...lijepljenje ogledala
i nešto
...krpljenja i kotlokrpljenja
GOLA PRIČA
 Pronašla se ujutro kako leži na leđima u zelenoj spavaćici. Lagano se okrenula na bok da u manje izloženom položaju bolje sagleda večer prije: Rekao je –Lijepa si, a njegove su riječi to pretvorile u istinu. Ipak, odlučila je pobjeći prije ponoći i sačuvati i tu čaroliju i obje cipele. Muškarcima je lakše. Ženska je odjeća krojena tako da poslije ponoći otpada sama od sebe. Lako spuzne niz kožu i pretvori se u lokvu oko bosih nogu. Kada je repeticijom nekoliko puta odradila sve scene tako da je bila sigurna da ih zna napamet i da si je osigirala znanje koje moraš znati i u pola noći... pogotovo u pola noći, potrebno znanje za neku buduću nepredvidivu sebe, ulovila se sna koji ju je ostavio na leđima u zelenoj spavaćici; sanjala je da joj ispada kosa i sad dok je gledala u nekoliko vlasi na jastuku koji je cijelu noć bio preklopljen pod glavom i koji dugo nije odigrao nijednu drugu ulogu u tom krevetu, zapitala se u kom se času izgubila ona slabo skraćena i neophodna udaljenost između nje i tumačenja... simbolike... misterije. Kada su to noćni snovi postali ovako vulgarno nedvosmisleni? I kako joj je to uopće promaklo? Ipak, osjetila je nejasno, gotovo nastrano zadovoljstvo zbog toga. Spavala je dugo. Kad bi rekla da se ne sjeća kada je tako dugo spavala bila bi to živa istina bez pretvorbe, ali srećom nitko nije horizontalno disao uz nju, pa je namjesto da dijeli gorke istine kao slatke jutarnje kroasane, još jednom sagledala vlastitu neometenu bočnu dijagonalu krevetom i prije nego je bosa iskočila iz prevelikog kvadratnog kadra njegovog okvira, sama sebi glasno rekla: Čestitam! Zaslužila si lijep dan, mala! Onda se sjetila još nečega, pa zastala i zadnju rečenicu polako ponovila još jednom. Ne zbog potrebe za uvjeravanjem i ponovljenim nutkanjem obećane ljepote dana iz usađene bojazni da će biti odbijena. Ne. Uvjerenje je bilo tu i razlozi za njega i želja za nagradom, a jedina je bojazan i tako ostala s one strane ponoći... nego više kao mali pokus, kao vještačenje jučerašnjih događaja iz nekog (još) boljeg sutra. Htjela je naprosto rekonstruirati vlastiti glas, onaj „vanjski“, koji nositelju uvijek ostaje nečujan. O njenom je postojalo nekoliko laskavih svjedočanstva, pa je sjetivši se tog posljednjeg – jučerašnjeg, u ustima još jednom oblikovala iste meke vokale i smrvljene suglasnike, pažljivo i koncentrirano kao hranu koju još nisi okusio i kojoj pokušavaš odrediti okus. Nije pronašla baš nikakvu senzaciju. Vjerojatno se to jučer ipak radilo o uskličnicima koje je čitav dan nosila u grlu. Uskličnike ne možeš odrecitirati krevetu koji je služio samo kao okvir za vlastitu neometenu bočnu dijagonalu. Uskličnici ipak traže slušatelja. A ovi jučer... Svaki od njih zabio se slavodobitno kao stijeg na kraju jednog vremena u kojem je gonjena vučjom gladi kopala i strugala po sebi, grabila srebrnom žlicom duboko u vlastitu nutrinu, sve do skorenog zapečenog dna, tako duboko da bi se struganjem okrnjila i caklina posude. A baš posudu svi vide. U vremenima manje gladi zadovoljila bi se time da se protrese, tek toliko da zadrhti kao visoka želatina na jako širokom pjatu. I sada je u nekom (još) boljem sutra osjetila da je napokon izdala tu sebe. Osjetila je kako su joj pokreti lijeni i spori, mazni, a samo njeni... kako ćuti luksuz odgode, kako ne žuri pobjeći čim dalje od sebe u novi dan... neodjevena i preskačući doručak, dok istovremeno ganja vlastitom rukom ispisanu tjeralicu za pobjeguljom, osjetila je prvi put kako nije šteta jutra... kako nije šteta jutra... kako nije šteta vremena... kad je sve vrijeme i tako njeno jer ga mjeri otkucajima iz sebe, kako je zelena spavaćica podatna i meka i ženstvena i filmska, kako je kad je pogleda na koncu konca i spavačica podatna i meka i ženstvena... i kako je prvi put može zamisliti u nekoj još neodživljenoj sceni koja nije izrasla na već oblikovanom vremenu. Podaj se Tess. Podaj se drukčijim pokretima i navikama... Dok je sjedala za radni stol bila je svjesna da je došlo jutro u kojem je dugo i bolno urastajući u sebe, na koncu ipak prerasla tu izdanu sebe. Pisat ću fikciju. Napravila je razgibavajući pokret prstima kao pijanist prije velikog koncerta, spustila ih na klavijaturu, udahnula, pa otplesala tipkama: GOLA PRIČA Pronašla se ujutro kako leži na leđima u zelenoj spavaćici. Lagano se okrenula na bok; kao da je taj novi položaj osiguravao bolji poglad u večer prije, a njenu manju izloženost. Rekao je –Lijepa si, a njegove su riječi to pretvorile u istinu... ... ... ... __________________________________________________________________________________________ drukčijim pokretima i navikama tessa k |
singularnost koja završi u šeširu
 kad sam imala 25 slomio me jedan tip potpuno. mislim… tu je sad naravno pitanje koliko se puta ista stvar može potpuno slomiti, pa još istim čovjekom, ali ajmoreć da se oko dotičnog tipa moja sudba kršila nekoliko puta, a svaki je prijelom bio otvoreni lom. ja bih onda namještala, ali bi povijest, koja se uvijek ponavlja, pokazala da - krivo. moju bi nestručnost i potpuno nekompetentnost za Samosanacije rendgenski snimak otkrio kad bih ja već mislila da je najgore iza mene. a nije bilo, je li, nego je čak trebalo lomiti ono što je već sraslo. and again… and again… and again… ... krivo sraslo. treba još napomenuti da kliničkoj slici nije nimalo pomagalo ni to što sam tako nasilno imobilizirana i nesretno priheftana za sebe, čim bi jutarnja vizita otišla nastavljala svoju vrtoglavu igru na jako skliskom terenu. ipak... u prkos povijesti koja se ponavlja ću reći da 15 godina nakon, isti tip slomljeno izjavljuje da je jako pogriješio što me tada nije zagipsao za sebe, ali ja zbilja nakon 15 godina ne kanim pričati o tom tipu … spiralnog prijeloma, mislim. ono što hoću reći; u dobi od 25 godina imala sam već jednu godinu duboke tuge iza sebe. kasnije su se omjeri nekako neuredno promijenili… ali eto… puno mlada, okuugodna, navodno pametna, i potpuno neobaviještena da mi je svijet pod pod nogama - bila sam segmentno slomljena. a onda me jednog dana (e ovdje počinje priča koju kanim ispričati) totalno shrvanu na štengama u kući presreo moj otac, kojemu kao ni majci mjesecima nisam dozvolila približavanje, i potpuno unesena u njegovanje svoje tuge, pustila sam ih da se sami bave njihovom… kako znaju i umiju, tugom roditelja koji vidi da mu je dijete duboko nesretno. no taj dan, moj je otac odlučio ne dozvoliti mi da klisnem uz njega prema potkrovlju kao mačka koja nikom ne pripada, već me blago zaustavio primajući me za ruku, i tim me pokretom natjerao da ga pogledam u oči, a onda kad je bio siguran da je ušao u moj pogled, samo je rekao; "kćeri moja, nije ni od nas nitko bolji." neću to nikada zaboraviti... to njegovo identificiranje sa mnom. to njegovo – od nas. i još je stisnuo šaku u zraku. ... netko mi je jučer, nakon što sam jako dugo pričala o jednoj mojoj i samo mojoj duboko intimnoj stvari rekao: "ok. da vidimo što ćemo sad." MI osoba će se prepoznati na ovoj slici… izvući će se iz šešira… kakvog inače ne nosi. a ovaj post je posveta.  tessa k |
Lamentiranja oko kumove slame
u vremenima suza svetog Lovre  PERZEIDI baš kao kad mi u brzom trku neka mala mušica poput kamikaze nepredvidivo uleti u skriveni dio zjenice i skonča svoju sudbinu u mojoj... kao potpuno zaslužena kazna što je unijela manu u moj pogled... manu koju onda moram isplakati, noćas mi je potpuno neočekivano pri povratku u puno prebrzoj vožnji, u kraj oka uletjela suza... jedna od onih koje je te noći rani kolovoz obilno ronio u dalekim konstelacijama mog omiljenog mita koji je navodno ispisan negdje u plavoj caklini svoda. i iako je zbog čudnih i složenih mehanizama svemira nebo bilo tek predvidljivo sažaljivo - ta je njegova očekivana plačljivost uvijek - ah, tako čarobna, jer u svojoj se neutješnosti suze nikad ne kotrljaju febrilnim obrazima vruće noći, nego zaneseno i nestrpljivo izlijeću kao plamene ptice uplašene od ljudskog glasa najednom svjesne napuklina svojih kaveza i toliko lijepe da je i taj samo jedan iz jata odbjegli požar kojeg je noć izmaštala bez moje pomoći... taj minijaturni vatromet upriličen samo za mene u mom kokpitu, dok je prelijetao postrance okrnjio crni emajl noćne kalote, i iako nespremna nisam imala želju u čije bih ga obećanje pretvorila sjaj vatrene lopte još je dugo osvjetljavao krivoputine mojih misli pri povratku... jutros sam se gledajući u varljive navigacijske mape vlastitog neba koje su baš sve s rizičnom, a hotimičnom greškom ljepote u preciznosti, mape pomoću kojih ostajem u nužnom pogrešnom kontaktu sa svijetom vlastitih čula i na kojima spajajući točke proizvoljnim crtama naknadno ugrađujem tanko predivo smisla koje će pridržati rasute konstelacije prema kojima se onda u mojim noćima ravnam samo da bih se mogla uspješno izgubiti i zabludjeti... pa im nadijevam imena pristigla iz rodoslovlja mitova, davnih mitova u kojima svaki junak ima neku manu, baš svaki osim Perzeja... jutros sam se, dakle, nakon što sam spiralno zavrtjela mliječni put u svojoj jutarnjoj kavi i pretvorila sudbinu koja bi se dala iščitati iz nje u uzbibani vrući vrtlog, pa onda po navici uz taj vrtlog prije odraza u imitaciju zemaljskije stvarnosti namjesto cigaretom labavila veze sa zdravljem rješavajući enigmatiku svojih nebeskih mapa i spajajući brojeve uz točke svojih zviježđa linijama od 1 do..., potpuno benovelentno... jer znala da si tu jutarnju ovisnost ipak mogu dozvoliti, jer svoju enigmatiku nakon kave uvijek zgužvam i bacim... ili eventualno prije nekog jako rizičnog transporta u njene papirnate slojeve omotam dragocjeniju stvarnost da onda ona, jednom izvađena i neokrnjena mojim teškim manevrima, opet drsko stvaruje ... jutros sam se upitala: kada sam u nekom času koji je prekriven zaboravom otišla i podala se, predala i prisegnula ovom novom nebu čak rastreseno i bez uvjerenja možda... ne sjećam se više, kada je moje iskonsko nebo naglo, a prekasno odraslo... kad su iz okraćalih manžeta iscurile one nemoguće želje koje svaki rani svemir uvijek ima u rukavu spremne za sprint za zvijezdom padalicom... dovoljno njih za čitav tuš zvijezda... kada je izraslo iz vlastitih suza kao iz lanjskih cipela... kada su se i želje i njihove suze izgubile jednako kao što se izmorena djeca najednom izgube pod pokrivačama ko zna čijih kreveta nepoznatog stana za vrijeme neke proslave u predugo u noć... da li je moje konkavno nebo očišćeno od greške suza u pogledu u svom zaboravu lozinke kojom bi ih prognane moglo prizvati možda ipak izgubilo i od ljepote? (tessa k., kolovoz, 2010.) |
POREMEĆENA
 došla je u petom osnovne i nije se nimalo zbunila tog prvog dana, nego se, čekajući da je upišu, opetovano zatrčavala hodnikom, uklizavala, pa onda na njegovom kraju naglo kočila. onaj hokejaški mot. mislim, hokejaški mot bez grama nesigurnosti u novoj školi... halo. ta doza samouvjerenosti me momentalno iznervirala. a onda me u jednom pretrčavanju odmjerila pogledom i ma kako se ta inicijalna scena danas različito interpretirala - kunem se da sam iz njega pročitala nešto kao; "a što ti?". "dobro pročitana" i držeći se i dalje ruku pod ruku sa svojom trenutnom svilenom intimusicom, zakolutala sam očima i rekla - vidu nju. samo da ne dopadne u naš razred. onda je naravno, kako to već ide, dopala baš u naš razred i odmah stala kljuviti sve jednakom brzinom kao i ja, baš jednako "bistra i pametna i u svemu naj". jedino što se ona već naveliko ljubila s dečkima. mrzila sam je iz petnih žila i pto se mene tiče "hokejaški mot" zauvijek stavila na led. mislim ok bistra, ok pametna i jednako naj... ali to s ljubljenjem naprosto nisam mogla progutati. a onda sam jednog dana na svom regularnom putu kući lijevom tračnicom pruge, dok sam kao i obično - hodala balansirajući raširenih ruku po zamišljenoj žici, gledala pred sobom jednu jako sporu siluetu, koja je daleko ispred mene također koristila prugu kao vlastitu trasu, ali lijeno hodajući po pragovima, jako polako... kao u usporenom filmu. začudila sam se tom uljezu na svojoj regularnoj putanji baš jako i pitala sam se o razlozima te usporenosti. uglavnom, ubrzala sam svoj balansirajući korak; nolli mi turbare moje pružne žice. silueta koju sam par minuta kasnije sustigla, a koja je par mjeseci prije dopala u naš razred hodala je potpuno udubljena u knjigu. i računam da sam joj spasila život - dvije minute kasnije pregazio bi je tramvaj. ipak naš je prvi slavko-mirko razgovor preskočen u korist sljedećeg: - o, to si ti... procijedila sam kiselo ja. - o, to si ti... iscijedila je drugi polovicu istog limuna. i bilo bi to to, da nisam ja ja. a ja kao ja nisam izdržala. bilo je naprosto jače od mene... ta knjiga u rukama. i smrvila sam s uzdahom malo šećera za vene u tu scenu na pruzi: - što to čitaš? - to i to. - to i to?... to i to!... pa ja sam luda za tim i tim!!! scena se od tog časa počela nezaustavljivo odmotavati u jednu 30 godina dugu, baš nimalo klasičnu limunadu; stajale smo sat vremena i pričale o tom i tom. pa onda o ovom i onom. jedva smo se odvojile. odnosno... više se i nismo odvojile. od nje sam pokupila zatrčavanje pa kočenje u hokejaškom motu, ona od mene da se neke dionice puta ipak mogu savladati i balansirajući raširenih ruku po žici. i iako sam ja u toj razmjeni za život potrebnih umijeća već na prvi pogled bolje prošla, ne treba zaboraviti da je ona bila ta koja se već dugo ljubila s dečkima, dok ja još dugo nisam. mislim, neke pravde ipak mora biti. i sjedile smo nekidan na mojoj terasi s nogama o zraku i pričala mi je neke nemoguće priče o nekim svojim prijateljicama. ono, za ne povjerovati... i vrištale smo od smijeha. pa sam eto doznala kolika je cijena skidanja uroka (iako se to navodno može i zguglati), i kako ujutro izgleda onaj čovjek kojeg večer prije žena greškom temeljito izmasira svojim sredstvom za samotamnjenje, i da će ti recimo na jednom otoku doći i vatrogasci u četiri u noći, ako si dovoljno uporno žensko čeljade koje ne zna zatvoriti ventil na bojleru iz kojeg šišti, i sve tako nešto... vrištale smo od smijeha kažem. onda sam joj, s nogama u zraku usputno ispričala što sam ja izvela tog dana, kao najnormalniju svakodnevnu stvar. onak... za mene - rutinska priča. ipak... s razine zemlje, a pogotovo iz perspektive osobe koja hoda po pružnim pragovima, bila je to ne žica, nego trostruki salto. visoko u zraku. slušala me bez daha, ono; hoću preživjeti - neću preživjeti... a kad me priča u zadnjoj sceni ipak živu spustila na noge ozarila se i opet svjesna da joj je sa mnom život u ruke tutnuo doživotnu ulaznicu za baš nimalo običan cirkus. opet je zahihotala kao luda: - znaš ti si skroz poremećena. a onda posve ozbiljno zaključila: - falabogu da te imam. ti si jedina moja prijateljica kraj koje se ja osjećam posve normalna. eto! a ja sam blistala baš kao da su mi rekli da sam ipak JA ta koja je u našem razredu i najbistrija i najpametnija. bez kokurencije u nekim dođušama. eto tako sam blistala. mislim, poremećena. pa još skroz poremećena. nikad ljepšeg komplimenta što se mene tiče. a nju sam poslije natjerala da mi se zakune da bismo sjedile na mojoj terasi s nogama u zraku isto ovako i da sam ja bila ta koja se prva ljubila u razredu. tessa k |
KRAJ SVIJETA U REALIZACIJI
ovo je post koji sam najavila. ovo je post u kontinuitetu. i mislim da je ovo izoliran slučaj u ovom prostoru da se jedan post nadovezuje na prethodni, da raste iz njega namjesto da ga negira... da ih ne čupkam i ne odbacujem kao "voli - ne voli" latice. ovaj post ovdje je - kraj svijeta u realizaciji.  ... proljetos sam u jednom komentaru ostavila ovu priču, baš ovu - od riječi do riječi... istu isticijatu, priču koju sam mnogo puta rekla - kazala, ali živu živcijatu - istinu: jako, jako davno na pariškom uličnom "marketu" Porte de Clignancourt nabasala sam na štand gdje je neki tip prodavao isključivo fado. kazete... eto tako davno je to bilo. i ja sam izabrala neke tri, a on mi je rekao, a pazi... prodavao je samo to - fado... on mi je rekao: "što će ti to? zašto to kupuješ? fado ne valja. nemoj kupovati fado!" ja ono... upitnik. puno upitnika. mislim - jesi ti lud? prodaješ samo fado. na koncu sam iz protesta kupila pet kazeta. dao mi ih je vrteći glavom. tipa... sama si si kriva. i onda je još na svom broken english rekao da su koji slušaju fado - broken people. možda me blistavu htio spasiti od nečega, ne znam... eto, baš tako sam rekla - kazala, pa ustvrdila da ne znam. no u stvari... znam ja dobro. znam da je prodavač fada tada znao da ja nisam tip za fado; isijavala sam golu sreću tih i tih godina. pa sam onda, iz protesta zbog diskriminacije možda, u godinama koje su slijedile rasla urastajući u sebe, da bih izrasla u ženu koja se svoje blistavosti ama baš nikad neće odreći, ali će svoje riječi uvijek nizati u čežnju. nostalgiju... saudade... ja pišem fado. ili on ispisuje mene... fado nastaje daleko od središta, daleko od težišta... na rubovima... fado nastaje od horizonta, od beskraja, od daljina, od samoće... od želje za povratkom. fado nastaje na kraju svijeta. ali... kraj svijeta je jako oprečno mjesto. ja sam vidjela kraj svijeta. ja sam bila tamo. i rekla sam da ću vam ispričati. moj prvi post u kontinuitetu je - kraj svijeta ...u realizaciji    ___ ___  pa što još reći... neka u ovim kronikama ostane zabilježeno i to da je jednog od dva ljeta ove godine tessa k. of all (broken) people došla do kraja svijeta razbijenih koljena na bosih nogama, pišući se potpuno čitljivo stopama po toplom pijesku.   kraj svijeta je jako oprečno mjesto koje se ne pronalazi s prstom na karti, niti se traži sa skraćene udaljenosti, onako kao što se traga za sedam sitnih razlika na dvije naizgled identične slike. pa iako su ovo dvije naizgled identične slike kraja svijeta, one se ipak razlikuju u dva sitna detalja.  ___ ja sam ih našla. oba tri. jednom kad dođeš na kraj svijeta pišući se čitljivo, pa i bosim stopama po toplom pijesku, shvatiš da je kraj svijeta točka na kojoj se rađa žudnja za otploviti i otkriti Novi. i naravno da je taj Novi postojao oduvijek. otkrića su subjektivna kategorija. i naravno da se nijedna zemlja ne bi trebala po meni zvati, baš nijedna, ... osim te ničije zemlje kakva su bila moja koljena. Perhaps, after all, America never has been discovered. I myself would say that it had merely been detected. - Oscar Wilde pa eto... nekim je ženama potreban kraj svijeta i još jako hladan ocean za otkriti i toplu vodu. nekim je ženama potreban kraj svijet za naći oba tri razlike, pa isploviti mirno s prigrljenim koljenima pod bradom. plus oćut snažnog vjetar koji puše u jedra. a što se fada tiče... nisam ga kupila. svaki štand koji imalo drži do sebe bi me diskriminirao. baš svaki. imala sam neoprostivu grešku na saudadeu. baš blistavu. tessa k p.s. - suzana... - ... - rijeka ili more? - ocean. |
| < | kolovoz, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
