samosanacije

"da li ikad čuješ kako puca zora?"





Jesam li tašta dok jutarnja orošena i iscrpljena
naporno radim na svojoj liniji,
konturama, proporcijama, stasu i kontrapostu...
kad dok se tako pišem,
namjerno labavim poklapanja sa svim kanonima sklada,
i često povećavam jedino mišićnu masu sjene koju bacim,

sve dok otežala ne postane preteška i žilavom tijelu koje navodno sudjeluje u životu,

možda i jer ponekad proturim olovo da mu nanosi zlatne rezove .










Tijelo koje dobro vidi ne bi trebalo opipom slijediti svoju sjenu...
jesam li bila okrutna ili nonšalantna kada sam to zaboravljala?





Jesam li bila još okrutnija
kada sam svoje sjene prisiljavala da plešu na daskama,
a sebe smještala u prazno gledalište vlastitog teatra sjena
u sumnjivom i ozloglašenom underworld predgrađu duše,
i omađijana i zatravljena zvala ih iscrpljene i na deseti bis,
pa čak i one koje su već postale sjena od sjene.









Danas kada zora u mene potpuno odsutno uperi obarač
ja znam da će na tlu šume ostati još jedna moja fleka
ipak nimalo slučajne žrtve.


I nikada nisam riješila taj slučaj do kraja,
ali kada si ocrtam krilate konture












shvatim što su mi moje sjene htjele reći svojim postojanjem
i zašto me, jednom ostavljene kao nevoljena djeca,
ipak neće čekati;

Čekaj me dugo su riječi koje su samo u poeziji nešto značile
a ja poeziju shvaćam tek smrtno preozbiljno
no opet znam da bi nerazumno bilo sanjati
da će itko potratiti svoju vječnost čekajući sebe...

Pa puštam svjetlu da me razlomi na tisuće šuštavih komadića
da bi vjetar poslije mogao sa mnom učiniti ono
što je u mojoj i njegovoj prirodi...










Iz nekog razloga sjene ne niču u sjenci...














Taj pucanj kojim je u jednom času
dokrajčena moja noć
nitko nikada nije čuo...











tessa k