samosanacije

dugo sam bila u izdavaštvu...
dugo sam bila jedno Izdavaštvo,

... iako mi je izdaja ipak imanentnija.

mislim, ne možeš demantirati život,

... ni njegovu lošiju stranu.



i duga je to priča...

toliko jasna i konkretna da je ne znam napisati...

ne mogu...

izdala bih svoje pisanje pišući napokon obavješteno o sebi.



no eto... tih i tih godina izdala sam brojne

"moje"...
pisce...
moje pisce...

kao što sam prije ili kasnije izdale sve svoje.



i pitali su me ne jednom:

- što ne izdaš sebe?


a ja bih mislila:

kako ne vidite da ja sebe ne mogu izdati,
kad pišući činim suprotno...
kad pišući dopisujem jednog taoca pod stockholmski sindrom
dok se držim očaranu - vezanu za sebe opasanu eksplozivom.



danas iz jednog razloga mislim o tome opet,


pa onda puštam ruke da mi pronađu jednog mog pisca
s kojim još uvijek spavam iako ga volim:


Svaka knjiga je prizor tišine.
Ona je opipljiv predmet koji se može podići, spustiti, otvoriti i zatvoriti,
a riječi u njoj predstavljaju mnoge mjesece,
ako ne i mnoge godine,
samoće jednog čovjeka...

(Paul Auster- Otkrivanje samoće)





...

da se izdam...
da se jednom napokon čvrsto primim u ruke
ovu od slova,

shrvao bi me teret samoće u rukama...
neizmjeran...
tone su to slova...

shrvala bi me spoznaja kako sam
uvijek tako okružena ljudima...


na svojoj nevidljivoj polutki


... izabirala biti neutješno sama.








tessa k