dugo sam bila u izdavaštvu...
dugo sam bila jedno Izdavaštvo,
... iako mi je izdaja ipak imanentnija.
mislim, ne možeš demantirati život,
... ni njegovu lošiju stranu.
i duga je to priča...
toliko jasna i konkretna da je ne znam napisati...
ne mogu...
izdala bih svoje pisanje pišući napokon obavješteno o sebi.
no eto... tih i tih godina izdala sam brojne
"moje"...
pisce...
moje pisce...
kao što sam prije ili kasnije izdale sve svoje.
i pitali su me ne jednom:
- što ne izdaš sebe?
a ja bih mislila:
kako ne vidite da ja sebe ne mogu izdati,
kad pišući činim suprotno...
kad pišući dopisujem jednog taoca pod stockholmski sindrom
dok se držim očaranu - vezanu za sebe opasanu eksplozivom.
danas iz jednog razloga mislim o tome opet,
pa onda puštam ruke da mi pronađu jednog mog pisca
s kojim još uvijek spavam iako ga volim:
Svaka knjiga je prizor tišine.
Ona je opipljiv predmet koji se može podići, spustiti, otvoriti i zatvoriti,
a riječi u njoj predstavljaju mnoge mjesece,
ako ne i mnoge godine,
samoće jednog čovjeka...
(Paul Auster- Otkrivanje samoće)
...
da se izdam...
da se jednom napokon čvrsto primim u ruke
ovu od slova,
shrvao bi me teret samoće u rukama...
neizmjeran...
tone su to slova...
shrvala bi me spoznaja kako sam
uvijek tako okružena ljudima...