Pregled posta

Promocija... in my dress off blue(s)

i u ugnježđenim pismima...


Pismo:

Tata mi je operirao srce. Teška operacija. 9 sati. I bila sam kod njega poslije i bio je tako mali mali mali... taj moj veliki tata koji je razbijao stijene i plivao protustrujno u rijekama. Bio je mali i slab i prikopčan na aparate i samo su me njegove oči gledale. I onda sam vidjela da se u takvim neravnopravnim odnosima snaga, zdravog uz bolesnog... "sitog uz gladnoga"... vitalnog uz nemoćnog... najednom razviju nevjerojatne emotivne konstrukcije, izranjaju sjećanja i... što je najgore - grižnja savjesti. I gotovo s obje strane.Taj osjećaj "nedovršenosti". Strašan i nekako samooptužujući. Teško je pomiriti se s prekršenim obećanjima, prešućenom privrženošću, zanemarenim prilikama... I onome tko leži i onome koji ne. Ubilo me. Ubila me ta najednom spoznaja da smo u stvari i tijelo, a da je ono tako ranjivo. Nekoliko dana sam bila sva... Potpuno...

Ipak, sve bolje je. Rekla sam mu - "I bolje ti je da budeš bolje, moraš me barem još jednom do matičara dovesti." I vidim da je ozbiljno shvatio. Ali prije matičara - moja promocija, ipak... U petak, dakle. U Bulldogu, dolje u podrumu. Htjela sam neko urbano mjesto, to da ljudi mogu ostati, družiti se poslije, da se ne rasprše, da se malo "minglamo", "partijamo". I bit će puno ljudi mislim. I sad me već i to shrvava, ta sreća kad vidim koliko ljudi imam. Znaš, napisala sam jednom:

I sada... izdala sam se, tako je nekako ispalo, ali trenutno me shrvava sreća. Znaš već... sreća i ja. Tough. I baš jučer sam napisala M.:

Jednom si mi napisao, a bila sam tada u onom jakom ushitu oko onog tvog romana... napisao si mi tada: "Suzana, zbog Vas čovjek uistinu poželi staviti u knjige više nego je to objektivno moguće". I eto, ja znam da je to bilo davno, da si zaboravio, da možda nije značilo ništa, ali ja nisam zaboravila, jer meni je značilo puno. U ovu svoju knjigu ja sam strpala cijelu sebe jer mi je to bilo jedino moguće... naprosto nisam imala kuda drugdje sa sobom. Trebala mi je ta knjiga jako. Znaš, ja sam protivnik sreći, i ideološki i na terenu, uvijek to kažem, s veseljem i radosti nemam ama baš nikakvih problema, ali sreća... ona mi nekako "nije na mom nivou". Pa ona slika tvoje knjige koju sam jedno ljeto okinula ganjajući sreću preko slovnih prepreka... e to je za mene uvijek bila jedina legitimna metoda. No trenutno, zbog te svoje knjige, trenutno ću reći da se nalazim opasno blizu sreći. Na centimetar od. I da se još uvijek ne bojim. I da tu blizinu ne ćutim ni kao nepremostivu, ni kao neugodnu, nego da je baš to ono mjesto na kojem sam htjela i trebala biti.

I eto... ja u ovaj petak izabirem biti - nimalo sama. Izabirem biti shrvana srećom i okružena ljudima. Mojim, ali i Tessinim. Za njih još uvijek ne znam koji su, ali bit će i njih, znam... ona je jedna stopostotna luđakinja, krosmajhart, ali je svejedno vole, mislim. Bit će tu svi moji i njeni bivši životi. Minus dva.

I pojmanemam... u cijeloj ovoj ludnici s tatom, a i posao mi je trenutno tako napet da bih se bacila s prozora da uopće stignem do njega... u cijeloj toj ludnici se osjećam skroz nepripremljena za dan koji sam tako dugo čekala, tako jako dugo... I najradije bih sad sve "zbremzala". Odgodila. Jer ne stižem ni misliti. A onda opet... ja sam i tako sve u životu radila nepromišljeno, pa mogu i vlastitu promociju. Jel tako? Prikrit ću izrast i to je to. I kupiti plavu haljinu.
Eto... ta sam si zamislila. Plavu haljinu.

Znaš onaj Cave... Ono... "Waiting for me in your dress of blue..." E to sam ti ja. A ti sad sve znaš...
Nacrtaj se tamo!

Suzana

...

hoćureći...

Waiting for you in my dress of blue...

tessa k



Post je objavljen 12.03.2013. u 07:22 sati.