...lijepljenje ogledala
i nešto
...krpljenja i kotlokrpljenja
bosa
... Alisa u još neobjavljenom poglavlju o klecavim koljenima i stizanju na vrijeme.  pomislila je: ako mi pruži pregib svog lakta da sigurnije idem... spotaknut ću se na nizbrdicu. (za svaki slučaj) tessa k ___________________________________________________________________________________________________________________ |
GREŠČICA
 Hemon piše kako se jednog jutra odšunjao do kuhinje s namjerom da napravi kavu. U ćošku je, kaže, spazio konzervu na kojoj je pisalo TUGA: "Da li je moguće da toliko ima tuge da su je sad počeli pakovati u konzerve i prodavati? Osjetio sam kako mi se u stomaku stvara bolna guta, prije nego sam shvatio da ne piše TUGA, nego TUNA. Međutim, bilo je već prekasno, tuga je sada postala tamna materija u mrtvoj prirodi oko mene..." ... Bio je još mrak kada sam jutros pravila svoju prvu kavu. Posegnula sam za limenkom u kutu i najednom jasno vidjela kako na njoj piše - RADOST. Kasnije sam naravno shvatila da sam čitajući pogriješila... da ne piše RADOST, nego COFFEE. Međutim bilo je prekasno. Radost je već preuzela sve oko mene. ... p.s. Netko bi mi možda trebao reći da sam pogriješila u jednom slovu. (Napomena... Da se nitko nije usudio!) tessa k |
OČAJNIČKI TRAŽEĆI SUZANU...
u instrumentalu  godine su osamdesete srednjoškolka... zaljubljena ofkors, uvijek u svom svijetu i sa srcem u lokativu... uvijek u, o, po i na srcu. na drugoj strani svijeta Madonna je navodno snimila neki film, ali ja ne znam ništa o tome, ja sam u uvijek u nekom svom kažem, ali sam i kulerica... wannabe, ja ne slušam Madonnu nego pravim kolekcije Patti Smith i Lene Lovich... izlazim nedjeljom u Lap i furam s najzgodnijim tipom u gradu ... krosmajhart. nedjelja je zimska... on stoji na ulazu, viši je od drugih... ima noge do ramena, on je onaj koji utabao put svima koji se zovu - moj tip, iako se na mom putu i u mom svijetu moj tip nije nikada više ponovio. kad se približim smije se, pa mi onda govori... puno i lagano i u pol glasa; da kad ću dobiti telefon, da mi je nasnimio neke kazete, da - kao snebivajući se, a ja to volim - jesam li i večeras istresla sav sitniš bakici u Kamenitim, da je on i opet bez kinte, da je bio s frendovima u kinu, da je film zbilja glup, ali ga voli jer ima moje ime u svom imenu, ... jer je i on čitav vikend desperately seeking susan. ... žena sam u tim i tim godinama... sa srcem koje u međuvremenu nisam uspjela podići po padežima, i dalje zaglavljena u istom lokativu s pogledom na instrumental... koji znam da vara, vječna kulerica wannabe, neinstrumentalizirana i nenormirana. ljubav jedino živim; o njoj i dalje ne znam ništa. namjesto diktata iz gramatike, napisala sam cijelu jednu još pogrešniju arhivu sakupljenog neznanja koja čeka ukoričenje. istovremeno na drugoj strani svijeta Angelina je navodno snimila neki film, ali ja jedva da išta znam i o tome, jer sam davno utabala i put za onu sebe koja je samo svoj tip ; uvijek neinformiran o svemu navodnom u navodnom svijetu, a od filma i tako više ljubi kazalište pa ne samo nedjeljom navečer, talentiran za dramu - piše svoju. ipak u tim i tim godinama, izlazim više nego u osamdesetima... u Zagrebu je najljepše noćno živjeti, a onda u samo svoja nikom shvatljiva jutra, nakon sveopćih zagrebačkih noći mislim o Susan... o tome kako sam se odonda često svojskije trudila izgubiti je u očaju, nego je očajnički pronaći. ... čeka me na ulazu. on nije najzgodniji tip u gradu, on nije ni moj tip, moj tip se samo svom tipu nikada više nije ponovio... kažem, ali kad mu se približim - puno govorim... i polako i u pol glasa, i mislim... htjela bih da me baš ti pronađeš... htjela bih da mi ti objasniš instrumental. Susan |
42 ili Vodič kroz galaksiju za autostoperke
jer svi koji me imalo znaju... a ne znaju me, znaju da sam ja stoperica po vokaciji... po sudbini... a o putovanjima svemirom da se ne govori.  ... Deep Thought by tessa kPriča prva: Konačno pitanje života, svemira i svega U Vodiču kroz galaksiju za autostopere izumljen je kompjutor Duboka misao, samo da bi našao odgovor na Konačno pitanje života, svemira i svega. Pa je isti računao kratkih sedam i pol milijuna godina. Pa je objavio odgovor. Pa da ne prepričavam: 'The Answer to the Great Question... of Life, the Universe and Everything... Is... Forty-two,' said Deep Thought, with infinite majesty and calm. 42 ... Priča druga... to što je prije svakog doručka vjerovala u šest nevjerojatnih stvari, možda donekle objašnjava zašto je upala u taj svoj cirkus od snova, pa još u dvije bajke... ali ne znam koliko to opravdava jednu drugu priču s poukom, čija junakinja nikad ne doručkuje, a broj njenih bajkanja nadam se da nitko nije točno pobrojao. no eto, to i ono vam je išlo otprilike ovako; neko vrijeme, a vremena su bila prijelazna - nemujne sasvim bjehu zorolovke. onda je Ludi Klobučar rekao: -You're not the same as you were before... You were much more..."muchier". You've lost your "muchness" . pa je riječ zaklokotala u njoj kao u dubokom bunaru želja, pa ju je u blijedoplavoj haljini odlučila preuzeti, pa je bilo malo gužvovito i po život opasno... po normalni život opasno... sve u arhivi, s ajmoreć... dosta suza... i puno znoja... dugoprugašice, i naravno - cijela gomila likova kakve vi u svom životu sigurno sreli niste. dajem glavu da niste... (ovu... na mojim uskim ramenima, kojoj ponekad radim o glavi.) no ukratko... sredila je cijelu tu zavrzlamu. pobjedonosno. to "odsijecite joj glavu!" (rekla je Kraljica)... upali za mrvicu manje tvrde glave. sredila je cijelu tu zavrzlamu što perom, što mačem. a onda je otpuhnula šiške s čela i vratila mač nazad u korice. i tada/sada... da joj imate priliku zaviriti u oči, vidjeli biste da u njima ispisano istim onim perom koje se u korice naprosto nije dalo vratiti - sijeva: - How's this for muchness? ... Priča s poukom... ovo je bila moja najčudnija i najčudesnija godina. ono što mogu mirne duše reći... iste one duše koja nikad nije mirna... no dobro, je da život do nekih velikih i važnih brojeva dođe dugotrajnim i teškim oduzimanjem, dokidanjem, dijeljenjem, kopanjem do korijenja... a ne zbrajanjem. ne dodavanjem. i da su neki rezultati nevjerojatni. i još... da nekad negdje na početku dugog i kompliciranog računa pogriješimo jako... ono, napravimo baš katastrofalnu grešku, pa onda još desetak - što manjih što većih, naslažemo na nju, (u zaokružimo ugrubo na desetak bajkanja... sve dok se ne nađe netko tko ih jest točno pobrojao) ali moguće je da tako... naokolo - luđe... dođemo do pravog rješenja. eto lijepo... moguće je. pa negdje oko ajmoreć četrdeset i drugog rođendana na primjer, zadnjom omaškom dođeš do pravog odgovora koji u svom korijenu i na početku brojevnog pravca ima golemu grešku. pa onda negdje oko preskočenog doručka u istom tom danu koji ima i veliki broj i ime i sudbinu, ti - životna stoperica po sudbini i vokaciji - od svih galaksija zavrtiš samo mliječni put u bijeloj kavi. i nasmiješ se sebi i kažeš; Sometimes I've believed as many as six impossible things before breakfast. Now I believe 42... - How's this for muchness? tessa k |
OKRENUTI LEĐA (svom profilu)
 davnih sam godina otvorila taj profil samo zato jer sam mislila trebam... da je to pristojno kad dobiješ nečiji "invitation" , (u nekim se životima nažalost ne može protiv kućnog odgoja, ma koliko se životi trudili) otvorila... i nikad više ušla u njega, a osoba koja mi je ponudila prijateljstvo je zauvijek ostala jedini prijatelj tom profilu. (neka kao digresija ostane spomenuto i to, da je ista osoba kasnije krunila i moj pravi profil poljupcem, ali to s ovom pričom nema ama baš nikakve veze, osim što joj daje na, u ovom prostoru uvijek poželjnoj - začudnosti "profilacije".) no eto... kao što rekoh, taj profil je ostao neuseljen i prazan, jer može se i to... biti prazan i lijep, mislim probala sam sama sijaset svojih najtužnijih puta i zbilja... može se i tako nesretno živjeti, a ja bih svih ovih godina ljudima koji bi mu sporadično nudili prijateljstva, a za koja su meni stizale obavijesti mailom, znala reći; - sorry ljudi, ja vam negdje imam profil, ali moj profil nema mene. i mučilo me to... uvijek me muči kad negdje postoji neki dio mene zaboravljen i prazan. u međuvremenu sam se rebrendala, restartala, iz pepela rodila, upgradeala i poboljšala... mislim... prošla sam kroz više verzija nego nego posljednji model Švicarca, i nedavno nakon puno godina - ponovno zadobila svoje staro ime. svoje pravo ime. nekim sam ga čudom uspjela ponovno dobaciti do ovog ovdje trenutka i odlučila ga više ne pustiti da padne. ikad. a onda sam iz jednog razloga koji će u ovim kronikama ipak ostati zauvijek tajnom, i koja se nikad, ali baš nikad ne dam krstiti... nikad... otvorila novi profil; svjež, mirisan, čist, nevin i neokaljan... pa ga ipak krstila svojim omenom. ono što želim reći... ovih dana se moj stari profil... kvaran, slab, poročan i podložan, sumnjiv i nevažan, i koji ima samo jednog "prijatelja", ali i taj je sumnjiv jer je impliciran u radnje koje daju na začudnosti profilacije... nudi mom novom profilu, kao - "People You May Know". nudi mu se jeftino i ženski i uporno, baš svaki put kad nova ja promolim svoj karakterni nos među "ljude". ono što želim reći... Suzana K. se nudi Suzani M. kao People You May Know. sa zadovoljstvom mogu reći da joj moj novi profil uspješno odolijeva. dapače... okrenuo je leđa. i ja bih... mislim... tko bi uopće htio imati ikakve veze s takvom osobom? nitko živ. tessa k... (koja je od svih profila koji joj se u životu nude, sposobna pristati jedino na one koji su en face) |
so far so sky (opcija unlimited)
 Bilo je to zato jer nisam znala odgovoriti na pitanje koje su mi mi postavljali, a htjela sam, zato jer bih o tome tko sam rekla previše, pa bih uvijek trebala reći još malo, zato jer sam se trudila prejako, nakon što se predugo ne bih trudila uopće, zato jer ne vjerujem da se osjećaji mogu imenovati, zato jer ne razumijem uputu kako pravilno hodati, dok je bolno ne istetoviram na gležnju i ukrasim pticom, zato jer je ono što nam nedostaje, u stvari ono što najviše jesmo so far so sky... a znajući da se osjećaji ne mogu imenovati, a da je znanje najkrhkije od svega neka u ovom prostoru ostane i ova vjestica; S.M. (još uvijek 41) je na jučerašnji dan ove zime ponovno pomislila da je upravo ona otkrila što znači sky is the limit. tessa k |
dnevnički, minus sedam redova
ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da zvjerke pokažu tragove...  ... ujutro Z. ispunjava neki formular i pita: slušaj, ne znam kako da napišem... jel ja živim sa Sonjom "u kućanstvu" ili da napišem "sama s djetetom" ili... kako? kažem: jel to filozofsko, pravopisno ili pravno pitanje? uopće ne razumijem što me pitaš. i mislim... mene si našla pitati oko formulara. štojaznam... ja bih napisala da živim u kućanstvu od troje. Z. kaže: ja ću napisati - "sama s djetetom".. ubacuje se M. u pola glasa i u svom stilu: ne da Z. svoju slobodu nikome, pa ni vlastitom djetetu. ... malo poslije zove me nepoznata žena s mobitela mog djeteta. našla ju je u gradu... izgubljenu i u suzama... desegogodišnjakinju koja mi je potajice išla kupiti poklon poslije škole. - mamice, nemoj se ljutiti! skoro ti je rođendan. brišem, kojoj rođendan uopće nije tako skoro, njene suze svojim glasom iz daljine, pa je navigiram kući... potresenu, i sama i opet potresena od toga koliko duboko je u svom svijetu, koliko je izgubljena u onom važećem, koliko je osjetljiva i beskrajno topla. ... poslije zove D. koji se u važećem svijetu snalazi bolje i od mene, i kojeg bih sutra u dobi od dvanaest pustila i u Brazil da me to traži, ono bih... s punim povjerenjem,... rekla bih - "odi sine"... jer mu je sve jasno, jer sve zna i sve skonta prije svih... osim uvijek istog - kako napisati sastavak. - mama, ne znam riješiti zadatak iz hrvatskog... slušaj: što je Tadijanović mislio kad je za svoj stoti rođendan rekao - "ne pisati datume smrtni je grijeh"? pa dodaje, egzaktan: imamo deset linija ispod tog pitanja koje moramo ispuniti. ??? na Tadijanovića i egzaktnih deset linija. nemam pojma, kažem... moram razmisliti... konzultiram brzinski i M. i slobodnu Z., pa sve druge u uredu. loše, loše, a-a... onda telefonski zovem i V. koja radi u školi: kažem: - gle, ne znam "riješiti" zadatak iz hrvatskog. V. u pol' glasa kaže da ne može sad. - vodim klince s ljubavnim recitalom po razredima. krepat ću danas. smijem se, pa kažem: - predajem se... ti fakat imaš većih problema. ... navečer... vraćam se likinji. kažem joj: pišeš pisma, živiš od kave i malo spavaš. podsjećaš me na nekoga. ne možeš tako kroz život. haluciniraš i misliš da je to valjda inspiracija, a u stvari si otrovana umorom. loše: kradeš i moje noći. dobro: pišem. ... pišem... D. i N. spavaju. na pitanje što je Tadijanović mislio kad je ono rekao, kućanstvo od tri je skucalo tri reda. slutim kako preostalih neispunjenih sedam imaju neke nejasne veze sa mnom ovdje. ... snijeg u meni je okopnio tako što sam odlučila da je okopnio. dijete u meni se rastužilo i zatreslo bradom. rekla sam: zaboravi. meni su četrdesetdvije za par dana... razumiješ. smisao života, svemira i svega je u mojim rukama. mokre su ti noge. navigirat ću te kući. ... "ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da zvjerke pokažu tragove..." ne dam svoju slobodu nikome. tessa k p.s. u dobi od 42 pustit ću se u Brazil. krosmajhart... |
NEPRIGODNO, NEPRILIČNO...
a na ruskom... i još jako dugo i široko (ko stepa stisnute ruske duše) uvod 1. jučer... M. je pročitala moj tekst i rekla: - to ti je trebalo ići sutra. rekla sam: - ne može sutra. danas bockam ljubav špenadlama, ali za sutra čuvam već jednom izvađenu - tešku artiljeriju. u međuvremenu kaunter se zalaufao jako i čitav dan mrtav-ladan skidao recke zbog prekjučerašnjeg teksta... onog za odrasle. vrtio se nesmiljen i egzaktan, a ja sam gledala kako se i opet, iz raznih i začudnih rubrika nepoznatih portala k meni slijeva neki drugi svijet... zavaran naslovom, nepripremljen... potpuno nespreman i nenaviknut na mene i moj intimni prostor u kojem sam ja već čitav dan, daleko više ljubila tu noviju priču sa špenadlama. a onda me i K. izdao i rekao: - super ti je ona priča za odrasle. trebala bi više pisati priče koje nisu o tebi... rekla sam: - kako može biti dobra, kad nisam stradala od nje? uvod 2. rekla je: - bojim se da sam ti pokvarila pjemu... gledala sam je takvu - predivnu i krasnu, koja uveća svaku riječ koju izgovori, pa i kad naručuje piće i uistinu mi nije bilo jasno što mi to govori: - nisi normalna, časna riječ. bila sam pod dojmom i nje i prigode...sretna. kasnije te večeri, kad su se dojmovi slegli, rekla sam još ovo: - znaš, ta pjesma koju si govorila... ta pjesma meni uopće nije važna. nikad mi ni nije bila... i kad sam slala taj rukopis, ona je bila u onom trećem svežnju u koji sam stavila pjesme koje me nisu htjele. i ja shvaćam u čemu je njena draž... ali svejedno se uvijek čudim kad nju "izvuku". jer ona ne zadovoljava moj najvažnije standard... da sam je izrezala iz sebe žive. ona nije ni isplakana, ni iznojena, ni zakucana nogama u zemlju, ni pokorena... nisam joj se ni podala, ni podlegla ni prebolila je, ni odžalovala, ni pobijedila... nju sam naprosto napisala. pa gledaj .. poslat ću ti sutra jednu pjesmu koja je sve to, ako ćeš me ikada opet govoriti... htjela bih da nju govoriš. onda sam se nasmijala nadodala: - i tada... ne smiješ pogriješiti. ____________________________________________________________________________________________________________  NEMOJ! na str. 93. knjige koja mi je dopala: Ljubav dolazi kad joj se najmanje nadamo i kad je ne tražimo. ... Ja ti se ne nadam uopće. Ne tražim te ni najmanje. Čak me ni ne zanimaš. Ali svejedno, nemoj se nizaboga osjećati pozvana da mi zato pozvoniš na vrata. Neću ti otvoriti. Iskreno; ne podnosim te. Kvarna si, razmažena... nesnosna. Od mojih podočnjaka. Od mog ne sno - sna. I nisam te se sjetila... moj bože, ni sama ne znam koliko te se nisam sjetila. (tisućučetiristošezdesetidva dana, šesnaest sati i dvadesetijednu minutu) Ni ne pamtim te. Pa to što kažeš da smo jedna drugoj obećale da se nećemo razdvojiti, da će nam misli biti istovite, da će nam se uzdasi od duša u istom koraku otkidati... ja zbilja ne znam o čemu ti to govoriš. A ako je i bilo, ja sam zaboravila. Kunem se na svih svojih preostalih jedino stranih jezika, na oba tamna klokotava zdenca, na tisuću i jednu noć izgužvanih pisama, na tri planine neprevedivih priča i pedesetsedam pjesama neuređenog toka, da niti jednom na tebe pomislila nisam. Niti jednom. I ne samo da ti se ne nadam, ne samo da te ne tražim... Ja ti zabranjujem da dođeš. Što kako? Lijepo. Lijepo - zabranjujem. Vidiš i to mogu. Jer ja mogu sve što hoću. Ja sam jača. Ja sam jača uvijek bila. Ja sam pobjednica svakog šumskog maratona, svakog oglasa za posao, svakog psiho testa, ja sam 100 od 100 bodova u sto od sto pokušaja, ja sam ispunjeni san kojeg nitko nije ostvario ... kojeg se nitko ni usuditi sanjati nije smio. Ne trebaš mi. A ako ipak budeš toliko glupa da dođeš - ja te neću čuti kad ćeš zvoniti; Isčupala sam zvono iz žice. A ako ćeš zakucati - ja te svejedno neću čuti; Udubljena sam u život. Pa čemu kucati, ako znaš da ja gluho radim i gluho pišem i gluho izlazim i putujem i gluho družim se ...ljubim. Da - ljubim. Što si zraknula? Jesam - jesam dozvolila da me poljube, jesam dozvolila da me dodirnu, da mi u oči zagledaju, da mi privjesak na lančiću zagrizu, da mi prste iz stisnute pesti razmrse... Jesam. Vidiš, mogu bez tebe ... gluho. Mogu ovako gluho bez tebe zauvijek. Pa ti neću otvoriti nikada. Pa i kad bi ti zauvijek spavala sklupčana pred mojim vratima. Pa i kad bi me čekala svih onih tisućučetiristošezdesetidva dana, šesnaest sati i dvadesetijednu minutu koliko ja ni sekundu tebe čekala nisam. Pa i kad bi deset godina držala opsadu od tisuću ahejskih brodova na mom pragu. Ja mogu izdržati tri Homerove Ilijade i napisati još četiri svoje naizust, sve do zadnje zadnjicijate u junačkom heksametru koji ne posustaje ni u jednom pjevanju i neću oslabiti; ja imam toliko zaliha unutar svojih zidina da bih njima mogla i tebe nahraniti još ovoliko ... dva puta. A što se darova tiče; Timeo Danaos su slova pod špijunkom s moje strane vrata. Zato budi mudra bar jednom u životu; odustani. Mani se ćorava posla. A ako ipak pozvoniš... i ako će zvono ipak raditi... posve slučajno, i ako ti posve slučajno otvorim vrata, i ako te posve slučajno ne otjeram ... ni vodom, ni metlom, ni tamjanom, ni neposustljivim zadnjim pjevanjem, i ako ti dozvolim da na tren zaviriš u unutrašnjost iza širokog bedema... slučajno, kroz obrnutu špijunku, kroz ćorave oči s blijedoplavim podočnjacima... to je samo zato jer sam čekala nekog drugog. I ako on i ima tvoje lice... ne utvaraj si; to je samo zato jer ti imaš njegovo. I ako je to lice savršeno... kakav je to neprijatelj koji nije savršen? ... urednik je rekao: - shvatio sam da ti je ta pjesma manifestna. po njoj si odmah i ušla u bibliotelu. ja sam rekla: - znaš... ja sam to tada zbilja i mislila. ali u stvari... ja čitav život o ljubavi mislim nešto drugo. ... prevedena s ruskog manifesta... tessa k |
UBODI
sezonski... po ljubavi. i nadam se da (je) boli.  svi koji me znaju... a ne znaju me, znaju i to da u ovo doba godine - Penelopa šijem. da u ovo doba godine kamufliram pisanje - u karnevalske maske, oko kojih si ipak uvijek nešto mislim/pišem svoje. pa eto... ovdje i ovdje tu.., i tak. ali ove godine moliću... tema karnevala je, pazvamo - Ljubav je u zraku! s&(%$#$&... jer pred očima već vidim sliku silnih probodenih srca u školskom hallu, tako nevinih... u najnježnijoj dobi... ni krivih ni dužnih... oko te ljubavi, i stresem se momentalno od te prigodno, a tako neprilično dirigirane teme. s&(%$#$& no onda opet... iako ovdje govorimo o Penelopi koja tu i tamo s večeri gugla "love" (oko 4.530.000.000 rezultata 0,10 sek) svjesna da je ogrezli lover po neznanju , ipak... ona je i majstor... za maske i krinke i transformacije, a o tome da je majstor za neprilično... to znaju svi koji je znaju... a ne znaju je, pa dok sezonski predvidljivo u ovo doba godine... kroji priče od žive sebe, a sve kao ništa... i probada srce špenadlama... a prste vretenima... onako usput - bez greške osvoji prvu nagradu u školskom hallu. pa rekoh... e draga moja... od toga standarda nećemo odustati, pa nek je i ljubav kontaminirala zrak, majkujojnjenojiljubavi. onda duboko uzdahnuh i rekoh N; ok... znam što ćemo... biti ćeš ljubavno pismo. jer mislim ako ja ne znam napraviti ljubavno pismo... tko onda zna? nitko. pa sam joj puna osviještenog samopouzdanja koje je kad ga bolje pogledaš mrtvo slovo na papiru, ali tko bi se sad bavio detaljima... još nadodala: - ali ne smiješ nikome reći, jer svi će biti neka glupa srca i kupidi itd., a mi... mi ćemo biti ekstra. no onda je Marta, s&(%$#$& urbi et orbi objavila da će ona biti ljubavno pismo... s&(%$#$& i sad će naravno ispasti da smo Mi kopirale Martu. s&(%$#$& e ne može! ! pa eto... preusmjerile smo se: upravo špenadlamo "ljubavnu pjesmu". jer ja navodno znam nešto i o tome.  p.s. D., je toliko čvrst u odluci da ne ide na karneval s tom, citiram - "kretenskom" temom da odbija biti čak i slijepac. ali zlato, ljubav je slijepa, to ti je super kostim. ne znam... slijepa ili ne, njemu se izgleda za ljubav živo fućka. p.p.s. nudila sam mu čak i "ljubavnu bol" kao slikovitu alternativu... mislim... što te to dijete može pogledati, bože dragi. tessa k |
PRIČA ZA ODRASLE
(što je tu je)  tih i tih godina moj je prijatelj radio u jednom uredu u kojem je radila i cura s kojom smo studirali, cura posebna na puno načina... dubokog glasa i usporenih kretnji, cura koja je, osjećala sam, dok sam ja noću crtala - eksperimentirala sa svojom seksualnošću na nekom mjestu koje nitko ne vidi... na nekom svom "skrivenom trećem blogu". (ima i toga... jedna osoba s tri bloga, krosmajhart) prošle su već godine od tih studentskih dana, a oni su kažem tih i tih drugih godina, već radili zajedno u uredu kod P., a P. se u mojim mislima uvijek lakše pojavljuje u nikad osvjedočenoj sceni u kojem mu žena sjecka luk i pere prozore, a on je tapša po širokom boku, ili u onoj u kojoj se u gnjevu pravednom obrušuje na sve što ne zna hodat cestom dok je on za volanom svog velikog... nego u nekoj potkrijepljenoj životom. ukratko... P. je bio bogomdano muško čvrstih stavova i neugrozivih principa, koje zna i red i mjesto svim stvarima, a ženama poglavito. no eto, posebna cura dubokog glasa i usporenih kretnji koja me na faksu gledala duboko u oči i budila u meni nejasan osjećaj krivnje, prišla mu je jednog dana, pogledala njega duboko u oči i i rekla mu nadasve mirno da je štosetumože i ona - muškarac. nešto manje bogomdan. pa da on to sada zato ne vidi, ali nek' joj da malo slobodnog vremena i ona će se vratiti novog imena i roda i spola... vratit će se kao - i u po noći standardno nejasan bjelodani frajer. P. ju je gledao skamenjeno. dobar komad vremena. a onda je odlučio pokazati da ništa nije toliko strašno da bi promijenilo njegovu poslovnu strukturu koja je, ako ustreba - sposobna izdržavati i nekoliko žena koja režu luk blaženo neobaviještene o sebi, svijetu i životu, između ostalog i zato jer za njega radi minus jedna - talentirana, sposobna i bar o sebi obaviještena, pa ma što svijet i život mislili o tome, a koja se izdržava sama. pa je ustao, kratko je potapšao po ramenu... muški, slegnuo svojima, i rekao rečenicu koja se u mom društvu zadržala kao antologijska: - što je tu je. važno je da se radi! p.s. radim. radim toliko da si ne znam ni roda ni spola, a što se mog broja tiče... njega bi trebalo višestruko uvećati da sve mi u istom dresu pokrijemo teren još neiscrtanih projekata. radim toliko da bih namjesto pristala da neko vrijeme sjeckam luk nekom P. i slušam o tome kako ne znam kakav je svijet i što je to život, iako se o tome sigurno nikad ne bismo složili, ali slušala bih, eto bih, jer ako ćemo po duši, a ja ću uvijek baš po duši... taj P. koji se ne libi ni stavova, ni riječi za koje ja nikad ni čula nisam, je na koncu konca... da li silom prilika, ali ipak... ispao zaozbiljno, kozmopolitski, urbano i liberalno širok, i ja po duši onda kažem - kapa dole majstore, maestralno si to odigrao, na muci se poznaju junaci. a što se mene tiče, kažem... radim toliko da si ne znam ni roda ni spola. što je tu je... ali svejedno svoj teren neiscrtanih projekata, namjesto da noću crtam, ja baš kao i uvijek bjelodano pokrivam na krajnje sumnjiv način; ispisujući ga svojim erosom... čulno, potpuno nevažno i neantologijski. jer što je tu je... meni je to najvažnije. tessa k |
KAD MI SE NE OMAKNE ČUDO
- "Ja nisam posebno snažna". ja sam slaba... najslabija sam na čuda. njih ne biram uopće. tu sam skroz bez kriterija. samo da mi je čudo i sve pet. toliko sam slaba na njih da mi se prije ili kasnije omaknu.  jutros razgovor o petoj stvari: - još ću početi vjerovati u čuda. kažem mrtva ozbiljna: - vjeruj u čuda. u što drugo da vjeruješ. ... već popodne eto ga; čudo privatnog karaktera. piše mi Čudonoša; bit ćeš ekskluzivna i u velikom formatu. prvo malo plačem... od sreće ofkors. red je red, a ja znam red sa čudima. kad se čudo jednom dogodi - plačeš od sreće. i bar mrvicu više nego inače. kad sam svu sreću isplakala, onda sam se zabrinula; kojim čudom ću se ovakva sva od krhotina jedva sklopljena, bolno priheftana i zaendlana u jednu čud-nu osobnost, koju sam godinama teško pazlala... s raznih strana, uspjeti očudotvoriti u tom velikom formatu... držati se na okupu... prikupljena i sastavljena, a da se ne prospem, ne slomim, ne raspazlam i ne iscurim? i još gore... tko će me sklepanu u veliki format nositi sa sobom u postelju... i zgurati me ispod popluna... tako da jedva dišem, i tražiti moje odlomke u plahtama, i grliti mojim zagradama ogrljene pasuse koje sam htjela utopliti... svojim rukama, i stisnuti me pod laktom... uz sebe... dok šećemo, tko će veliki format ugurati u torbu svakodnevnu pa čitati dok se zimske gume mijenjaju za ljetne... i tko će me s tako promijenjenim gumama odvesti na more, pa onda još na neku pustu plažu da stvar bude bolja... tko će me držati kao kap vode na dlanu... tko će me u besanoj noći propisno izgužvati... onako propisno dok me lista uzduž i poprijeko... tko će me savinuti u hrptu... tko će me natjerati da izvijem leđa... da se ispravim, da pokleknem... tko će me uopće poželjeti u tom velikom formatu. tko? nitko živ. ja sam žena za suspregnute istine, zagonetne osmijehe, dvosmislene poante, za upitne stavove na krhkim temeljima, za neispunjena samoobećanja... ja sam žena za podatne, meke i podložne formate stidljive i skanjujuće... nejasne i potrošne, slabe i svakodnevne... nevidljive, žena za na petu i desetu loptu, ali nikako na prvu. ja nisam žena za - ekskluzivni veliki format! sad sam već bila pravo nesretna. onda smo L. i ja zajedno tražili dobru stranu pravoj nesreći. rekao je; gledaj na to ovako... izgledat' ćeš moćno na policama. ja... moćno... pa još na policama?! to je dakle taj - my dream come true. e sad sam se, jer reda mora biti, a ja znam kakav je red s ironijom sudbine, a i zbog ravnoteže nedavnom plaču od sreće... smijala do suze. pa popodne dakle - omaška unutar čuda. ... a večeras sam bila na najboljem putu da se ja zalomim trećem... u dvije čudesne riječi. tessa k |
RUKE... KAD IH JA GOVORIM
...  činjenica... imam 20 godina i na kampiranju u nepoznatoj zemlji upoznajem nekog puno starijeg tipa iz svog grada. kaže mi: ja se tebe sjećam. ti si prije dvije godine u onom malom tramvajčiću pričala o muškim rukama svojoj prijateljici. sva zanesena si pričala kako na muškarcima najviše voliš lijepe ruke, a ja sam te slušao, i to kako si pričala... sjećao bih te se i da te nikad nisam upoznao. ... dvadesetak godina poslije... večer je bila jučerašnja, a ja sam mislila ovdje, kao presedan, objaviti jednu potpuno izmišljenu priču o potpuno izmišljenoj likinji... koncept još neviđen na ovim prostorima. nešto me u međuvremenu smelo da je objavim u potpunosti. (pričaj, rekla je mlađa vještica, a ja sam rekla - sad ne mogu, to nije o meni, a previše sam ti danas ista.) ali što se fragmenta s kojim sam počela pisati muškarca tiče... - Jesi li dobro? Mrzila ju je, a mržnja će uvijek prokopati put... mrzila je tu bogomdanu ruku koja je kucala po vratima, tu mušku desnicu... neka usahne jer odlazi, neka usahne jer brine za nju, neka usahne jer je netom prije tih besmislenih Morzeovih znakova po zaključanim vratima, pune četiri godine, u nepročišćenom snu iz noći u noć zemljano mirisala pod njenim obrazom i stezala pregršt njenih nejasnih strahova sve dok ih ne bi rastopio dan. ... nekidan... lik je bio glavni i potpuno izmišljen. kažiprstom sam mu nesuspregnuto pokazala scenu početka s kojom neću početi. rekla sam glasom proročice: - ti u svoje duge prste uzimaš moj krivi kažiprst i svijetu pred očima zagrizeš moju jagodicu. to je najsigurniji put do mene. poslije toga izmislit ću te bez greške... poslije toga znam da mi nema povratka. ... dvadeset godina prije ta scena se dogodila... ... nema mi ni povratka, ni odlaska, jer ne postoji početak ni kraj, jer prva i zadnja scena uvijek mogu zamijeniti mjesta, jer je dijelom vještičje logike i to da smo si kad se izmišljamo previše istoviti... kao što su iste prva i zadnja stanica malog tramvajčića. dvadesetak godina poslije... ja se još vozim u malom tramvajčiću. dvadeset godina poslije još uvijek zaneseno pričam o muškim rukama. tko zna... možda me netko sluša. tessa k |
TIRANDO I APOYANDO
... meni nikad nije dovoljno da me se voli mene se naprosto mora voljeti na krivi način. valjda zato od Svijeta uvijek tražim da zanemari moju snagu i da je ono zbog čega me želi, što uzima od mene i što mi neće vratiti – moja osjetljivost.  ... istrčala sam maloprije svoju šumu. trčala sam je kao bez duše, kao da mi ovisi život o njoj... o toj trci. razmišljala samo o tome kako sam nekidan po istim stazama trčala pod kišom i pitala se tko me to posvađao s oblacima. no s oblacima i tako ne moraš provocirati, jer je konflikt latentan… … osjetljivost je dominanta u mojoj strukturi, (i nema veze s muško ženskim odnosima, baš kao ni ništa drugo i sve u mom životu) a opet… dominanta u strukturi je dominanta u strukturi, a struktura je struktura i sastavljena je od puno komadića, a njihovo nespominjanje ne znači i nepostojanje, nego baš suprotno. jer ta se struktura najbolje razrađuje baš dok je ne diram i dok je pustim da spava, baš kao što roditelji imaju mira da razrade strategiju tek kad hiperaktivna djeca izmorena pozaspu. i prečesto si predbacujem što toliko usmjeravam reflektor na taj komadić u mozaiku… preciznije - rupu u njemu, i mislim si, možda to uopće nije dominantna po sebi koliko po vlastitoj pažnji koju joj pridajem. i onda me je zbog tog silnog nedostajanja sram sebe same i sama se sebi činim skoro košasto. pa stanem racionalizirati vlastiti život i lupati se po prstima jer se gledam umrljanu i presitu đema od kupina kako pružam ruke za nutellom. i zamjerim si gorko što ne mijenjam taj sustav rasvjete kojim osvjetljavam komadiće u strukturi i što puštam tu drugu sebe da koristi moj životni let za svoje nebeske padove. i onda pomislim… daj gle, ti si jedna sasvim zadovoljna Suzana, dobra si mama, krasna prijateljica, pomisli samo na sve te ljude koji te iskreno vole, pomisli na svoj život koji je ispunjen stvarima od kojih bi drugi ljudi možda čak dobili vrtoglavicu, sjeti se posla kojeg voliš i koji te nagrađuje, i svoje krasne djece… jer samo bi se od njihove ljubavi i energije moglo živjeti, i sjeti se svoje šume i trka kojim je uživaš, i osjećaja stvarne povezanosti s prirodom, jer ti crpiš energiju iz svakog svog pogleda, iz zvjezdanog neba, iz dodira, iz oštre stijene i prekrasne slane morske dubine, a i vjetar ti je drag i pašeš kao jedro svakom njegovom izdahu, i od te tvoje energije mogu živjeti drugi ljudi i oni to i rade, a tvoj grad i njegova svjetla te pune i liječe i ti uživaš u i njemu, osjećajući istovremeno kako i on uživa u tvom pogledu i dodiru tvojih crvenih sandala… i taj svoj život nekad čak vidiš i u tuđim očima do granice male vješto skrivene zavisti, ali svejedno se samo osmjehneš na to i nastaviš trkom u daljinu, visinu ili dubinu. i sve mi se to u jednom času razbistri… kao što mi se eto razbistrilo jučer dok sam slušala svog devetogodišnjaka kako svira gitaru, i ushićeno mi govori; Mama, ovo je tako kul pjesma! Počinje odmah s d2. no opet… ja znam da nikada neću naučiti kako se hvata taj famozni kul d2, baš kao što nikad neću naučiti kako se hvata ta kul ja, i kao što ću uvijek znati gdje je smještan mol… jer mol je vrlo jednostavno smješten i opipljiv na liniji ošit-grlo i kao što nikad, uz sav životni staccato, neću uspjeti razumjeti kad mi se kaže – ne žali za prošlosti. jer, uz sav dužan ushit koji poklanjam budućnosti, nije mi jasno… ako neću žaliti za prošlosti… za čime ću onda žaliti. (2010.) ... ona pripada ovom mjestu... |
| < | veljača, 2012 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | ||||
