...lijepljenje ogledala
i nešto
...krpljenja i kotlokrpljenja
Tko me želi
... slušati (link na emisiju)  tko me tjelesnu znao... zamišljati tko je tražio bar jednu priliku za "u mene"... se udubiti tko me do detalja htio... razumjeti tko me žudio za sebe... riješiti tko me mrvio u šećer... komentarima tko me jutrima, već razgolićenu, do kraja skidao... s mreže tko me pokrivao svilom... svojih riječi koga sam umjela gadno zavesti... nečitkim rukopisom kome sam zavrtjela glavom... u ekran koga sam zarazila... melankolijom a koga dignula... svojom radosti uglavnom... da nas neupitno upitne rezimiram... tko me želi... slušati jer me voli... čitati najbanalnije rečeno a onda još i ti... u slabašnom redu na kraju složene balade (i ovim je mislim pokriven cijeli jedan nimalo slučajan uzorak) kao zamjensko rješenje i gotovo kaskadersko rekla bih... sutra u 10.30. na III programu radija, u emisiji Riječi i riječi, moje tijelo... svojim stasom, koljenima, krastama i pitaj boga čime sve ne... ali sigurno ne mojim glasom, (jer ja sam svoj dobar vratila i više ga ne kanim pustiti) razotkriva dublerica koja me doživotno preuzela tessa k |
Tko ga šljivi ili junak mog doba
(u traganju za izgubljenim vremenom...)  Sin mi navečer donosi lektiru da pregledam. Junaci Pavlove ulice. Lektira u stupcima. U lijevom stupcu – Radnja. U desnom - Što si ti u tom trenu osjećao i mislio. Tako nekako… U desetom redu prvog stupca pronalazim - Gereb se pokajao i moli za oprost. S desne strane čitam - Tko ga šljivi. ... Prema nekim izvorima jedna od najteže prevedivih riječi na svijetu je riječ - Ilunga. Riječ se upotrebljava u jugoistočnom dijelu Konga i označava osobu koja je nešto spremna oprostiti prvi put, podnijeti drugi... ali sigurno, sigurno neće preći preko toga treći put. Prema nekim samo meni pitkim izvorima, ta je riječ ujedno i najkraća priča na svijetu. I ja sam jednom davno u svojoj lektiri u baš tu riječ sabijala još i jednu jako dugu moju priču... u kojoj radnje gotovo da i nije bilo, ali moj bože kako sam se samo opširno osjećala... a od tih davnih vremena - vremena su se jako promijenila... unaprijed pa unatrag, a i svi satovi, osim mojih, noćas su dogovorno otsklizali u rikverc, svi osim mojih jer ja uvijek živim u onom vremenu kojeg sama otkucavam, i brzajući uvijek i svuda, i preskačući otkucaje, jedino što želim je biti dio vremena koje je stalo. I eto... priznajem da se vremena nekad mijenjaju pa i dvosmjerno, i spremna sam prihvatiti i to da su satovi noćas dogovorno otklizali natrag, mislim... imam i ja oči, ali svejedno... u mojim pričama i životu, mom vremenu i mojim opetovanim riječima - poneka povijest se ipak ne ponavlja. Ni dvaput. Ni ikad. … Za razliku od uobičajenog - jučer nisam intervenirala u zadaću. Jer... napisao ju je junak mog doba. I jer sam se smijala do suza. A profa... Oprostit će nam bar još dva puta, računam. A ako ne... tko ga šljivi. tessa k |
U tim i tim noćima
u tim i tim noćima prstima je ravnala kosu u redove. mekim dlanom udlanjivala grudi u papir; „ok, sada ih tek neće biti“, sva svoja bedra ostavljala u zagradama... (zaboravljana), struk i bokovi i usne – Cut. svu ženskost opteretila bi trotočkama teško i neizdrživo, sravnila je do patosa... do samog footera u jednom bosom slabašnom redu s platfusom, ali samo zato da bi je neupitnu i slavodobitnu vrućim dahom oživjela i dignula do ove zvijezde na ramenu koja ispunjava onu mušku želju. srce je otkucavala požurujući ga dvoprstno, tahikardijom od 120 znakova u minuti, jezik držala za bijelim zubima pa izmišljala svoj – još bolji za nerazumijevanje, na najduljoj trepavici griješila je u meko "č" standardnim korijenskim pravopisom... kvareći je suzom od korijena u imenu. zavodljivo i polako svlačila bi sve riječi sa sebe. jednu po jednu, do zadnje zadnjicijate male trokutaste krpice… potpuno svjesno i nimalo naivno, i baš ni u jednom trenu ne spustivši pogled. onda bi sva stidna, u italicu prebacila baš onu najnježniju riječ. davala se naizgled već u naslovima, privijala se mazno od prvog reda, pa onda odgurivala sve i jednog povrh svih u završnim poantama. na svakom svom kraju tresnula bi točkom tako jako da bi izbila svu žbuku iz uvijek preuskih margina, i samo jednim uskličnikom zakovala desetke otvorenih prozora na čijem propuhu je drhturila. bijela leđa okretala je u uvijek novi list. izvaljala bi svu posteljinu gužvajući tek vruće isprintano, šporkala ju tipfelerima iz gole obijesti, pa izlagala lažne mrlje na vešu od istine samo da odvrati pogled s one jedne rupe u tkanju... ni odozdo na gore, ni s desna na lijevo nije se davala. potcrtavala se uvijek dvaput, jednom se triput zanijekala, pa onda pisanim ugovorima cijelu razdijelila na četiri sporedne strane svijeta; tebi glava, tebi srce, tebi grlo, tebi sva ova muka u želucu, a onda sve porekla, opovrgla se i posve uskratila ležeći dijagonalno u prekriženoj crti preko boldanog mita ispisanog po krevetu prevelikom za - spavam. u glavi punoj kovrča muškom je riječi najljepše zvonila. dugim noktima zagrebla bi ramena pod muškom glavom u proredima sigurnim i samovoljnim… zjapećim i dubokim, a onda ujutro sva u čudu nalazila samo svoje zguljene emocije pod njima. svoj glas bi stisnula duboko u grlu, pa otvarala new document za prodorni vrisak, pa još jedan i još... i još... i još… za uvijek novu i glasniju jeku jekine jeke. u san bi tonula tek rječju posve izdovoljena. u tim i tim noćima - pisala je. tessa k |
Dionice i gornje police
I uistinu nikada nije postojao samo jedan put, ali ja sam uvijek znala koji je najviše moj.  Ljetos... - Mama što je to "dionica?" Pogledam ju u retrovizoru i dok prevaljujemo dvjestodvadeseti kilometar bez prekida, kažem: - Dionica je neki dio puta koji prevaljuješ. - Ma ne ta dionica. Nego... znaš ono... kad kupuješ dionice. Začudim se jako... otkuda baš dok svladavamo drugu dionicu, to pitanje o desetim, a onda mislim - pa da, baš to i je logično pitanje za nju, jedino ona će dok vozimo prema jugu pitati o dionicama koje nemaju veze ni s jugom, ni sa sjeverom, a pogotovo ne sa mnom. U nadi da neću skroz fulati kažem: - To je kad recimo kupiš neki dio neke firme ili tvornice ili nečega... recimo možeš kupiti dionice Kraša - ovdje znam da sam joj maksimilno približila - ... i onda ako Kraš dobro posluje, onda i ti zarađuješ, a ako ne - e onda si i ti u gubitku. Tako nekako. Razmišlja neko vrijeme pa pita: - A čije bi ti dionice kupila? Odgovaram momentalno, meni nikakvo razmišljanje tu ne može pomoci: - Pojma nemam. U tom času on skida slušalice, a ja i na svom mjestu vozača vrlo dobro čujem Green day i njihov Holliday, pa shvatim da se odabranim decibelima ipak nije izolirao od nas na zajedničkom odmoru, jer su decibeli evidentno prigodni, a i jedini racionalni um u obitelji se momentalno uključuje u financijske strategije, točno na mjestu na kojem su tren prije dva potpuno iracionalna nemoćno stala. Rokerski mrtav hladan kaže: - Ja bih kupio dionice od Algoritma. ... Smijela sam se preostalih sedam dionica i 217 kilometara. I ok... govorimo o dečku koji me je dan nakon što je progutao čarobnjačku sedmologiju nazvao u ured i obavijestio me kako je baš presložio knjige po policama, i da su od danas na gornjoj polici Algoritmove, a na donjoj sve ostale, i da je na toj gornjoj sada točno tisućuosamstosedamdesetišest strana, da bi me onda me nazvao još jednom... pola sata kasnije - s korigiranim izvješćem, jer je maloprije "pogriješio u zbrajanju", pa još rekao "oprosti ako sam te zbunio mama", jer tko to može znati što sam ja s tom po život bitnom, a krivom informacijom u međuvremenu započela valjda... mislim, tko to može znati... I koji sada čita neku trilogiju... koja spada na gornju policu ofkors, čita toliko udubljeno da ne diže glavu ni na moj sedmi poziv, nego samo da bi mi sa žaljenjem rekao da je šteta što i to nije sedmologija. Eto o tom dečku govorimo. Ali svejedno... Ma koliko Algoritam bio potpuno nenadčitljiv u njegovom odrastanju, ma koliko bio na najgornjoj polici. mama je ipak mama, a ja čitam s rokerskog lica i ono što mi ono ne kaže, a u ovom slučaju se nije čak ni trudilo sakriti svoju misao. Prije nego je uronio u svoj intimniji Holliday, D. mi je kulerski namignuo u retrovizor. Jer ja ću uskoro useliti na njegovu gornju policu. tessa k |
Termin za mračne tajne
 Urednica mi piše... Emisija ti ipak ide 1.11. Nisam ni znala da onu 25.10 već imam snimljenu, pa smo stavili na prvi slobodan termin. A nekako baš ovi tekstovi i nisu tako neprikladni tom danu... Ja onda, ulovljena u dvostruku negaciju, razmišljam o tim tekstovima koje sam jesenas pisala s odmakom... dvostrukim negativnim i koji su me prvo izbacili iz sebe pa vratili u tijelo... ali kak(v)o... i smijem se, smijem se onda sama sebi i novoj metafori koja me (s)našla. Onda otpisujem jednostruko pozitivna: - I nisu tako neprikladni, ja ovdje prevodim kao - skroz su prikladni. Pa eto... vidim da sam u mračnoj fazi, kako god da okreneš. ... Navečer, druga me prijateljica rezimira u svom ne dva-smislenom stilu; - Ti si Tessa - Mrak. _______________________________________________________________________ op.a. Mračni tekstovi nisu iz rukopisa Samosanacije ... iako je taj pogotovo mračan, a radi očuvanja privatnosti, autorica je izrazila želju da budu čitani pod njenim pseudonimom... Suzana Matić |
PALI GASI
 rekla sam: završio si strojarstvo? nevjerojatno! pala sam u nesvijest... to je tako suhoparno. i preegzaktno. a ti si tako... sve drugo. a onda sam se sjetila... da ima ta jedna sitnica koju znam o strojarstvu i koja je sa(-)svim skladu sa svim zakonima u mom svemiru. onima ljepote... onima sklada... onima odnosa. i da je ta sitnica u stvari čak najvažniji zakon mog svemira. a sitnica kaže - da bi stvari funkcionirale potrebna je sitnica od greške. pa uglavnom... od problema koje sam jednom imala sa grijanjem, od kada sam rješavala kako utopliti stan... kad već ne mogu sebe, ja znam da u strojarstvu postoji nešto što se zove poželjna greška. rekao mi je to tada pothlađenoj na razne načine - majstor u plavom kombinezonu. i ok znala sam ja za termostat... i bimetal... mislim, bimetal - to je tek metafora odnosa, barem mojih... ta dva metala koji reagiraju različito na istim temperaturama, metafora - odnosa zasigurno, ako već ne ljepote i sklada... ali ono što je meni tada postalo važno i što sam ja svjesno upisala u svoj manual, pa prevela na devet svjetskih jezika ... s naglaskom na onaj mrtvi(h) ruskih pjesnika, je taj princip koji je dio rada i mog sistema, ... taj - "built in margine of error", to da grijanje eto radi upravo na grešci ... sitnoj od dva stupnja topline, i da ta dva stupnja čine raspon u kojem stvar proradi ili se gasi, i da je taj raspon neophodan... jer kad bi sve bilo namješteno da reagira na jednoj određenoj temperaturi, kad bi stvari bile podešene na jedno točno rješenje, ma kako poželjna ili čak idealna ta temperatura bila pothlađenim stanovima i tijelima i dušama... stroj bi se palio i gasio - stalno. na koncu bi riknuo. pa eto potrebna je greška provjereno i primjenjivo, potrebne su šire margine... luft ... da bi stvari mogle funkcionirati. i to je ono što ja "znam" o strojarstvu, jer to znanje u stvari samo živim... intuitivno, kojoj je uvijek prije nego bilo koje znanje i iskustvo uspije (re)startati na terenu intuicija i tako već davno odradila svoje, ali eto... ta je greška meni imanentna i neophodna ... sloboda, i baš istu takvu grešku i slobodu tražim i u drugim ljudima. ... rekla sam - znaš, ti si strojar s greškom u suhoparnosti. (velikom, ali ja imam široke margine) tessa k |
Nova, a kao da je stara
(dnevnički...)  ... šaljem pismo u inbox koji me podržava: - raskrstila s Popom. kako dišeš oko Dostojevskog? odgovara: - ne dišem već neko vrijeme, ali sviđa mi se kako razmišljaš. kažem: - moraš disati! ... kasnije odlazim s djetetom po novog Fendera koji izgleda kao da je stari. dok izlazimo od M. s gitarom u rukama, D. me pita: - mama, a kako si ti upoznala M.? kažem: - preko urednika. onda malo pričam o uredniku. još kasnije, dok je gitara već položena preko rokersko-odbojkaških koljena na zadnjem sjedištu auta, s leđa dobivam mrtvoozbiljno: - a jel on tebi ikad rekao da si prirodni talent? dok mi suze cure, kažem iskreno: -ne. ... drugo jutro pišem mail mlađem bratu o kojem se već sve zna. kažem... - Tvoja sestra ima javno čitanje za dva tjedna. Pa eto... ako nemaš nešto pametnije za radit. Kanim mucati i šmrcati... moglo bi biti zanimljivo. odgovara: - Eto mene u prvom redu s kokicama i 3D naočalama! smijem se satima... ... čitam: - ti si protuprirodni talent. ... odlučujem da neću šmrcati makar prestala disati. liježim i budim se s Fenderom i nadigrana vlastitom igrom riječi, talentirana protuprirodno vlastitoj prirodi - ronim po Dostojevskom, nova, a kao da sam stara... tessa k |
Ne šali se čudo s čudom!
Naišla sam na nju nekidan. I prestala disati. Objavila sam je tada na drugom mjestu... i dalje bez daha i kao u transu, bolesna, ovisna, slaba, jaka, izliječena... Pitali su me nedavno kako odlučujem što ide na koji blog. Rekla sam: Onaj mi rezervna boljka. Manje bolna, manje razorna, više citatna, usputna... Ova pjesma nije citatna. Ona nije moja, ali je meni najrazornija moguća. Pa je sada ponovno objavljujem na ovoj ovdje Ground zero, na ovom mjestu od kojeg mi odmaka nema, i u kojem je sve moje poharano, i ništa osim mene izraslo, jer osjetila sam je... tu pjesmu, sve do korijena, do kostiju, osjetila sam je kao ni jednu u svom životu, satrla me, raznijela me, sastavila me, a ovo mjesto ovdje je moj dnevnik preživjele... pa ona mora biti tu, i mogla bih je objavljivati svaki dan, svakoga jutra ponovno... tu pjesmu, i ne bih je se ni utažila, ni napila, ni od nje dovoljno razbijena i iscijeljena bila, jer svaki lijek je i otrov, a pjesme još i više, a ova... i znam da sam je onda... jednom... onda drugi put, ili čak treći... ali još uvijek - na vrijeme, da sam je onda našla, ne bih morala zjapeće poderotine u sebi... od ljubavi, one Jedne ljubavi, od idealizma, od pisanja... od svih tih čuda u svom životu, u kojem je čuda preko svake mjere, svojim krpicama ... baš ovima ovdje - svih mojih petsto arhivskih bitki pod poderanim zastavama točkaste nade - pokušavati zakrpati. Da sam onda imala tu pjesmu... ne bih morala pisati Samosanacije. (Krpice od točkaste nade... by tessa k)  VRATI MI MOJE KRPICE Padni mi samo na pamet Misli moje obraz da ti izgrebu Iziđi samo preda me Oči da mi zalaju na tebe Samo otvori usta Ćutanje moje da ti vilice razbije Seti me samo na sebe Sećanje moje da ti zemlju pod stopalima raskopa Dotle je među nama došlo Vrati mi moje krpice Moje krpice od čistoga sna Od svilenog osmeha od prugaste slutnje Od moga čipkastoga tkiva Moje krpice od tačkaste nade Od žežene želje od sarenih pogleda Od kože s moga lica Vrati mi moje krpice Vrati kad ti lepo kažem Slušaj ti čudo Skini tu maramu belu Znamo se S tobom se od malih nogu Iz istog čanka srkalo U istoj postelji spavalo S tobom zlooki nožu Po krivom svetu hodalo S tobom gujo pod košuljom Čuješ ti pretvorniče Skini tu maramu belu Šta da se lažemo Neću te uprtiti na krkače Neću te odneti kud mi kažeš Neću ni zlatom potkovan Ni u kola vetra na tri točka upregnut Ni duginom uzdom zauzdan Nemoj da me kupuješ Neću ni s nogama u džepu Ni udenut u iglu ni vezan u čvor Ni sveden na običan prut Nemoj da me plašiš Neću ni pečen ni prepečen Ni presan posoljen Neću ni u snu Nemoj da se zavaravaš Ništa ne pali neću Napolje iz moga zazidanog beskraja Iz zvezdanog kola oko moga srca Iz moga zalogaja sunca Napolje iz smešnog mora moje krvi Iz moje plime iz moje oseke Napolje iz mog ćutanja na suvom Napolje rekao sam napolje Napolje iz moje žive provalije Iz golog očinskog stabla u meni Napolje dokle ću vikati napolje Napolje iz moje glave što se rasprskava Napolje samo napolje Tebi dođu lutke A ja ih u krvi svojoj kupam U krpice svoje kože odevam Ljuljaške im od svoje kose pravim Kolica od svojih pršljenova Krilatice od svojih obrva Stvaram im leptire od svojih osmeha I divljač od svojih zuba Da love da vreme ubijaju Kakva mi je pa to igra Koren ti i krv i krunu I sve u životu Žedne ti slike u mozgu I zar okca na vrhovima prstiju I svaku svaku stopu U tri kotla namćor vode U tri peći znamen vatre U tri jame bez imena i bez mleka Hladan ti dah do grla Do kamena pod levom sisom Do ptice britve u tom kamenu U tutu tutinu u leglo praznine U gladne makaze početka i početka U nebesku matericu znam li je ja Šta je s mojim krpicama Nećeš da ih vratiš nećeš Spaliću ti ja obrve Nećeš mi dovek biti nevidljiva Pomešaću ti dan i noć u glavi Lupićeš ti čelom o moja vratanca Podrezaću ti raspevane nokte Da mi ne crtaš školice po mozgu Napujdaću ti magle iz kostiju Da ti popiju kukute s jezika Videćeš ti šta ću da ti radim Seme ti i sok i sjaj I tamu i tačku na kraju mog života I sve na svetu I ti hoćeš da se volimo Možeš da me praviš od moga pepela Od krša moga grohota Od moje preostale dosade Možeš lepotice Možeš da me uhvatiš za pramen zaborava Da mi grliš noć u praznoj košulji Da mi ljubiš odjek Pa ti ne umeš da se voliš Beži čudo I tragovi nam se ujedaju Ujedaju za nama u prašini Nismo mi jedno za drugo Stamen hladan kroz tebe gledan Kroz tebe prolazim s kraja na kraj Ništa nema od igre Kud smo krpice pomešali Vrati mi ih šta ćeš s njima Uludo ti na ramenima blede Vrati mi ih u nigdinu svoju beži Beži čudo od čuda Gde su ti oči I ovamo je čudo Crn ti jezik crno podne crna nada Sve ti crno samo jeza moja bela Moj ti kurjak pod grlo Oluja ti postelja Strava moje uzglavlje Široko ti nepočin-polje Plameni ti zalogaji a vostani zubi Pa ti žvaći izelice Koliko ti drago žvaći Nem ti vetar nema voda nemo cveće Sve ti nemo samo škrgutanje moje glasno Moj ti jastreb na srce Manje te u majke groze Izbrisao sam ti lice sa svoga lica Zderao ti senku sa svoje senke Izravnao bregove u tebi Ravnice ti u bregove pretvorio Zavadio ti godišnja doba Odbio sve strane sveta od tebe Savio svoj životni put oko tebe Svoj neprohodni svoj nemogući Pa ti sad gledaj da me sretneš Dosta rečitoga smilja dosta slatkih trica Ništa neću da čujem ništa da znam Dosta dosta svega Reći ću poslednje dosta Napuniću usta zemljom Stisnucu zube Da presečem ispilobanjo Da presečem jednom za svagda Staću onakav kakav sam Bez korena bez grane bez krune Staću oslonjen na sebe Na svoje čvoruge Biću glogov kolac u tebi Jedino što u tebi mogu biti U tebi kvariigro u tebi bezveznice Ne povratila se Ne šali se čudo Sakrilo si nož pod maramu Prekoračilo crtu podmetnulo nogu Pokvarilo si igru Nebo da mi se prevrne Sunce da mi glavu razbije Krpice da mi se rasture Ne šali se čudo s čudom Vrati mi moje krpice Ja ću tebi tvoje! (Vasko Popa) ... Ni za sto života pa još puta devet na svakom levelu, a svakog mjereći od trena u kojem se sa čudom iz istog čanka srkalo ... u istoj postelji spavalo, ni za njih dvjesto, tristo... bezbroj, ni za vječnost, ni za zauvijek, ni za čudo... ja ne bih znala napisati ovakvu pjesmu. Nikad! Ali svejedno: Ne šali se čudo s čudom! I ovdje je čudo. tessa k |
Neizdo-voljena
meni nikad nije dovoljno da me se voli. mene se naprosto mora voljeti na krivi način. valjda zato od Svijeta uvijek tražim da zanemari moju snagu i da je ono zbog čega me želi, što uzima od mene, i što mi nikad neće vratiti... moja osjetljivost.  ... uvijek sam govorila da je sve ovo moje zato jer mislim da se osjećaji ne mogu imenovati. svako jutro ja ih bacam na pod, pa onda od djelića na koljenima slažem sliku ... jer joj ne znam imena. jutros je ime našlo mene. tessa k |
Prohujalo s vihorom
 kaže mi prijateljica: - mislim da si oborila osobni rekord; 25 postova u rujnu. i kaže mi još da nisam normalna... (a da onih drugih 12 nije ni primijetila) i pita me spavam li imalo, i kaže: - nije da ti brojim zalogaje, ali je previše. i kaže: - ovaj rujan te je zbilja "izbacio iz cipela" pravo na papir... ekran i kaže da još jedan takav mjesec i posjećivati će me svi zajedno na nekom specijalnom odjelu za ovisnike o bacanju duše na papir, a kako zasad nema poznatog lijeka da pacijente naprosto svežu u sobi mekih zidova. a ja zbrojim tih 25 plus 12 koje je previdjela... i uplašim se sebe same, ali joj kažem da mi je taj dan jučer i tekst u njemu bio jako potreban i da sam izgleda morala pisati sve dok njega nisam našla, da nekad moraš pisati... da naprosto moraš - ne spavati sve dok ne nađeš tekst koji će te umiriti, i da je sve pisanje nekad u tome, ali da mislim da sad mogu i stati malo, da mogu osloniti srce na njega, namjesto na meki zid, jer mi već dugo jedan tekst nije toliko trebao, i još kažem: - da, dosta sam padala ove jeseni, i šumske staze i pustopoljine i štošta i kažem: - da neka mi je nepočešljana jesen iako sam je ustvari sama kao i uvijek i zapetljala i zamrsila prije nego sam joj onda u lice smrsila... ali da mi je jedan prijatelj rekao da meni naprosto pomoći nema, da ću ja i u staračkom domu biti izvor nemogućih zapleta. i kažem joj: - ok... ne znam za to, mislim tko to može znati... ali da je oduvijek baš tako; nađem se u vrtlogu koji sam sama stvorila ... posve nesvjesno, jer me nosio taj neki vjetar u meni, moj najosobniji vjetar koji nema ništa ni s kim, ali ja onda stojim u njemu i hladno mi je... i čudim se otkuda sad sve to tu, a ja pogotovo, i gledam kako oko mene lete i stolovi i slonovi, ali i živi ljudi... i gledam koji je kaos moj vjetar proizveo na sve strane i plašim se... i plašim se sebe same. pa onda pišem... pišem dok se ne razračunam s kaosom i sa sobom... pišem dok ne obuhvatim taj vjetar, dok ga ne stavim u margine dok ga ne zatvorim u meke zidove jednog specijalnog odjeljka... pjesme, pišem kao obuzeta i ulovljena u svoju igru kamen škare papir... potpuno preplavljujuću... gdje svaki novi košmarni uzvik sudionika baca daleko u povijest i zaborav tek trećinu sekunde staru situaciju... pišem tražeći neku ruku koja će me izvući na sigurno... i spasiti... a izbacujući svojom šije-šete redove, pišem sve do neriješenog... do prepoznavanja... pišem sve do sebe... pišem sve dok sama sebi opet ne pružim ruku ... pomirenja, dok si ne vratim mir kojeg mi nisu mogli oduzeti ni krvolovci ni krivolovci samo moga vjetra, nego sam si ga sama oduzela. to kažem. a onda kažem: - eto... tako nekako. a na kraju kažem umirujuće: ali sad mogu i stati malo. u listopadu ću se svesti na golih dvadeset. (vjerojatnih osam na drugoj adresi joj ipak utajim) tessa k |
| < | listopad, 2012 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
