu skupinu pasa izložili bi istoj nelagodi, ali bez opcije isključivanja. Kada bi prvu skupinu pasa stavili u drugo okruženje i izložili ih određenoj poteškoći, ti psi bi tražili rješenje i vrlo brzo bi ga pronašli. Kada bi drugu skupinu pasa stavili u novo okruženje i izložili ih identičnoj poteškoći, koju je bilo vrlo jednostavno izbjeći, psi iz ove grupe ne bi se ni trudili, već bi se naprosto stisli i bespomoćno legli i čekali. Tim pionirskim istraživanjima uslijedila su mnoga slična, u kojima su ubrzo sudjelovali i ljudi, i uvijek su se ponavljali isti zaključci. Nas ovdje manje zanima ponašanje pasa, a više ponašanje ljudi. Pokazano je i dokazano da se ljudi uslijed negativnih iskustava naviknu biti bespomoćni i tada se radi o naučenoj bespomoćnosti. Isto tako je dokazano i da se ljudi mogu svjesno i ciljano izvježbati na optimistični pristup životu i tada se radi o naučenom optimizmu. Razlika između ova dva pristupa je dan i noć, a dobra vijest je da je prelazak s pesimizma na optimizam sasvim moguć i realan.
- 13:22 -
Komentari (19) - Isprintaj - #
