...lijepljenje ogledala
i nešto
...krpljenja i kotlokrpljenja
PROMOCIJA audio vizualnom metodom
LINK LINK II   Rekla sam: - Ne mogu sad ništa više reći... A onda sam se nasmijala i rekla: - Ništa... čitajte o svemu na blogu sutra. No eto... ne mogu ni sada onako kako bih htjela... Ne dostaju mi riječi. Nedostaju mi riječi. Pa namjesto svojih pisanih, prvi put u ove kronike stavljam audio vizualne zapise ... sebe. Moj definitivni Izlazak iz ormara. p.s. Nisam plakala! tessa k |
Promocija... in my dress off blue(s)
i u ugnježđenim pismima... Pismo: Tata mi je operirao srce. Teška operacija. 9 sati. I bila sam kod njega poslije i bio je tako mali mali mali... taj moj veliki tata koji je razbijao stijene i plivao protustrujno u rijekama. Bio je mali i slab i prikopčan na aparate i samo su me njegove oči gledale. I onda sam vidjela da se u takvim neravnopravnim odnosima snaga, zdravog uz bolesnog... "sitog uz gladnoga"... vitalnog uz nemoćnog... najednom razviju nevjerojatne emotivne konstrukcije, izranjaju sjećanja i... što je najgore - grižnja savjesti. I gotovo s obje strane.Taj osjećaj "nedovršenosti". Strašan i nekako samooptužujući. Teško je pomiriti se s prekršenim obećanjima, prešućenom privrženošću, zanemarenim prilikama... I onome tko leži i onome koji ne. Ubilo me. Ubila me ta najednom spoznaja da smo u stvari i tijelo, a da je ono tako ranjivo. Nekoliko dana sam bila sva... Potpuno... Ipak, sve bolje je. Rekla sam mu - "I bolje ti je da budeš bolje, moraš me barem još jednom do matičara dovesti." I vidim da je ozbiljno shvatio. Ali prije matičara - moja promocija, ipak... U petak, dakle. U Bulldogu, dolje u podrumu. Htjela sam neko urbano mjesto, to da ljudi mogu ostati, družiti se poslije, da se ne rasprše, da se malo "minglamo", "partijamo". I bit će puno ljudi mislim. I sad me već i to shrvava, ta sreća kad vidim koliko ljudi imam. Znaš, napisala sam jednom: Da se izdam... da se jednom napokon čvrsto primim u ruke ovu od slova, shrvao bi me teret samoće u rukama. Tone su to slova. Shrvala bi me spoznaja kako sam uvijek tako okružena ljudima na svojoj nevidljivoj polutki izabirala biti neutješno sama. I sada... izdala sam se, tako je nekako ispalo, ali trenutno me shrvava sreća. Znaš već... sreća i ja. Tough. I baš jučer sam napisala M.: Jednom si mi napisao, a bila sam tada u onom jakom ushitu oko onog tvog romana... napisao si mi tada: "Suzana, zbog Vas čovjek uistinu poželi staviti u knjige više nego je to objektivno moguće". I eto, ja znam da je to bilo davno, da si zaboravio, da možda nije značilo ništa, ali ja nisam zaboravila, jer meni je značilo puno. U ovu svoju knjigu ja sam strpala cijelu sebe jer mi je to bilo jedino moguće... naprosto nisam imala kuda drugdje sa sobom. Trebala mi je ta knjiga jako. Znaš, ja sam protivnik sreći, i ideološki i na terenu, uvijek to kažem, s veseljem i radosti nemam ama baš nikakvih problema, ali sreća... ona mi nekako "nije na mom nivou". Pa ona slika tvoje knjige koju sam jedno ljeto okinula ganjajući sreću preko slovnih prepreka... e to je za mene uvijek bila jedina legitimna metoda. No trenutno, zbog te svoje knjige, trenutno ću reći da se nalazim opasno blizu sreći. Na centimetar od. I da se još uvijek ne bojim. I da tu blizinu ne ćutim ni kao nepremostivu, ni kao neugodnu, nego da je baš to ono mjesto na kojem sam htjela i trebala biti. I eto... ja u ovaj petak izabirem biti - nimalo sama. Izabirem biti shrvana srećom i okružena ljudima. Mojim, ali i Tessinim. Za njih još uvijek ne znam koji su, ali bit će i njih, znam... ona je jedna stopostotna luđakinja, krosmajhart, ali je svejedno vole, mislim. Bit će tu svi moji i njeni bivši životi. Minus dva. I pojmanemam... u cijeloj ovoj ludnici s tatom, a i posao mi je trenutno tako napet da bih se bacila s prozora da uopće stignem do njega... u cijeloj toj ludnici se osjećam skroz nepripremljena za dan koji sam tako dugo čekala, tako jako dugo... I najradije bih sad sve "zbremzala". Odgodila. Jer ne stižem ni misliti. A onda opet... ja sam i tako sve u životu radila nepromišljeno, pa mogu i vlastitu promociju. Jel tako? Prikrit ću izrast i to je to. I kupiti plavu haljinu. Eto... ta sam si zamislila. Plavu haljinu. Znaš onaj Cave... Ono... "Waiting for me in your dress of blue..." E to sam ti ja. A ti sad sve znaš... Nacrtaj se tamo! Suzana  ... hoćureći... Waiting for you in my dress of blue... tessa k |
Rekla - kazala
... u mreži sve gušćih dana (dnevnički) ... dani koji su toliko zgusnuti da ih ne stižem ni emotivno proživjeti, (a s tim znamo da nemam nikakvih problema) a fizički da i ne govorim. mislim da ću to morati jednom ... naknadno. ... link na intervju tessa k |
Tata
 kad sam imala 25 slomio me jedan tip potpuno. mislim… tu je sad naravno pitanje koliko se puta ista stvar može potpuno slomiti, pa još istim čovjekom, ali ajmoreć da se oko dotičnog tipa moja sudba kršila nekoliko puta, a svaki je prijelom bio otvoreni lom. ja bih onda namještala, ali bi povijest, koja se uvijek ponavlja, pokazala da - krivo. moju bi nestručnost i potpuno nekompetentnost za Samosanacije rendgenski snimak otkrio kad bih ja već mislila da je najgore iza mene. a nije bilo, je li, nego je čak trebalo lomiti ono što je već sraslo. and again… and again… and again… ... krivo sraslo. treba još napomenuti da kliničkoj slici nije nimalo pomagalo ni to što sam tako nasilno imobilizirana i nesretno priheftana za sebe, čim bi jutarnja vizita otišla nastavljala svoju vrtoglavu igru na jako skliskom terenu. ipak... u prkos povijesti koja se ponavlja, reći ću da 15 godina nakon, isti tip slomljeno izjavljuje da je jako pogriješio što me tada nije zagipsao za sebe, ali ja zbilja nakon 15 godina ne kanim pričati o tom tipu … spiralnog prijeloma, mislim. ono što hoću reći; u dobi od 25 godina imala sam već jednu godinu duboke tuge iza sebe. kasnije su se omjeri nekako neuredno promijenili… ali eto… puno mlada, okuugodna, navodno pametna, i potpuno neobaviještena da mi je svijet pod pod nogama - bila sam segmentno slomljena. a onda me jednog dana (e ovdje počinje priča koju kanim ispričati) totalno shrvanu na štengama u kući presreo moj otac, kojemu kao ni majci mjesecima nisam dozvolila približavanje, i potpuno unesena u njegovanje svoje tuge, pustila sam ih da se sami bave njihovom… kako znaju i umiju, tugom roditelja koji vidi da mu je dijete duboko nesretno. no taj dan, moj je otac odlučio ne dozvoliti mi da klisnem uz njega prema potkrovlju kao mačka koja nikom ne pripada, već me blago zaustavio primajući me za ruku, i tim me pokretom natjerao da ga pogledam u oči, a onda kad je bio siguran da je ušao u moj pogled, samo je rekao; "kćeri moja, nije ni od nas nitko bolji." neću to nikada zaboraviti... to njegovo identificiranje sa mnom. to njegovo – od nas. i još je stisnuo šaku u zraku. ... danas ga vozim u bolnicu... ali... ja znam da zbilja nitko nije bolji... da ništa nije jače od nas. pa čak i ako trenutno nemam sliku stisnute šake u zraku. tessa k |
| < | ožujak, 2013 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
