samosanacije

Svaka knjiga je prizor tišine.
Ona je opipljiv predmet koji se može podići, spustiti, otvoriti i zatvoriti,
a riječi u njoj predstavljaju mnoge mjesece, ako ne i mnoge godine, samoće jednog čovjeka...
(Paul Auster- Otkrivanje samoće)









stoti. bilo bi ih puno više, ali mnoge sam uklonila u bijegu, misleći da je dovoljno samo baciti loptu tako jako i tako daleko da se izgubi svaki smisao igre. bijeg su i tako izmislili oni kojima nije uspio. on zapravo i ne postoji osim kao uvijek isto mjesto bez adrese.
recimo ovo mjesto. moj Macondo. sa svojim stotim vidljivim postom.

ja uvijek imam problema s prioritetima. toliko da mi ponekad dođe da ih posložim po abecedi. jer eto, ja ne znam koji je moj najdraži film, glumac, album ili boja. boje su dvije, citata je deset, prijateljica je pet, najsretnije godine su čas usamljeni otoci, čas čitavi arhipelazi, najveće ljubavi se računaju po istom algoritmu kao najveće patnje.
jedino što uistinu postoji jest moja najdraža pjesma, ali to je drugo, to je drugo... jer da je prokažem, da je naglas izgovorim, da kažiprstom uprem u mrtvog pjesnika, da je sad šaljem dalje bez povratka, osjećam da bih ogoljela košticu u sebi i da bi se sve moje mantre razbile, da bi strahovito jeknula cijela dubrava, da bi pjesma odbjegla iz mene, a ja iscurila kao stup od soli.
pa eto... to s pjesmom mrvicu nadilazi - rangiranje. to s pjesmom je kategorija - opstanak.

a što se knjiga tiče... iako ne postoji nešto što se zove moja najdraža knjiga, postoji jedna koja je među dragocjenima drukčija. postoji ona koju volim iz istog razloga zbog kojeg sve ostalo što resi taj kriterij odbijam, gušim, lomim i izrugujem; postoji knjiga koju volim jer mi je slična. svemu onom svitom oko koštice u meni.
knjiga u kojoj je vrijeme spiralno, u kojoj je prošlost istovremena budućnosti, knjiga u kojoj mrtvi uskrsuju, a djevojke hodaju u oblacima leptira (...i nitko se ne čudi), knjiga neodređena... od čudnog satkana, podložna raznim tumačenjima od kojih je svako istinito
i nijedno to nije.

knjiga koju sam pročitala u dahu u svih svojih sto čitanja u sto godina starosti jedne duše.

...
sto godina samoće može stati u samo jedan dah... kada se piše. i pisat ću da bih disala, i disat ću da bih pisala... napisala sam i urekla se davno. eskimi poznaju stotinu riječi za razne nijanse bijelog, a što se rangiranja tiče - bijela neboja je jedna od dvije moje boje, koja imam bar još dvije riječi za pisanje... samoća i disanje.
ne toliko bogat rječnik, taj moj, ali i tako me njegova kompleksnost i težina nadilazi, i tako ga jedva svladavam pišući se potpuno neobavještena o sebi u pismima koja su sto strana čežnje i uzdaha teška.


...
ta knjiga dakle... i onda njen kraj...
pa ne znam. sad vidim da ipak imam - omiljeni kraj; pa dok Aureliano još čita posljednje stihove iz dugih spisa o povijesti Maconda, dok još čita kako će taj grad na razmeđi jave i sna, taj grad zrcala i utvara kako ga naziva Marquez, i kojeg sam baš takvog od zrcala i utvara, davno ispisala pod svoje mjesto stanovanja... odnijeti vrtlog - Macondo već nestaje u jakom vjetru, jer... kaže pisac -

sve zapisano u tim riječima ne može se ponoviti, jer pleme osuđeno na sto godina samoće nema šanse preživjeti po drugi put.


... for it was foreseen that the city of mirrors would be wiped out by the wind and exiled from the memory of men,
and that everything written on parchments was unrepeatable since time immemorial and forever more,
because races condemned to one hundred years of solitude did not have a second opportunity.


nemam hrvatski prijevod trenutno pri ruci, a ponijela me baš - ruka, a mene kad ponese ruka, da rastereti prenaseljenu dušu - rezultat je nemali. pa je ovo stoti post. i pedeset ih je skrivenih. i iako čitav svoj život životom potkrijepljujem da je uistinu najbitnije ono očima nevidljivo - vihor koji hara onim nevidljivima bolje je ostaviti tamo gdje jest. krosmajhart. ovaj put znam o čemu govorim.

a što se ovog vidljivog Maconda tiče... mislim da njega ipak neće odnijeti vrtlog. toliko nas znam. da li ću kao Aureliano ostati zauvijek zarobljena u sobi je ponešto teže pitanje. no ono u što sam sigurna je da -
žena osuđena na sto godina samoće nema šanse preživjeti po drugi put
... takvu samoću.

samo jednom se iz samoće može tako pisati. plus pedeset skrivenih.

a to da i dalje hodam s, u, na, po, o i oko leptira... tome se više nitko ne čudi.


tessa k



p.s.
mislim da putnik namjernik u ovom Macondu, ne treba strepiti od tih vrtloga.
oni su strogo moj kismet... zapisan negdje tko zna čijom rukom u tko zna kojim stihovima.
možda i vlastitim... to još istražujem.
svejedno... malo vašeg opreza nije naodmet.
jer recimo; Rebeca je bolovala od nesanice i uskoro... nda...

prije nego si rekao "tessa k" - obolio je baš cijeli Macondo.

_____________________________________________________________
... and that everything written on parchments was unrepeatable

prije je bilo gnijezdo... by tessa k





uvijek sam se klela da znam puno o pticama
ali sad vidim da je svo moje znanje
samo neznanje kako pripasti Čovjeku.

ipak...

znam dosta o cvrkutu...
toj autoimunoj bolesti


i puno o tome kako u letu
donijeti sve svoje modrice na vrh hrasta
i kako sviti svoje gnijezdo
u šumi.



ali ako pogledate moj drum...

You don't see the missteps in logic with that?

pa eto... ni ja nikad ne razumijem


ali svejedno...
jer mimikrija se po meni zove
posegnut ću plava, za svim must have bojama - i...


I'm gonna dye my eggs

prstohvat šume... by tessa k


Neki se ljudi/žene vole izlagati pogledima… pogledima provocirajućim, fiksirajućim, besramnim, drskim, ispodočnim. Ja se pogledima odupirem. Vlastitim pogledom. Na svijet, a i doslovnije. I obično sebi upišem poen.

Pa se, bolećiva od glasomanije, jer je neizvjesnije, više volim izlagati glasovima…

Šuma je moj sirenski zov, a ja sam mu, koja živim na njenom rubu potpuno izložena… Oduvijek.
I nije da nisam pokušavala odhrvati mu se, nije da se nisam nebrojeno puta uvjeravala… dobro Tess, rano je jutro, odrasla si osoba, ne treba ti to, nemoj, ne idi u šumu, zaboravi to, preboli, eto ti knjige, evo ti novine, tu ti je kava, jastuci… sveži se za njih, umreži se za svijet, sklupčaj se, predi malo pod plahtama…

Šuma je bila jača.

Pa sam se nakon godina bezuspješnog otimanja, jogunjenja, protestiranja… na koncu potpuno predala.
Položila sam oružje pred noge one koja leži bestidna pod nebom, i podajem se njenom vilinskom zovu, svakodnevno i bespogovorno… istovremeno potpuno onemoćala i potpuno svjesna sebe;
Svog ubrzanog daha, svojih pokretnih nogu, svog bila, svoje brzine…
Pa kao da mi moje posvemašnje predavanje, slabost i ovisnost o njenoj čaroliji, šuma ipak vraća, ostavljajući mi vlastitu snagu i brzinu i neuhvatljivost razbacane iza panjeva koje prelijećem, i ja ih onda trpam u džepove i osluškujem kako šušte i zveckaju, dok istuširana i mirisna, potpuno očišćena od šume, poslije koračam svijetom koji se mirno smjestio izvan njenih začaranih rubova.



…
Jučer dok sam trčala, poželjela sam položiti svoje lice u njenu mahovinu, isto onako kako ga polažem u pamuk nečije košulje…

No noge kad su jednom u trku više ne slušaju glasove iz glave, noge su uvijek svoje i uvijek trče bezglavo, i glava je ta koja slijedi noge…



Mahovina me ostala željna….



tessa k

no danas recimo i to,
da kad je prošlost blizu...
toliko blizu
da je prošlost ustvari - svako moje sutra


da je to ona travka

od koje ja zacjeljujem...









i da u mom od sebe posuđenom Vremenu
uz sve spirale...
vrtnje...
oštre zavoje...
lutanja...
gubljenja...
i energična potcrtavanja unatrag s desno nalijevo...

postoji i jedna ravna vremenska crta



koja je moj jarbol gore.





kao iz prošlosti by tessa k

... a nije.

u budućnost je.

dok hodam
zaigrana nekim novim nemirima
u krajobrazu sasvim druge prirode
od moje prirode
... čula

pitam se -



kako ću se bijelu bijelim ispisati.




























tko će ih opet
uroniti u plavo

moje oblake...
hand made?

Doći ćete u moju kuću
Zapravo to i nije moja kuća
Ušao sam tako jednoga dana
Nikoga nije bilo unutra
Samo je vijenac crvenih paprika visio na bijelom zidu
Dugo sam ostao u toj kući
Nitko nije dolazio
Ali svakoga dana
Čekao sam vas
Nisam ništa radio
Mislim ništa ozbiljno
Nekada izjutra njakao sam iz sve snage
Kao magarac
I to mi je godilo
Onda sam se igrao nogama
Te noge su jako inteligentne
Odvedu vas jako daleko ako vam se baš ide jako daleko
(...)
Malo dalje stoji bilo tko
Još malo dalje stoji bilo što
I kakve sve to uopće ima veze
Doći ćeš u moju kuću
Ja mislim štošta ali u stvari samo na to mislim
I kad dođeš skinućeš se i ostaćeš tako gola sa usnama crvenim
Crvenim kao vijenac crvenih paprika što visi na bijelom zidu
I onda ćeš stati i ja ću stati kraj tebe
Eto
U moju kuću koja zapravo i nije moja kuća
Doći ćeš

---J. Prevert

dugo sam bila u izdavaštvu...
dugo sam bila jedno Izdavaštvo,

... iako mi je izdaja ipak imanentnija.

mislim, ne možeš demantirati život,

... ni njegovu lošiju stranu.



i duga je to priča...

toliko jasna i konkretna da je ne znam napisati...

ne mogu...

izdala bih svoje pisanje pišući napokon obavješteno o sebi.



no eto... tih i tih godina izdala sam brojne

"moje"...
pisce...
moje pisce...

kao što sam prije ili kasnije izdale sve svoje.



i pitali su me ne jednom:

- što ne izdaš sebe?


a ja bih mislila:

kako ne vidite da ja sebe ne mogu izdati,
kad pišući činim suprotno...
kad pišući dopisujem jednog taoca pod stockholmski sindrom
dok se držim očaranu - vezanu za sebe opasanu eksplozivom.



danas iz jednog razloga mislim o tome opet,


pa onda puštam ruke da mi pronađu jednog mog pisca
s kojim još uvijek spavam iako ga volim:


Svaka knjiga je prizor tišine.
Ona je opipljiv predmet koji se može podići, spustiti, otvoriti i zatvoriti,
a riječi u njoj predstavljaju mnoge mjesece,
ako ne i mnoge godine,
samoće jednog čovjeka...

(Paul Auster- Otkrivanje samoće)





...

da se izdam...
da se jednom napokon čvrsto primim u ruke
ovu od slova,

shrvao bi me teret samoće u rukama...
neizmjeran...
tone su to slova...

shrvala bi me spoznaja kako sam
uvijek tako okružena ljudima...


na svojoj nevidljivoj polutki


... izabirala biti neutješno sama.








tessa k

i sada sam potpuno sigurna da je ovako;

moj oklop se može slomiti u milijun komadića,
a o srcu
...
...
...
ali ja ću ipak staviti crveni ruž
izaći
i zamirisati zrak kojim ću tu noć plesati.

mogu ostati i bez vjere,
i moja bajka može ispasti samo priča s poukom,
ali ja ću onda uspjehom udaviti sve sumnje,
a ženskom samovoljom poučne krajeve.

i mogu osim srca izranjavati i stopala,
ali ću svejedno otputovati
i vratiti se...

i jesti egzotično voće
i preurediti stare stolice
i oslikati zidove magnolijama
i biti onaj plamen
na kojem će se grijati veliko društvo za velikim stolom.

i pisati ću...
i braniti si da pišem
i pisati ću da dišem
i disati ću da pišem
i slijediti ću noću trag svoj mjeseca preko jezera
očiju širom otvorenih u mrak
i natrag... sve do praznog kreveta dimenzioniranog za dvoje,
ali sigurno neću plakati.

i odlaziti ću
i puštati ih da odu
i ostavljati
i biti ostavljena,
ali ne osvnuti se


... proživjeti do kraja samo prve i jedine šanse.

smijati se i sjajiti,
pa i kada
...
...



zato

zato jer sam provela puno tužnih dana
a o noćima
...
...
...
pokušavajući promijeniti stvari koje se ne mogu promijeniti...




sebe.




no sada vidim:

ja sam od roda onih koji istovremeno
mogu biti razočarani

i začarani... životom








i baš ništa ne može poništiti tu čaroliju.




tessa k

____________




Love is not all: It is not meat nor drink
Nor slumber nor a roof against the rain,
Nor yet a floating spar to men that sink
and rise and sink and rise and sink again.
Love cannot fill the thickened lung with breath
Nor clean the blood, nor set the fractured bone;
Yet many a man is making friends with death
even as I speak, for lack of love alone.
It well may be that in a difficult hour,
pinned down by need and moaning for release
or nagged by want past resolutions power,
I might be driven to sell your love for peace,
Or trade the memory of this night for food.
It may well be. I do not think I would.

--- Edna St. Vincent Millay




...

Ja ustvari ne znam šta ovo znači,
i zašto me slijedi...
i što hoće od mene...
ali muči me nelagodna slutnja
da sam u nekom davnom času
sama pristala ...
podala se...



predala i prisegnula



čak s prilično uvjerenja možda...


pa iako je taj čas pokriven zaboravom
- ja ne mogu zaboraviti.


muči me nelagodna slutnja
da sam u tu rabotu zauvijek upletena
i ma koliko još odležala
da mi neće biti oprošteno.



tessa k