Marketing
Tko ga šljivi ili junak mog doba
(u traganju za izgubljenim vremenom...)
Sin mi navečer donosi lektiru da pregledam.
Junaci Pavlove ulice.
Lektira u stupcima. U lijevom stupcu – Radnja.
U desnom - Što si ti u tom trenu osjećao i mislio.
Tako nekako…
U desetom redu prvog stupca pronalazim - Gereb se pokajao i moli za oprost.
S desne strane čitam - Tko ga šljivi.
Prema nekim izvorima jedna od najteže prevedivih riječi na svijetu je riječ - Ilunga.
Riječ se upotrebljava u jugoistočnom dijelu Konga i označava osobu koja je nešto spremna oprostiti prvi put,
podnijeti drugi...
ali sigurno, sigurno neće preći preko toga treći put.
Prema nekim samo meni pitkim izvorima, ta je riječ ujedno i najkraća priča na svijetu.
I ja sam jednom davno u svojoj lektiri u baš tu riječ sabijala još i jednu jako dugu moju priču...
u kojoj radnje gotovo da i nije bilo, ali moj bože kako sam se samo opširno osjećala...
a od tih davnih vremena - vremena su se jako promijenila... unaprijed pa unatrag,
a i svi satovi, osim mojih, noćas su dogovorno otsklizali u rikverc,
svi osim mojih jer ja uvijek živim u onom vremenu kojeg sama otkucavam,
i brzajući uvijek i svuda, i preskačući otkucaje, jedino što želim je biti dio vremena koje je stalo.
I eto... priznajem da se vremena nekad mijenjaju pa i dvosmjerno,
i spremna sam prihvatiti i to da su satovi noćas dogovorno otklizali natrag,
mislim... imam i ja oči,
ali svejedno...
u mojim pričama i životu, mom vremenu i mojim opetovanim riječima - poneka povijest se ipak ne ponavlja.
Ni dvaput.
Ni ikad.
…
Za razliku od uobičajenog - jučer nisam intervenirala u zadaću.
Jer... napisao ju je junak mog doba. I jer sam se smijala do suza.
A profa...
Oprostit će nam bar još dva puta, računam.
A ako ne... tko ga šljivi.
tessa k
Post je objavljen 29.10.2012. u 11:09 sati.