...lijepljenje ogledala
i nešto
...krpljenja i kotlokrpljenja
POREMEĆENA
 došla je u petom osnovne i nije se nimalo zbunila tog prvog dana, nego se, čekajući da je upišu, opetovano zatrčavala hodnikom, uklizavala, pa onda na njegovom kraju naglo kočila. onaj hokejaški mot. mislim, hokejaški mot bez grama nesigurnosti u novoj školi... halo. ta doza samouvjerenosti me momentalno iznervirala. a onda me u jednom pretrčavanju odmjerila pogledom i ma kako se ta inicijalna scena danas različito interpretirala - kunem se da sam iz njega pročitala nešto kao; "a što ti?". "dobro pročitana" i držeći se i dalje ruku pod ruku sa svojom trenutnom svilenom intimusicom, zakolutala sam očima i rekla - vidu nju. samo da ne dopadne u naš razred. onda je naravno, kako to već ide, dopala baš u naš razred i odmah stala kljuviti sve jednakom brzinom kao i ja, baš jednako "bistra i pametna i u svemu naj". jedino što se ona već naveliko ljubila s dečkima. mrzila sam je iz petnih žila i pto se mene tiče "hokejaški mot" zauvijek stavila na led. mislim ok bistra, ok pametna i jednako naj... ali to s ljubljenjem naprosto nisam mogla progutati. a onda sam jednog dana na svom regularnom putu kući lijevom tračnicom pruge, dok sam kao i obično - hodala balansirajući raširenih ruku po zamišljenoj žici, gledala pred sobom jednu jako sporu siluetu, koja je daleko ispred mene također koristila prugu kao vlastitu trasu, ali lijeno hodajući po pragovima, jako polako... kao u usporenom filmu. začudila sam se tom uljezu na svojoj regularnoj putanji baš jako i pitala sam se o razlozima te usporenosti. uglavnom, ubrzala sam svoj balansirajući korak; nolli mi turbare moje pružne žice. silueta koju sam par minuta kasnije sustigla, a koja je par mjeseci prije dopala u naš razred hodala je potpuno udubljena u knjigu. i računam da sam joj spasila život - dvije minute kasnije pregazio bi je tramvaj. ipak naš je prvi slavko-mirko razgovor preskočen u korist sljedećeg: - o, to si ti... procijedila sam kiselo ja. - o, to si ti... iscijedila je drugi polovicu istog limuna. i bilo bi to to, da nisam ja ja. a ja kao ja nisam izdržala. bilo je naprosto jače od mene... ta knjiga u rukama. i smrvila sam s uzdahom malo šećera za vene u tu scenu na pruzi: - što to čitaš? - to i to. - to i to?... to i to!... pa ja sam luda za tim i tim!!! scena se od tog časa počela nezaustavljivo odmotavati u jednu 30 godina dugu, baš nimalo klasičnu limunadu; stajale smo sat vremena i pričale o tom i tom. pa onda o ovom i onom. jedva smo se odvojile. odnosno... više se i nismo odvojile. od nje sam pokupila zatrčavanje pa kočenje u hokejaškom motu, ona od mene da se neke dionice puta ipak mogu savladati i balansirajući raširenih ruku po žici. i iako sam ja u toj razmjeni za život potrebnih umijeća već na prvi pogled bolje prošla, ne treba zaboraviti da je ona bila ta koja se već dugo ljubila s dečkima, dok ja još dugo nisam. mislim, neke pravde ipak mora biti. i sjedile smo nekidan na mojoj terasi s nogama o zraku i pričala mi je neke nemoguće priče o nekim svojim prijateljicama. ono, za ne povjerovati... i vrištale smo od smijeha. pa sam eto doznala kolika je cijena skidanja uroka (iako se to navodno može i zguglati), i kako ujutro izgleda onaj čovjek kojeg večer prije žena greškom temeljito izmasira svojim sredstvom za samotamnjenje, i da će ti recimo na jednom otoku doći i vatrogasci u četiri u noći, ako si dovoljno uporno žensko čeljade koje ne zna zatvoriti ventil na bojleru iz kojeg šišti, i sve tako nešto... vrištale smo od smijeha kažem. onda sam joj, s nogama u zraku usputno ispričala što sam ja izvela tog dana, kao najnormalniju svakodnevnu stvar. onak... za mene - rutinska priča. ipak... s razine zemlje, a pogotovo iz perspektive osobe koja hoda po pružnim pragovima, bila je to ne žica, nego trostruki salto. visoko u zraku. slušala me bez daha, ono; hoću preživjeti - neću preživjeti... a kad me priča u zadnjoj sceni ipak živu spustila na noge ozarila se i opet svjesna da joj je sa mnom život u ruke tutnuo doživotnu ulaznicu za baš nimalo običan cirkus. opet je zahihotala kao luda: - znaš ti si skroz poremećena. a onda posve ozbiljno zaključila: - falabogu da te imam. ti si jedina moja prijateljica kraj koje se ja osjećam posve normalna. eto! a ja sam blistala baš kao da su mi rekli da sam ipak JA ta koja je u našem razredu i najbistrija i najpametnija. bez kokurencije u nekim dođušama. eto tako sam blistala. mislim, poremećena. pa još skroz poremećena. nikad ljepšeg komplimenta što se mene tiče. a nju sam poslije natjerala da mi se zakune da bismo sjedile na mojoj terasi s nogama u zraku isto ovako i da sam ja bila ta koja se prva ljubila u razredu. tessa k |
| < | kolovoz, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
