Marketing
TIRANDO I APOYANDO
...
meni nikad nije dovoljno da me se voli
mene se naprosto mora voljeti na krivi način.
valjda zato od Svijeta uvijek tražim da zanemari moju snagu
i da je ono zbog čega me želi, što uzima od mene i što mi neće vratiti –
moja osjetljivost.
...
istrčala sam maloprije svoju šumu.
trčala sam je kao bez duše, kao da mi ovisi život o njoj... o toj trci.
razmišljala samo o tome kako sam nekidan po istim stazama trčala pod kišom
i pitala se tko me to posvađao s oblacima.
no s oblacima i tako ne moraš provocirati, jer je konflikt latentan…
…
osjetljivost je dominanta u mojoj strukturi,
(i nema veze s muško ženskim odnosima, baš kao ni ništa drugo i sve u mom životu)
a opet… dominanta u strukturi je dominanta u strukturi, a struktura je struktura i sastavljena je od puno komadića, a njihovo nespominjanje ne znači i nepostojanje, nego baš suprotno.
jer ta se struktura najbolje razrađuje baš dok je ne diram i dok je pustim da spava,
baš kao što roditelji imaju mira da razrade strategiju tek kad hiperaktivna djeca izmorena pozaspu.
i prečesto si predbacujem što toliko usmjeravam reflektor na taj komadić u mozaiku…
preciznije - rupu u njemu,
i mislim si, možda to uopće nije dominantna po sebi koliko po vlastitoj pažnji koju joj pridajem.
i onda me je zbog tog silnog nedostajanja sram sebe same i sama se sebi činim skoro košasto.
pa stanem racionalizirati vlastiti život i lupati se po prstima jer se gledam umrljanu i presitu đema od kupina kako pružam ruke za nutellom.
i zamjerim si gorko što ne mijenjam taj sustav rasvjete kojim osvjetljavam komadiće u strukturi i što puštam tu drugu sebe da koristi moj životni let za svoje nebeske padove.
i onda pomislim… daj gle, ti si jedna sasvim zadovoljna Suzana, dobra si mama, krasna prijateljica,
pomisli samo na sve te ljude koji te iskreno vole,
pomisli na svoj život koji je ispunjen stvarima od kojih bi drugi ljudi možda čak dobili vrtoglavicu,
sjeti se posla kojeg voliš i koji te nagrađuje,
i svoje krasne djece… jer samo bi se od njihove ljubavi i energije moglo živjeti,
i sjeti se svoje šume i trka kojim je uživaš, i osjećaja stvarne povezanosti s prirodom,
jer ti crpiš energiju iz svakog svog pogleda, iz zvjezdanog neba, iz dodira, iz oštre stijene i prekrasne slane morske dubine,
a i vjetar ti je drag i pašeš kao jedro svakom njegovom izdahu,
i od te tvoje energije mogu živjeti drugi ljudi i oni to i rade,
a tvoj grad i njegova svjetla te pune i liječe i ti uživaš u i njemu, osjećajući istovremeno kako i on uživa u tvom pogledu i dodiru tvojih crvenih sandala…
i taj svoj život nekad čak vidiš i u tuđim očima do granice male vješto skrivene zavisti,
ali svejedno se samo osmjehneš na to i nastaviš trkom u daljinu, visinu ili dubinu.
i sve mi se to u jednom času razbistri…
kao što mi se eto razbistrilo jučer dok sam slušala svog devetogodišnjaka kako svira gitaru, i ushićeno mi govori;
Mama, ovo je tako kul pjesma! Počinje odmah s d2.
no opet… ja znam da nikada neću naučiti kako se hvata taj famozni kul d2,
baš kao što nikad neću naučiti kako se hvata ta kul ja,
i kao što ću uvijek znati gdje je smještan mol…
jer mol je vrlo jednostavno smješten i opipljiv na liniji ošit-grlo
i kao što nikad, uz sav životni staccato, neću uspjeti razumjeti kad mi se kaže –
ne žali za prošlosti.
jer, uz sav dužan ushit koji poklanjam budućnosti, nije mi jasno…
ako neću žaliti za prošlosti… za čime ću onda žaliti.
(2010.)
...
ona pripada ovom mjestu...
Post je objavljen 03.02.2012. u 12:45 sati.