...lijepljenje ogledala
i nešto
...krpljenja i kotlokrpljenja
Lamentiranja oko kumove slame
u vremenima suza svetog Lovre  PERZEIDI baš kao kad mi u brzom trku neka mala mušica poput kamikaze nepredvidivo uleti u skriveni dio zjenice i skonča svoju sudbinu u mojoj... kao potpuno zaslužena kazna što je unijela manu u moj pogled... manu koju onda moram isplakati, noćas mi je potpuno neočekivano pri povratku u puno prebrzoj vožnji, u kraj oka uletjela suza... jedna od onih koje je te noći rani kolovoz obilno ronio u dalekim konstelacijama mog omiljenog mita koji je navodno ispisan negdje u plavoj caklini svoda. i iako je zbog čudnih i složenih mehanizama svemira nebo bilo tek predvidljivo sažaljivo - ta je njegova očekivana plačljivost uvijek - ah, tako čarobna, jer u svojoj se neutješnosti suze nikad ne kotrljaju febrilnim obrazima vruće noći, nego zaneseno i nestrpljivo izlijeću kao plamene ptice uplašene od ljudskog glasa najednom svjesne napuklina svojih kaveza i toliko lijepe da je i taj samo jedan iz jata odbjegli požar kojeg je noć izmaštala bez moje pomoći... taj minijaturni vatromet upriličen samo za mene u mom kokpitu, dok je prelijetao postrance okrnjio crni emajl noćne kalote, i iako nespremna nisam imala želju u čije bih ga obećanje pretvorila sjaj vatrene lopte još je dugo osvjetljavao krivoputine mojih misli pri povratku... jutros sam se gledajući u varljive navigacijske mape vlastitog neba koje su baš sve s rizičnom, a hotimičnom greškom ljepote u preciznosti, mape pomoću kojih ostajem u nužnom pogrešnom kontaktu sa svijetom vlastitih čula i na kojima spajajući točke proizvoljnim crtama naknadno ugrađujem tanko predivo smisla koje će pridržati rasute konstelacije prema kojima se onda u mojim noćima ravnam samo da bih se mogla uspješno izgubiti i zabludjeti... pa im nadijevam imena pristigla iz rodoslovlja mitova, davnih mitova u kojima svaki junak ima neku manu, baš svaki osim Perzeja... jutros sam se, dakle, nakon što sam spiralno zavrtjela mliječni put u svojoj jutarnjoj kavi i pretvorila sudbinu koja bi se dala iščitati iz nje u uzbibani vrući vrtlog, pa onda po navici uz taj vrtlog prije odraza u imitaciju zemaljskije stvarnosti namjesto cigaretom labavila veze sa zdravljem rješavajući enigmatiku svojih nebeskih mapa i spajajući brojeve uz točke svojih zviježđa linijama od 1 do..., potpuno benovelentno... jer znala da si tu jutarnju ovisnost ipak mogu dozvoliti, jer svoju enigmatiku nakon kave uvijek zgužvam i bacim... ili eventualno prije nekog jako rizičnog transporta u njene papirnate slojeve omotam dragocjeniju stvarnost da onda ona, jednom izvađena i neokrnjena mojim teškim manevrima, opet drsko stvaruje ... jutros sam se upitala: kada sam u nekom času koji je prekriven zaboravom otišla i podala se, predala i prisegnula ovom novom nebu čak rastreseno i bez uvjerenja možda... ne sjećam se više, kada je moje iskonsko nebo naglo, a prekasno odraslo... kad su iz okraćalih manžeta iscurile one nemoguće želje koje svaki rani svemir uvijek ima u rukavu spremne za sprint za zvijezdom padalicom... dovoljno njih za čitav tuš zvijezda... kada je izraslo iz vlastitih suza kao iz lanjskih cipela... kada su se i želje i njihove suze izgubile jednako kao što se izmorena djeca najednom izgube pod pokrivačama ko zna čijih kreveta nepoznatog stana za vrijeme neke proslave u predugo u noć... da li je moje konkavno nebo očišćeno od greške suza u pogledu u svom zaboravu lozinke kojom bi ih prognane moglo prizvati možda ipak izgubilo i od ljepote? (tessa k., kolovoz, 2010.) |
| < | kolovoz, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
