subota, 19.11.2022.
Kafka. I drugi po malo. I drugo po malo.
Na Kvarneru je još uvijek za trčanje u kratkim hlačama. Zanimljivo, zar ne? Izvrsno vrijeme za laganu jutarnju rekreaciju, gotovo da je teško zamisliti bolje, uz umjerenu do povremeno jaču buru i 10-ak stupnjeva u zraku. Ali najvažniji je osjećaj u samom čovjeku, na njega se sve drugo dodaje, ili on svemu drugome sve oduzima. U zadnje vrijeme odem po dva puta tjedno (ako; po nekih 5-6 km, ako si se pitala, dušo) i to zaista treba podebljati, u suprotnom bi čovjeku moralo postati neugodno zbog tako neozbiljne samodiscipline.
Prije možda godinu, ne znam točno, jer orjentiranje u vremenu mi nije jača strana, neki splet okolnosti potaknuo me da ponovo pročitam neku Tribusonovu knjigu (Dublja strana zaljeva), koju sam s guštom čitao, kao i sve njegovo što sam tada mogao pronaći u knjižnici, a zaista se moglo pronaći puno, kada sam imao oko 19 godina. Prošlo je puno godina od kad se nisam družio s njegovim djelima, praktički je bio pod tepihom i zaboravljen, jer sam ga, po nekom mom mišljenju, prerastao. I tako mi dođe da pročitam ponovo Dublju stranu i provjerim kako će mi djelovati s vremenskim odmakom. Djelovao je odlično. I tako me ta spoznaja potaknula da pročitam praktički većinu toga što je napisao u međuvremenu, a on zaista dosta piše. Isti pokus sam napravio s još nekim piscima koji su me zanimali u toj nekadašnjoj fazi. Tako da sam ponovo prošao npr. i kroz Hesseovog Demijana i U žrvnju. Ta literatura je s razlogom klasična, danas se ne pišu takve knjige, drugo je doba, jeftinije. Iz tih ponovnih iščitavanja potvrdio sam za sebe ono što su već i drugi zaključivali, da ima smisla ponovo pročitati prave stvari s vremenskim odmakom, jer se neminovno gledaju iz drugog kuta i drugim očima; to nije puko ponavljanje, već je novo istraživanje.
Ponekad mi padne na pamet što sam sve čitao u to nekadašnje rano vrijeme i zaista sam čitao puno. Da sam u to doba imao neku curu, možda (se) ne bih toliko tražio po literaturi. A u tom slučaju bih bio i zakinut za štošta. U ovom slučaju sam također ostao zakinut, ali to je život, negdje se dobije, negdje se izgubi i nikad se ne zna u datom trenutku je li dobro to što smo dobili i da li je šteta što smo nešto izgubili. Neke stvari postanu jasnije tek kasnije, kada se povežu neke točkice. I te točkice, kao u onim dječjim crtežima koji se pojave nakon što se spoje određene točke, počnu dobivati neke vrlo zanimljive obrise i stvari postaju jasnije i smislenije. Oni pisci koji mi prvenstveno padaju na pamet iz tog vremena, uz Tribusona, su Kundera, Škvorecky, Orwell, prije njih Balzac, Maupassant i još oko pola knjižnice. Tada me zanimalo sve od Kafke i što ima veze s Kafkom. Dnevnici, pisma, glavna djela. Neki dan mi po istom principu kao i Tribuson i Hesse..., padne na pamet i Kafka. Htio sam provjeriti kako će mi on djelovati sada. Doma imam Proces pa sam prvo riješio njega (on je bio na redu jedno 4, 5 puta kroz godine, ali već dugo ne). Kafka ljudima općenito simbolizira nešto teško, mračno, otuđenje i slične ljepote modernog života. Međutim, ovaj put sam kroz Proces primijetio nešto što prije nisam u tolikoj mjeri. Nije to toliko do Kafke, više je do mene, ali mislim da sam ga sada potpunije razumio. Sjećam se da je još i Max Brod u Kafkinoj biografiji napomenuo da je opći dojam o Kafki općenito vrlo iskrivljen i da je on imao puno više vedrine u sebi nego što se obično površno misli. Za potvrdu te teze bio je naveo primjer kako je Kafka volio otići veslati u čamcu po rijeci uzvodno, a onda bi se nizvodno spuštao. "I ako biste promatrali iz daljine, mogli biste primijetiti kako se rijekom spušta naizgled prazni čamac, jer Kafka bi se legao svom dužinom u njemu i uživao u spustu." Tako nekako pamtim tu rečenicu, ali iznenadilo bi me da u stvarnom zapisu nije potpuno drugačija.
Neki dan sam si posudio novi izbor Kafkin priča i zapisa, pod nazivom Pripovijetke i prozni fragmenti, u izdanju Oceanmore. Tu sam tek Kafku doživio na sasvim novi, vedriji način. Ali prije toga i u nekim zanimljivim rečenicama Procesa. Za potrebe ovog teksta izdvojio bih priču Stidljivi dugajlija i nečasni u srcu, koja se smatra njegovim najstarijim sačuvanim literarnim tekstom. Napisao ga je u pismu gimnazijskom kolegi Oskaru Pollaku 1902. godine, dakle kada je Kafka imao samo 19 godina. Priča je dugačka (kratka) manje od dvije stranice, ali kako su to samo zanimljive dvije stranice. Pročitao sam ih više od 10 puta i još ću koji put. Početak pisma ide ovako: "Prag ne pušta. Ne pušta nas obojicu. Ta majčica ima kandže. Tome se čovjek mora pokoriti ili -. (...) Mnogo toga si već pročitao, ali zamršenu priču o stidljivom dugajliji i nečasnome u srcu ne poznaješ. Jer ona je nova i teško ju je ispričati."
Koliko je meni poznato, svi veliki pisci su osim knjiga pisali i puno pisama, dnevnike i sl. Često se pokazivalo da su ta pisma i dnevnici, koji su naknadno objavljivani, prava literarna remek-djela i daju odličan uvid u samog autora, što je i logično. Emerson je pisao puno pisama, dnevnike, Thoreau je ima više ostavštine u dnevnicima nego u knjigama, Hesseova pisma su objavljivana, Dickens je pisma pisao svakodnevno i navodno se namjeravao preseliti iz mjesta u kojem je živio jer je poštar zabušavao i nije ga redovito obilazio. To je logično, da pisci imaju potrebu pisati i pisma i dnevnike. Pitam se kakvog bi smisla imalo objavljivati bilo što tog tipa od suvremenih autora. Pretpostavljam nikakvog. Ili, kakva bi samo sprdnja bila da se objave nečiji - mailovi. Ovo doba je tehnološko napredno, ali ljudski jeftino. Ljudi su jeftini, njihove težnje su banalne. Ali, možda se ne bi smjelo generalizirati. Opći dojam je svakako takav, ali detaljniji uvid bi sigurno pokazao i mnoge kreativne primjere. Svejedno, velika djela su već napisana i ima ih neizmjerno puno i ona su na raspolaganju svakome tko je zainteresiran. Ali, to je još jedan paradoks; u doba kada je sve dostupnije nego ikad, interes je slabašan. Zanimljivo je kod Kafke što je on potpuno originalan autor. Njegov stil pisanja se ne može uspoređivati s nekim drugim, jer on je pisao po svome. On ne liči nikome, ali mnogi su nastojali pisati kao on. Ali, jedan je original, ostalo su nekakvi pokušaji. Odličan primjer za to je Murakamijev roman Tvrdo kuhana zemlja čudesa & Kraj svijeta. Kafkin utjecaj se gotovo fizički bolno osjeti, pretjerano. Gotovo kao da se radi o parodiji. Nekako sam se dovukao do možda stote stranice i pozdravio se s tim djelom. No, Murakami ima neke druge dobre knjige. Karakteristika genija (tu mislim na Kafku) je da donese nešto novo. On manjim dijelom gleda u druge, ali kasnije mnogi gledaju u njega. Lako je zamisliti Kafku kako u osami piše u svojoj sobi. Površni promatrač ne bi mogao ni pojmiti koliko je bogatstvo svjetova unutar tog čovjeka-pisca.
"Stidljivi dugajlija bio se zavukao u jedno staro selo, među niske kućice i uske uličice. (...)
Nečasni u srcu stanovao je u jednom velikom gradu, koji se iz večeri u večer napijao i iz večeri u večer mahnitao. To je, naime, sreća gradova. A kakav je bio grad, takav je bio i nečasni u srcu. To je, naime, sreća nečasnih. (...)
Ovaj zakoluta očima, podigne kapke i iz usta mu krenu riječi. Njegove riječi bijahu otmjena gospoda s lakiranim cipelama i engleskim kravatama i sjajnom dugmadi, a ako bi ih se potajice upitalo: "Znaš li što je krv iz krvi?", jedan od njih zajedljivo bi odgovorio: "Da, imam engleske kravate". ..."
Prije godinu dana kupio sam si Toyotu Corollu iz 2002., za vrlo male novce. Od tog trena sam postao veliki fan Toyote. Ako kupujete auto, a ne želite potrošiti malo bogatstvo, moj prijedlog je da date veću prednost starijoj Toyoti u odnosu na novije druge proizvođače. Rabljene Toyote su nešto skuplje od svojih konkurenata iz generacije i kategorije, ali ta razlika je opravdana. Gušt mi je svaki put kad sjednem u taj sada već vremešni auto. Jednim dijelom je objašnjenje i u tome što mi se zaista sviđao u vrijeme kada je izašao i tada sam bio nekoliko puta u Toyoti, sjedio u njemu i razgledavao ga, obuzet dojmom kako se radi o jako dobrom autu. Nakon 20 godina i dalje mislim da se radi o odličnom autu. Sve je to stvar ukusa. Zanimljiva stvar, par dana nakon što sam si kupio tu Corollicu, našao sam se u jednom malom vulkanizerskom dvorištu. Pored su bile naslagane četiri gume koje svojom dimenzijom ne mogu zamisliti na bilo kojem standardnom automobilu; prije na kamionu, ali za kamion djeluju preotmjeno, tako da ne mogu biti ni za njega. Pitam vulkanizera na kakvu vrstu vozila idu te gume i on kaže da se radi o velikom Bmw-ovom Suv-u. Zanimalo me i koliko koštaju i ispalo je da se radi o potuno identičnom iznosu koji sam ja platio za cijeli auto. A dodatno je zanimljivo što se ne radi o okruglom iznosu.
Dorija sada ima 11 godina. Kakve slike ona slika, kakve sastavke je u stanju napisati, kakvu maketu gradine trenutno radi. Koristilo bi joj da više čita (manje je gotovo nemoguće) i da je manje na internetu (više je gotovo nemoguće). Za ovo drugo tražim neki adekvatn lijek i mislim da jesam na nekom dobrom tragu. Ona je uporna, ali ja sam još uporniji. Internet uništava klince. Ali imaju dobre uzore u tome; tatice i mamice, djedice i bakice. Ovi nešto pametniji odrasli trebali bi si staviti u zadatak kako da doskoče toj pošasti i pronađu rješenje koje će osigurati pravu mjeru. Ako će to i ići teško na općem nivou, a hoće, moglo bi ići puno brže na osobnom, mikro nivo i na to ja ciljam.
Kućna 11-godišnjakinja ima dobar glazbeni ukus. https://youtu.be/ESk47Idv138
- 17:12 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
