samosanacije

ispričat ću vam o jednom filmu...
filmu kojem ne znam ni ime, ni glumce, a ni radnju.
gledala sam ga prije... ajmroeć - petnaest godina,
na televiziji...ono - noćni program.
film o grupici mladih ljudi s margine.
mladi ljudi s margine koji putuju autom.
volim i margine i bankine... i sve na rubovima istih.
ljude i filmove...





i više se uopće ne sjećam o čemu se tu radilo, osim da je film bio genijalan.
ostala mi je samo aroma tog filma koju nosim pohranjenu u sebi...

netko bi rekao da mirise ne možeš imati pohranjene,
pohranjene u smislu da ih možeš dozvati u nosnice i kad stvarno nisu tu,
da ih tek možeš prepoznati onda kad ponovo zamirišu,
i da neke stvari ne mogu imati miris kao recimo pisma... ili riječi... ili filmovi
no eto - ja znam da to nije istina.
e sad druga je stvar što vjerojatno umišljam,
umišljam tako dobro
da u zimska zagrebačka praskozorja mogu omirisati kornatski arhipelag...

pa tako nosim i taj film
film čija je priča davno nestala iz viskoze mog sjećanja poput davnog parfema...
i njena gornja i njena donja nota...
ali ja ipak nosim u nosnicama samo srce tog mirisa,
...zajedno s mirisom kornatskog arhipelaga.




i znam da se mirisi ne daju opisati, ni prepričati...
ali kao da je to mene ikad spriječilo da govorim
ali kao da sam ja ikad ustuknula pred nemogućim;
pa eto... film...

glavna junakinja je potpuno slijepa,
i istovremeno britka i lijepa i oštra i cinična
... nemilosrdna.
i uglavnom - ona je centar grupe s margine...
i nju svi slijede...
i da, o da, imaju taj problem s time,
ne s njom, jer ona je nedodirljiva,
nego sa sobom... i propituju se i zamjeraju si i ne vjeruju sami sebi...
ali je svejedno slijede,
jer je to tako logično i jedino moguće,
jer ona zrači... snagom i svješću o toj snazi

i nečim potpuno nesumjerljivim...

i iz tog je svog sljepila ona razvila prednost,
i to sljepilo je u stvari kruna stvari... gotovo dar,
i taj njen hendikep izaziva zavist.

ne mogu vam to predočiti, objasniti... miris je to...
ali režiseru je uspjelo.





i eto uglavnom... bio je to neki bezimeni tv film kojeg pamtim čitavu vječnost
i polako mislim da ulazi u kategoriju "pamćenja zauvijek",

jer jako mi se urezalo to kako se jedan za život krucijalni nedostatak
može pretvoriti u potpuno nedostižnu prednost pred životom samim.

i film mi je ostao u pohranjen u nosnicama ovako dugo mislim
jer uvijek sam se pitala kako bi ta priča izgledalala u stvarnom životu,
bi li to uopće bilo moguće,
da netko sa za život ključnim nedostatkom,
baš zbog njega bude postavljen na životni tron,
i ako bi i bilo moguće... koliko bi trajalo,
koliko bi odoljelo normalnom poretku stvari
gdje je moći vidjeti intenzivno plavo...



u svom njegovom intenzitetu i toplini
- prednost, a ne hendikep.


no eto... nekad ne treba tražiti daleko za naći odgovor...
u bajkama se često obiđe svijet zato jer se traži sreća, a ispadne da je ona čitavo vrijeme bila pod krevetom,
ili se obiđe svijet jer se traži ptica koja najljepše pjeva, a slavuj je čitavo vrijeme u tvom vrtu,
ili se obiđe kraljevstvo jer se traži najljepša, a ispadne da ona tu dolje mete dvorište Pepeljuginom metlom,
...ili se traži Istina, a ispadne da je trebalo ostati doma uz ljubljenog djeda,

pa se jednako tako odgovor na važna pitanja od globalne važnosti
uglavnom nađe na razini vlastite kože... u frontalnom srazu sa sobom,
a čak i žene koje su slovima i brojkom precizno dva (2) suprotna svemira,
ponekad dožive sudar svojih paralelnih svjetova
nakon kojih su mnoga pitanja ili razorno riješena ili postanu nevažna.

pa da ne širim priču previše,
jer je davno ispala i iz margina, a bome i bankina,
no eto - ima toga u stvarnom životu
mislim... o tome skromno svjedoči moj stvarni život...
i predugo bi trajalo... ali krosmajhart

i da, o da, imam i ja taj problem s time,
ne s hendikepom kojeg slijedim, jer on je nedodirljiv i nesumjerljiv...
nego sa sobom.
i propitujem se i zamjeram si i ne vjerujem sami sebi...
ali ga svejedno slijedim


no eto... prvi put se tješim mišlju da to možda nije do mene



....možda je to i opet samo do onoga čega nema





... do mirisa u mojim nosnicama koji su tako snažni.


tessa k