i uistinu ne znam što ovo znači...
možda je to zato što moj ured imam pogled na planinu, a ja samo navodno radim...
možda je to zato jer sam se prestala ispričavati…
možda želim reći da nije da ne govorim istinu zato što lažem,
nego ja naprosto ne znam gdje je istina...
i sigurno nisam htjela reći da mi je u jednom trenu čitav moj tadašnji život
ovisio o tome hoću li moći naći i reći tu istinu o sebi
i da sam je silno htjela naći i izgovoriti i spasiti taj život... jedini kojeg sam imala...
ali nisam uspjela... pa sam otišla
sigurno nisam baš to htjela reći... ali je to - istina.
možda hoću reći da sam, iako ne govorim istinu - potpuno iskrena...
što u kombinaciji može biti prilično bolno.
i možda ponovno hoću reći da se istina o filmu ne može isčitati iz tlocrta sale za projekcije,
...ove moje sale,
jer se niti istina o životu ne može iščitati iz sale za operacije...
možda se može isčitati iz neke druge sale... ali to je već i iz druge priče...
možda hoću reći da je ova slika gore u stvari slika sreće,
iako se možda ne čini tako
i iako se tada ni srcu koje je burno kucalo dok su suze tekle - nije činilo tako.
ili je ovo sve zato...
što ponekad poželimo popisati neke stvari o sebi,
kao da popunjavamo beznačajan leksikon dopadljivim odgovorima koji će nam dići cijenu u razredu,
zaneseni u beskrajnom vremenu petminutnog malog odmora između testa iz biologije i nove lekcije kemije
na nekoj klupi u hodniku...
da bi u nama ostalo što manje onoga što nismo rekli