...lijepljenje ogledala
i nešto
...krpljenja i kotlokrpljenja
percepcije i korekcije
 ispričat ću vam o jednom filmu... filmu kojem ne znam ni ime, ni glumce, a ni radnju. gledala sam ga prije... ajmroeć - petnaest godina, na televiziji...ono - noćni program. film o grupici mladih ljudi s margine. mladi ljudi s margine koji putuju autom. volim i margine i bankine... i sve na rubovima istih. ljude i filmove...     i više se uopće ne sjećam o čemu se tu radilo, osim da je film bio genijalan. ostala mi je samo aroma tog filma koju nosim pohranjenu u sebi... netko bi rekao da mirise ne možeš imati pohranjene, pohranjene u smislu da ih možeš dozvati u nosnice i kad stvarno nisu tu, da ih tek možeš prepoznati onda kad ponovo zamirišu, i da neke stvari ne mogu imati miris kao recimo pisma... ili riječi... ili filmovi no eto - ja znam da to nije istina. e sad druga je stvar što vjerojatno umišljam, umišljam tako dobro da u zimska zagrebačka praskozorja mogu omirisati kornatski arhipelag... pa tako nosim i taj film film čija je priča davno nestala iz viskoze mog sjećanja poput davnog parfema... i njena gornja i njena donja nota... ali ja ipak nosim u nosnicama samo srce tog mirisa, ...zajedno s mirisom kornatskog arhipelaga.  i znam da se mirisi ne daju opisati, ni prepričati... ali kao da je to mene ikad spriječilo da govorim ali kao da sam ja ikad ustuknula pred nemogućim; pa eto... film... glavna junakinja je potpuno slijepa, i istovremeno britka i lijepa i oštra i cinična ... nemilosrdna. i uglavnom - ona je centar grupe s margine... i nju svi slijede... i da, o da, imaju taj problem s time, ne s njom, jer ona je nedodirljiva, nego sa sobom... i propituju se i zamjeraju si i ne vjeruju sami sebi... ali je svejedno slijede, jer je to tako logično i jedino moguće, jer ona zrači... snagom i svješću o toj snazi i nečim potpuno nesumjerljivim... i iz tog je svog sljepila ona razvila prednost, i to sljepilo je u stvari kruna stvari... gotovo dar, i taj njen hendikep izaziva zavist. ne mogu vam to predočiti, objasniti... miris je to... ali režiseru je uspjelo. i eto uglavnom... bio je to neki bezimeni tv film kojeg pamtim čitavu vječnost i polako mislim da ulazi u kategoriju "pamćenja zauvijek", jer jako mi se urezalo to kako se jedan za život krucijalni nedostatak može pretvoriti u potpuno nedostižnu prednost pred životom samim. i film mi je ostao u pohranjen u nosnicama ovako dugo mislim jer uvijek sam se pitala kako bi ta priča izgledalala u stvarnom životu, bi li to uopće bilo moguće, da netko sa za život ključnim nedostatkom, baš zbog njega bude postavljen na životni tron, i ako bi i bilo moguće... koliko bi trajalo, koliko bi odoljelo normalnom poretku stvari gdje je moći vidjeti intenzivno plavo...  u svom njegovom intenzitetu i toplini - prednost, a ne hendikep. no eto... nekad ne treba tražiti daleko za naći odgovor... u bajkama se često obiđe svijet zato jer se traži sreća, a ispadne da je ona čitavo vrijeme bila pod krevetom, ili se obiđe svijet jer se traži ptica koja najljepše pjeva, a slavuj je čitavo vrijeme u tvom vrtu, ili se obiđe kraljevstvo jer se traži najljepša, a ispadne da ona tu dolje mete dvorište Pepeljuginom metlom, ...ili se traži Istina, a ispadne da je trebalo ostati doma uz ljubljenog djeda, pa se jednako tako odgovor na važna pitanja od globalne važnosti uglavnom nađe na razini vlastite kože... u frontalnom srazu sa sobom, a čak i žene koje su slovima i brojkom precizno dva (2) suprotna svemira, ponekad dožive sudar svojih paralelnih svjetova nakon kojih su mnoga pitanja ili razorno riješena ili postanu nevažna. pa da ne širim priču previše, jer je davno ispala i iz margina, a bome i bankina, no eto - ima toga u stvarnom životu mislim... o tome skromno svjedoči moj stvarni život... i predugo bi trajalo... ali krosmajhart i da, o da, imam i ja taj problem s time, ne s hendikepom kojeg slijedim, jer on je nedodirljiv i nesumjerljiv... nego sa sobom. i propitujem se i zamjeram si i ne vjerujem sami sebi... ali ga svejedno slijedim no eto... prvi put se tješim mišlju da to možda nije do mene ....možda je to i opet samo do onoga čega nema  ... do mirisa u mojim nosnicama koji su tako snažni. tessa k |
zrcaljenje dlanova
 _________________________________________________________________________ jučer sam je učila heklanju šarene vunice i to... i problem je bio taj što je ona ljevakinja, i trebalo je mirroriti položaje, i pokrete mojih ruku i prstiju, i zrcaliti moje na njezine... sve smo zapetljale. na koncu smo rezale i parale već dovršeno. a onda je primila moju ruku u svoj mali lijevi dlan i kao i bezbroj puta do sada nježno obuhvatila i umirila moj svemir prstićima osmogodišnjakinje već jako izgrađenog stila, koja bez pardona lakira svoje nokte u zagasito crveno, umiruje svemire i resi se prstenjem kao ruska grofica, i rekla; "mama ti imaš tako nježne ruke. uvijek bi ih prepoznala..." a ja sam pomislila kako uistinu - tim nalakiranim prstićima ja domahujem svijetu... kako smo od prvog časa sve zapetljale  neodrezljivo i neoparljivo... i kako ću u tom mekom dlanu uvijek moći naći zarobljenu onu količinu zraka koja mi je potrebna za disanje kada se čamac prevrne.  tessa k |
CSI u Teatru sjena
"da li ikad čuješ kako puca zora?"  Jesam li tašta dok jutarnja orošena i iscrpljena naporno radim na svojoj liniji, konturama, proporcijama, stasu i kontrapostu... kad dok se tako pišem, namjerno labavim poklapanja sa svim kanonima sklada, i često povećavam jedino mišićnu masu sjene koju bacim, sve dok otežala ne postane preteška i žilavom tijelu koje navodno sudjeluje u životu, možda i jer ponekad proturim olovo da mu nanosi zlatne rezove .  Tijelo koje dobro vidi ne bi trebalo opipom slijediti svoju sjenu... jesam li bila okrutna ili nonšalantna kada sam to zaboravljala? Jesam li bila još okrutnija kada sam svoje sjene prisiljavala da plešu na daskama, a sebe smještala u prazno gledalište vlastitog teatra sjena u sumnjivom i ozloglašenom underworld predgrađu duše, i omađijana i zatravljena zvala ih iscrpljene i na deseti bis, pa čak i one koje su već postale sjena od sjene.  Danas kada zora u mene potpuno odsutno uperi obarač ja znam da će na tlu šume ostati još jedna moja fleka ipak nimalo slučajne žrtve. I nikada nisam riješila taj slučaj do kraja, ali kada si ocrtam krilate konture  shvatim što su mi moje sjene htjele reći svojim postojanjem i zašto me, jednom ostavljene kao nevoljena djeca, ipak neće čekati; Čekaj me dugo su riječi koje su samo u poeziji nešto značile a ja poeziju shvaćam tek smrtno preozbiljno no opet znam da bi nerazumno bilo sanjati da će itko potratiti svoju vječnost čekajući sebe... Pa puštam svjetlu da me razlomi na tisuće šuštavih komadića da bi vjetar poslije mogao sa mnom učiniti ono što je u mojoj i njegovoj prirodi...  Iz nekog razloga sjene ne niču u sjenci...  Taj pucanj kojim je u jednom času dokrajčena moja noć nitko nikada nije čuo...  tessa k |
nijemi intermezzo u kojem patuljci pojma nemaju
    _________   tko je sjedio na mojoj stolici... by tessa k kategorija: home & garden; "uradi sam" samoodvraćanje pažnje od bitnog |
| < | studeni, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
