Marketing
STOTI... a.k.a. Cien anos de soledad
Svaka knjiga je prizor tišine.
Ona je opipljiv predmet koji se može podići, spustiti, otvoriti i zatvoriti,
a riječi u njoj predstavljaju mnoge mjesece, ako ne i mnoge godine, samoće jednog čovjeka...
(Paul Auster- Otkrivanje samoće)
stoti. bilo bi ih puno više, ali mnoge sam uklonila u bijegu, misleći da je dovoljno samo baciti loptu tako jako i tako daleko da se izgubi svaki smisao igre. bijeg su i tako izmislili oni kojima nije uspio. on zapravo i ne postoji osim kao uvijek isto mjesto bez adrese.
recimo ovo mjesto. moj Macondo. sa svojim stotim vidljivim postom.
ja uvijek imam problema s prioritetima. toliko da mi ponekad dođe da ih posložim po abecedi. jer eto, ja ne znam koji je moj najdraži film, glumac, album ili boja. boje su dvije, citata je deset, prijateljica je pet, najsretnije godine su čas usamljeni otoci, čas čitavi arhipelazi, najveće ljubavi se računaju po istom algoritmu kao najveće patnje.
jedino što uistinu postoji jest moja najdraža pjesma, ali to je drugo, to je drugo... jer da je prokažem, da je naglas izgovorim, da kažiprstom uprem u mrtvog pjesnika, da je sad šaljem dalje bez povratka, osjećam da bih ogoljela košticu u sebi i da bi se sve moje mantre razbile, da bi strahovito jeknula cijela dubrava, da bi pjesma odbjegla iz mene, a ja iscurila kao stup od soli.
pa eto... to s pjesmom mrvicu nadilazi - rangiranje. to s pjesmom je kategorija - opstanak.
a što se knjiga tiče... iako ne postoji nešto što se zove moja najdraža knjiga, postoji jedna koja je među dragocjenima drukčija. postoji ona koju volim iz istog razloga zbog kojeg sve ostalo što resi taj kriterij odbijam, gušim, lomim i izrugujem; postoji knjiga koju volim jer mi je slična. svemu onom svitom oko koštice u meni.
knjiga u kojoj je vrijeme spiralno, u kojoj je prošlost istovremena budućnosti, knjiga u kojoj mrtvi uskrsuju, a djevojke hodaju u oblacima leptira (...i nitko se ne čudi), knjiga neodređena... od čudnog satkana, podložna raznim tumačenjima od kojih je svako istinito
i nijedno to nije.
knjiga koju sam pročitala u dahu u svih svojih sto čitanja u sto godina starosti jedne duše.
...
sto godina samoće može stati u samo jedan dah... kada se piše. i pisat ću da bih disala, i disat ću da bih pisala... napisala sam i urekla se davno. eskimi poznaju stotinu riječi za razne nijanse bijelog, a što se rangiranja tiče - bijela neboja je jedna od dvije moje boje, koja imam bar još dvije riječi za pisanje... samoća i disanje.
ne toliko bogat rječnik, taj moj, ali i tako me njegova kompleksnost i težina nadilazi, i tako ga jedva svladavam pišući se potpuno neobavještena o sebi u pismima koja su sto strana čežnje i uzdaha teška.
...
ta knjiga dakle... i onda njen kraj...
pa ne znam. sad vidim da ipak imam - omiljeni kraj; pa dok Aureliano još čita posljednje stihove iz dugih spisa o povijesti Maconda, dok još čita kako će taj grad na razmeđi jave i sna, taj grad zrcala i utvara kako ga naziva Marquez, i kojeg sam baš takvog od zrcala i utvara, davno ispisala pod svoje mjesto stanovanja... odnijeti vrtlog - Macondo već nestaje u jakom vjetru, jer... kaže pisac -
sve zapisano u tim riječima ne može se ponoviti, jer pleme osuđeno na sto godina samoće nema šanse preživjeti po drugi put.
... for it was foreseen that the city of mirrors would be wiped out by the wind and exiled from the memory of men,
and that everything written on parchments was unrepeatable since time immemorial and forever more,
because races condemned to one hundred years of solitude did not have a second opportunity.
nemam hrvatski prijevod trenutno pri ruci, a ponijela me baš - ruka, a mene kad ponese ruka, da rastereti prenaseljenu dušu - rezultat je nemali. pa je ovo stoti post. i pedeset ih je skrivenih. i iako čitav svoj život životom potkrijepljujem da je uistinu najbitnije ono očima nevidljivo - vihor koji hara onim nevidljivima bolje je ostaviti tamo gdje jest. krosmajhart. ovaj put znam o čemu govorim.
a što se ovog vidljivog Maconda tiče... mislim da njega ipak neće odnijeti vrtlog. toliko nas znam. da li ću kao Aureliano ostati zauvijek zarobljena u sobi je ponešto teže pitanje. no ono u što sam sigurna je da -
žena osuđena na sto godina samoće nema šanse preživjeti po drugi put
... takvu samoću.
samo jednom se iz samoće može tako pisati. plus pedeset skrivenih.
a to da i dalje hodam s, u, na, po, o i oko leptira... tome se više nitko ne čudi.
tessa k
p.s.
mislim da putnik namjernik u ovom Macondu, ne treba strepiti od tih vrtloga.
oni su strogo moj kismet... zapisan negdje tko zna čijom rukom u tko zna kojim stihovima.
možda i vlastitim... to još istražujem.
svejedno... malo vašeg opreza nije naodmet.
jer recimo; Rebeca je bolovala od nesanice i uskoro... nda...
prije nego si rekao "tessa k" - obolio je baš cijeli Macondo.
_____________________________________________________________
... and that everything written on parchments was unrepeatable
Post je objavljen 28.04.2011. u 13:37 sati.