Marketing
singularnost koja završi u šeširu
kad sam imala 25 slomio me jedan tip potpuno.
mislim… tu je sad naravno pitanje koliko se puta ista stvar može potpuno slomiti,
pa još istim čovjekom,
ali ajmoreć da se oko dotičnog tipa moja sudba kršila nekoliko puta,
a svaki je prijelom bio otvoreni lom.
ja bih onda namještala,
ali bi povijest, koja se uvijek ponavlja, pokazala da - krivo.
moju bi nestručnost i potpuno nekompetentnost za Samosanacije
rendgenski snimak otkrio
kad bih ja već mislila da je najgore iza mene.
a nije bilo, je li,
nego je čak trebalo lomiti ono što je već sraslo.
and again…
and again…
and again…
...
krivo sraslo.
treba još napomenuti da kliničkoj slici nije nimalo pomagalo ni to
što sam tako nasilno imobilizirana i nesretno priheftana za sebe,
čim bi jutarnja vizita otišla
nastavljala svoju vrtoglavu igru na jako skliskom terenu.
ipak... u prkos povijesti koja se ponavlja ću reći da 15 godina nakon,
isti tip slomljeno izjavljuje da je jako pogriješio
što me tada nije zagipsao za sebe,
ali ja zbilja nakon 15 godina ne kanim pričati o tom tipu
… spiralnog prijeloma, mislim.
ono što hoću reći;
u dobi od 25 godina imala sam već jednu godinu duboke tuge iza sebe.
kasnije su se omjeri nekako neuredno promijenili…
ali eto…
puno mlada, okuugodna, navodno pametna,
i potpuno neobaviještena da mi je svijet pod pod nogama -
bila sam segmentno slomljena.
a onda me jednog dana
(e ovdje počinje priča koju kanim ispričati)
totalno shrvanu na štengama u kući presreo moj otac,
kojemu kao ni majci mjesecima nisam dozvolila približavanje,
i potpuno unesena u njegovanje svoje tuge,
pustila sam ih da se sami bave njihovom… kako znaju i umiju,
tugom roditelja koji vidi da mu je dijete duboko nesretno.
no taj dan, moj je otac odlučio ne dozvoliti mi da klisnem uz njega prema potkrovlju
kao mačka koja nikom ne pripada,
već me blago zaustavio primajući me za ruku,
i tim me pokretom natjerao da ga pogledam u oči,
a onda kad je bio siguran da je ušao u moj pogled, samo je rekao;
"kćeri moja, nije ni od nas nitko bolji."
neću to nikada zaboraviti... to njegovo identificiranje sa mnom.
to njegovo – od nas.
i još je stisnuo šaku u zraku.
...
netko mi je jučer,
nakon što sam jako dugo pričala o jednoj
mojoj i samo mojoj
duboko intimnoj stvari
rekao:
"ok. da vidimo što ćemo sad."
MI
osoba će se prepoznati na ovoj slici…
izvući će se iz šešira… kakvog inače ne nosi.
a ovaj post je posveta.
tessa k
Post je objavljen 19.08.2011. u 15:21 sati.